Na potezu između današnjeg Potsdamer Platza i Brandenburških vrata u Berlinu 30. travnja 1945. nešto poslije 15 sati Eva Braun, tek nekoliko sati udana Hitler, i Adolf Hitler povukli su se u svoje odaje u bunkeru nekoliko etaža ispod površine. Na površini bitka za Berlin već neko vrijeme ušla je u fazu potpunog poraza ratnog stroja nacističkog Trećeg Reicha.

Trupe Crvene Armije dospjele su na samo 300 metara od Hitlerovog bunkera, pakao bitke bio je totalan, na posljednjoj liniji krajnje sulude nacističke obrane borili su se još samo dječaci iz Hitlerjugenda, kojekakvi odasvud prikupljeni pojedinci SS-a i Wehrmachta, poneki veteran mobiliziran posljednjih tjedana. Koju minutu prije 15.30 u bunkeru, duboko ispod zemlje, Eva Hitler pregrizla je kapsulu s cijankalijem, a Führer potpuno slomljen i fizički i psihički pregrizao je kapsulu i djelić sekunde potom ispalio si metak u glavu. Posljednji Hitlerov pobočnik, SS-ovac Otto Günsche pričekao je još koji trenutak i ušao u sobu.

Oboje su sjedili na kauču. Eva ispruženih nogu, izuvenih papuča koje su završile ispod kauča, lagano naslonjena na supruga. On je sjedio obliven krvlju, u uniformi, izgledao je kao oronuli starac iako je imao samo 56 godina, glave lagano nagnute prema naprijed. Martin Bormann i Joseph Goebbels skamenjeno su gledali dok je Günsche podizao prvo jedno, potom i drugi tijelo i počeo ih pripremati da ih odnesu gore na površinu kako bi ih, pomoću ranije tog dana pripremljenih 200 litara benzina, spalili u jednom krateru i zatrpali.

Od tog trenutka započeo je nepregledni niz mitova po kojima se s Hitlerom dogodilo ovo ili ono, čitavi spektar najmaštovitijih teorija zavjera po kojima najgori zločinac modernog doba, zapravo, nije mrtav dočekao slom nacističke Njemačke, nego je pobjegao. Posljednji mit išao je čak dotle da se tvrdilo da je bio živ još u 80-ima u Južnoj Americi i da je bio vitalan u najmanju ruku kao tog 30. travnja 1945. u bunkeru. Skoro bez iznimke bila je riječ o čistoj fantaziji utemeljenoj na nula materijalnih činjenica.

Ovog svibnja, međutim, 73 godine od pada Berlina, kvintet francuskih istraživača konačno je identificirao da ostaci u Moskvi bez ikakve dvojbe pripadaju Adolfu Hitleru, što znači da je svaki zarez službene verzije kraja nacističkog megalomanskog vođe točan. Njihov istraživački rad objavio je European Journal of Internal Medicine. Hitler, dakle, jest počinio samoubojstvo skupa s Evom Braun, SS-ovci doista jesu spalili tijela oboje, sovjetski vojnici doista jesu pronašli njihove skoro, mada ne sasvim spaljene ostatke, a ona čuvena vilica koja je završila u Moskvi, dosta je pripadala nacističkom vođi.

Povijest Video u boji: Ovako je Berlin izgledao u lipnju 1945.

Stvar se raspetljala iznenađujuće brzo od onog trenutka kad su francuski istraživači dobili dopuštenje ruskog FSB-a da analiziraju vilicu koja je tričetvrt stoljeća u arhivima danas FSB-a, a do 1990. sovjetskog KGB-a. Od ožujka do srpnja 2017. stručnjaci su analizirali ostatke i posebno se bavili krajnjim cjepidlačenjem oko toga koliko se poklapaju zubi u toj vilici s podacima iz Hitlerovog zubarskog kartona. Naravno da je takvu povijesnu mega-avanturu u svakom trenutku pratio filmski dokumentaristički tim.

Njima je vođa istraživača profesor Philippe Charlier rekao da je situacija sa zubima bila krajnje neobična, da su mu zubi bili vrlo neobični. "Viđeno se savršeno poklapalo anatomski i tehnološki", rekao je. Riječ je bila o tome da je Hitler imao jako loše zube, da je u dobi od 56 godina imao samo pet vlastitih zuba, dok su svi ostali bili umjetni, a mjesto i oblik svakog pojedinog što su ih vidjeli, savršeno se do detalja poklapao s opisanim u kartonu.

I nisu stali samo na tome. Iz onih pet originalnih Hitlerovih zuba izvadili su proljeće 2017. male uzorke i stali ih proučavati elektroničkim mikroskopom. Sve što su potom utvrdili savršeno se poklapalo s Hitlerovim životom. Primjerice, zubi su bili takvi da su svjedočili o prehrani u kojoj nije bilo mesa, odnosno da su zubi pripadali vegetarijancu, što Hitler, ironično, jest bio iako je istodobno bio na vrhu najgoreg ubilačkog stroja unazad stoljeća.

Pronašli su na zubima i jedva primjetne plavičaste naslage, koje su ukazivale na kemijsku reakciju između metala iz umjetnih zuba i otrova koji se oslobodio iz kapsule s cijanidom u trenutku kad ju je Hitler pregrizao. Na svakom sudu u svijetu s minimumom obzira prema forenzičkim nalazima to bi bio neoborivi dokaz kome pripada vilica koju su vojnici Crvene armije pronašli 2. svibnja u Berlinu. Time je posao petorice Francuza bio gotov.

No, oni su otišli još i dalje. Sveučilište Connecticut objavilo je 2009. senzacionalno otkriće po kojem dio lubanje s rupom od metka, za koju se tvrdilo da je također bila dio Hitlerovog tijela, nije pripadao muškarcu nego ženi. A to je značilo da taj komad kosti, uskladišten na različitoj lokaciji od vilice, nije mogao pripadati niti Evi Braun udanoj Hitler, jer si ona nije ispalila metak u glavu. Američki znanstvenici pristup vilici nisu dobili, nego samo tom komadu lubanje koji se čuva u Ruskom državnom arhivu u Moskvi.

Francuzi su, pak, bili u sasvim obrnutoj situaciji; oni su dobili dopuštenje za vilicu u arhivu FSB-a, ali su za komad lubanje smjeli samo je promotriti, ali ne i uzeti uzorak DNK. Ali, i to je bilo dovoljno. Prvo, primijetio je profesor Charlier, uopće je bilo promašeno uzeti kao činjenicu određivanje spola prema lubanju. "Kada dijagnosticirate lubanju, imate samo 55 šanse točno odrediti spol osobe. Ne više od toga", kazao je.

Svjedočanstvo "Bio sam prvi koji je vidio Hitlera mrtvog"

A ovdje je stvar bila još i kompliciranija, ovdje je bila riječ samo o fragmentu, što je History Channel, koji je pratio to istraživanje iz 2009., iskoristio za svoj senzacionalistički dokumentarac "Hitlerov bijeg". U istraživanju iz 2017. stvarima se pristupalo krajnje konzervativno, strogo znanstveno, bez ostavljanja promila sumnje.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Rezultat ispitivanja vilice savršeno se poklopio s prije nekoliko dana objavljenim memoarima Elene Rževskaje koja je u Drugom svjetskom ratu u Crvenoj armiji bila prevoditeljica za njemački jezik. Njeni memoari nisu ništa posebno novo, barem ne u Rusiji, zato što je ona na ruskom jeziku knjigu objavila još 1965. i u njoj opisala što je proživjela kao pripadnica SMERSH-a, protuobavještajne agencije Crvene armije, u Berlinu 1945. Njeni memoari, međutim, jako su važni sada s posljednjom i prvom pravom analizom Hitlerove vilice.

Rževskaja je napisala da joj je tog dana u svibnju 1945. prišao njen zapovjednik s jeftinom kutijicom za nakit i pružio joj je. Ona ga je na to pitala što se unutra nalazi. "Hitlerovi zubi. Ako to izgubiš, odgovarat ćeš svojom glavom", odgovorio joj je. Otvorila je kutiju i ugledala ostatke na kojima su se tu i tamo još držali komadi mesa. Pukovnik joj je objasnio i zašto je odabrao baš nju. On osobno u tom trenutku nije mogao skloniti kutiju nikamo na sigurno, a u tek kapituliranom Berlinu imao je posla i dan i noć.

"Tebi sam odlučio ovo povjeriti zato što, kao žena, manja je vjerojatnost da ćeš se negdje izopijati i izgubiti", objasnio joj je. Ona se odmah prihvatila posla. Okupila je dva visoka časnika Crvene armije i krenula u potragu za Hitlerovim stomatologom. Ispalo je da je ovaj na vrijeme iz Berlina zbrisao nekamo u Bavarsku. Međutim, uspjeli su pronaći njegovu pomoćnicu Kathe Heusermann.

Potrajalo je neko vrijeme dok su je uvjerili da joj neće učiniti ništa nažao, primjerice da je neće silovati, i kada se smirila, povela ih je do stomatološke kirurgije među ruševinama Hitlerovog ureda. Sve su pronašli; i Hitlerov medicinski dosje i rentgenske snimke. Niti tada je nisu pustili, nego su je sljedećeg dana temeljito ispitali da im izvoli, prema sjećanju, opisati svaku pojedinost koju je upamtila u vezi Hitlerovih zuba. Sve se poklapalo s rentgenskim snimkama.

A onda su joj pokazali sadržaj kutije: "To doista jesu zubi Adolfa Hitlera", odgovorila je Frau Heusermann. Nakon svega, ostaje otvoreno pitanje, ako je sve bilo jasno samo koji dan nakon samoubojstva Hitlera, kako je došlo do ikakve sumnje u očito jasan razvoj događaja, a potom i do eksplozije teorija zavjera? Za sve je kriv Josif Visarionovič Staljin. On je s jedne strane odmah tražio dokaze o sudbini Adolfa Hitlera. S druge, pak, htio je da ništa od tih dokaza ne dođe do Amerikanaca i Britanaca.

Bombaš samoubojica Zamalo je ubio Hitlera. Falilo mu je deset minuta

Sovjetska Pravda vrlo brzo stala je spominjati glasine da su ostaci Hitlerovog tijela "fašistička podvala", da je nacistički diktator možda preživio i da nije isključeno da ga Amerikanci drže i čuvaju u svojoj okupacijskoj zoni. Navodno je, a to doista nije sigurno, Staljin išao toliko daleko da je samog maršala Giorgija Žukova grdio jer njegovi vojnici, kao, nisu uspjeli pronaći Hitlerovo tijelo. Sve kako ni Žukov ne bi bio načisto što su ono pronašli.

U tome se sada pronalazi odgovor na to kako je bilo moguće da je skupina britanskih vojnih časnika, koji su 1946. krenuli pogledati Hitlerov bunker, naišla na zaključana vrata i nekakvog NKVD-ovog službenika koji ih je čuvao. Taj čovjek bio je prvi od kojega su čuli da je Hitler pobjegao i da se skriva u Argentini. Narednih desetljeća nema tko nije tražio živog Hitlera, počev od CIA-e. A zapravo se dogodilo sljedeće. Tijela Hitlera i Eve SS-ovci su onog dana umotali u zastave Trećeg Reicha, odveli su ih u vrt iza Hitlerove kancelarije, zalili su ih benzinom i zapalili.

Nije to bilo dovoljno da tijela potpuno izgore, pa su preostale ostatke zakopali u jedan od kratera od granata koje su pale tih dana. 2. svibnja ujutro vojnik Crvene armije Ivan Čurakov vidio je da je na tom mjestu zemlja svježe zatrpana. Ponadao se da se tu krije kakvo sakriveno blago i stao je kopati. Od blaga nije bilo ništa, ali je naišao na ljudsku natkoljeničnu kost. I nakon što je Rževskaja identificirala odakle ona vilica, taj dio poslali su u Moskvu, a sve ostalo – i Hitlera i Evu – sljedećeg mjeseca zakopali su u šumu kod grada Rathenow u blizini Berlina.

U veljači 1946., kad su Sovjeti već izgradili nekakvu infrastrukturu u istočnoj Njemačkoj, vojnici su iskopali ostatke iz šume, prenijeli ih u sovjetsku vojnu bazu u Magdeburgu i tamo ih zakopali. To je bio trenutak kad su shvatili da imaju komad svoda lubanje s rupom od metka, pa su i taj komad poslali u Moskvu, ali u Ruski državni arhiv. Sve do ožujka 1970. ostaci Hitlera i Eve Braun bili su prepušteni zubu vremena u zemlji kod Magdeburga.

Razlog za tadašnju intervenciju bilo je to što se SSSR upravo pripremao prepustiti bazu DDR-u i u odjednom se netko sjetio da bi netko lako mogao i pronaći zakopane kosti. A onda bi taj netko možda mogao i doznati o čemu je riječ. A u tom slučaju otvarala se opasnost da se stvar dozna i da mjesto postane svetište neonacista kojih je ekstremno sporadično bilo čak i u DDR-u, koliko god bili progonjeni.

Jurij Andropov, tada još šef KGB-a, savjetovao je tada Leonidu Brežnjevu, koji se baš nešto namjerio tih mjeseci prijetiti Titu invazijom na Jugoslaviju, da ostatke iskopaju i spale do kraja. Brežnjev je imao svu silu drugih planova, primjerice kako svrgnuti Tita, tako da je rekao Andropovu neka tako i učine. 2001. godine 64-godišnji sovjetski vojni veteran Vladimir Gumenjuk javno je progovorio da su on i dvojica kolega navečer 4. travnja 1970. dobili zapovijed da odu kopati na određenom mjestu.

PORTRETIST Hitlerova ljubavnica - Francuskinja s kojom je imao dijete

Kopajući, na dubini od 1,5 metara pronašli su ono po što su došli, ubacili su to u svoje vojno vozilo i, glumeći trojicu umjereno raspojasanih vojnika koji imaju slobodno, odglumili su da se voze u pecanje riba. Samo što su ispod ribičke opreme, štapova koji su virili, držali dovoljne količine benzina da, jednom kad su stigli do rijeke, istovare sve što im je bilo potrebno i ovaj put spale ostatke do pepela. Gumenjuk je pričao da je pokupio pepeo i odnio ga na obližnji brežuljak. "Otvorio sam ranac, vjetar je zahvatio pepeo, podigao ga u mali smeđi oblak i u sekundi sve je bilo gotovo", pričao je.