18 godina bez Ivane: 'Bila sam slomljena, ali ne mogu leći u grob i čekati smrt'

Prije 18 godina u Zagrebu je brutalno ubijena Ivana Hodak, kći jedinica bivše ministrice Ljerke Mintas Hodak i odvjetnika Zvonimira Hodaka. 

Tog kobnog jutra, oko 11 sati, mlada pravnica vraćala se u svoj dom. U haustoru zgrade u Hatzovoj ulici dočekao ju je ubojica i usmrtio s dva hica iz pištolja marke Beretta. Nesretna djevojka preminula je na rukama svoje majke nedugo prije dolaska hitne pomoći. Smaknuće u neposrednoj blizini sjedišta zagrebačke policije stvorilo je dojam da je mafija preuzela kontrolu nad državom. Zbog snažnog pritiska javnosti, tadašnji premijer Ivo Sanader promptno je smijenio ministra unutarnjih poslova Berislava Rončevića, ministricu pravosuđa Anu Lovrin te ravnatelja policije Marijana Benka.

Sanjin Strukic/PIXSELL

Tragedija je s vremenom poprimila još strašniju dimenziju kada se doznalo da je Ivana u trenutku smrti čekala dijete. Njezina prijateljica Jelena Perčin kasnije je otkrila da su večer prije ubojstva bile zajedno te da se Ivana žalila kako danima viđa isti automobil koji je prati. Nakon višemjesečne opsežne istrage i brojnih nagađanja o povezanosti zločina sa slučajem generala Vladimira Zagorca, preokret se dogodio u veljači 2009. godine. Policija je zbog skitnje privela muškarca za kojeg se ispostavilo 60-godišnji beskućnik Mladen Šlogar zvani Žila. Kod njega je u napuštenom sjeniku u Zaprešiću pronađena Beretta 7,65. Pištolj su odmah poslali na vještačenje, a Šlogar je odležao mjesec dana u zatvoru. Šok je uslijedio kada su stigli rezultati vještačenja koji su pokazali da je upravo iz njegova pištolja ubijena Ivana Hodak.  

Šlogar je ubrzo priznao zločin te istražiteljima ispričao nevjerojatnu priču o motivu. Tvrdio je da se želio osvetiti Ivaninom ocu jer ga je petnaestak godina ranije ponizio na teniskim terenima Mladosti. 

Nelogičnosti na sudu

Šlogar na suđenju na Županijskom sudu u Zagrebu nije želio iznositi obranu, zbog čega će mnoga pitanja i nelogičnosti iz istrage zauvijek ostati neodgovorena.

Nako uhićenja u veljači 2009. policiji i istražnoj sutkinji je dao iskaz o tome kako je i zašto ubio Ivanu Hodak. Motiv je zvučao neuvjerljivo, ispričao je da je zapravo bio ljutit na njezina oca, odvjetnika Zvonimira Hodaka, želio mu se osvetiti, i to je planirao cijelo desetljeće. Tvrdio je da mu je Hodak, nakon što je sredinom 90-ih godina prošloga stoljeća ostao bez posla na teniskim terenima na Mladosti, obećao pomoći. Nije to učinio, a Šlogaru je život krenuo nizbrdo, završio je na ulici, odao se skitnji, spavao u sjeniku na području Zaprešića...

Dalibor Urukalovic/24sata

Tvrdio je kako je kobnog dana kraj Umjetničkog paviljona spazio ženu, za koju mu se učinilo da je Ivana Hodak. Počeo ju je slijediti do ulaza. Požurio je za njom u zgradu dok se ulazna vrata još nisu zatvorila. Pucao joj je u prsa, a nakon što je pala i u čelo. Mlada odvjetnička pripravnica izdahnula je majci na rukama.

Vrhovni sud potvrdio je presudu kojom je Šlogar osuđen na 30 godina zatvora zbog ubojstva iz bezobzirne osvete. Na suđenju je ključni dokaz bila i grickalica za nokte s njegovim DNK tragovima pronađena na mjestu zločina. Šlogar je svoje tajne na kraju odnio u grob, preminuvši u zatvorskoj bolnici u srpnju 2023. godine. Navodno je neko vrijeme bio teže bolestan.

Jurica Galoic/24sata

Unatoč pravomoćnoj presudi, roditelji ubijene djevojke nikada nisu u potpunosti povjerovali da je beskućnik stvarni nalogodavac stravičnog čina. Njezin otac je pred sudom otvoreno govorio kako smatra da je iskaz ubojice lažan te da je smrt njegove kćeri bila poruka njemu zbog preuzimanja obrane Vladimira Zagorca.

​- Ubojstvom moje kćeri poslana je poruka meni, ali poslana je i, preko mene, poruka generalu Zagorcu - rekao je tada na sudu Zvonimir Hodak.

Ivanina majka također je više puta istaknula da sumnja u priču o bizarnoj osveti radnika s teniskih terena. Zadržala je stav da prave okolnosti nikada neće biti rasvijetljene.

​- Taj koji je uhićen vjerojatno ju je ubio, ali bitno je tko je naručio njezino ubojstvo. To je bilo klasično ubojstvo stila eliminacije - izjavila je Ljerka Mintas Hodak

Najgori dan u životu

- Dan kad sam je zauvijek izgubila je najgori i najteži dan mog života. A počeo je sasvim normalno. Išla sam uplatiti kumstva za djecu iz Afrike. Baš kad sam se vratila kući, to se dogodilo. Bila sam toliko šokirana da se prvo vrijeme uopće nisam mogla priviknuti na činjenicu da joj se to dogodilo, da je više nema. Ali kad sam je mrtvu držala na rukama, kao da mi se ukazala slika Majke Božje kako ispod križa na rukama drži Isusa. Prošaptala sam joj: 'Majko, evo predajem ti je, nadam se da ćeš je ti nadalje čuvati umjesto mene' - prisjetila se Ivanina majka Ljerka u jednom intervjuu za 24sata.

Sanjin Strukic/PIXSELL

Taj je trenutak bez sumnje bio najteži i najbolniji u njezinu životu. Danas u spomen na ubijenu djevojku postoji Zaklada Ivana Hodak, a namijenjena je stipendiranju djece iz domova, udomiteljskih i siromašnih obitelji.

- Nakon njezine smrti zarekla sam se da nikome više nikad neću reći da ga volim najviše na svijetu. To sam rekla samo njoj. Bila sam slomljena, ali moraš nastaviti živjeti. Ne možeš leći u grob i čekati smrt. Vjera mi je dala puno snage i uspjela sam se othrvati sažaljenju i samosažaljenju. S vremenom sam nekako spoznala da je Ivana i dalje živa, ali u nekoj drugoj dimenziji i da ćemo se jednog dana ponovno sresti. I to mi je dalo snage da nastavim živjeti s njom kao da je svaki dan uz mene. I doista je. Osvijestila sam i odlučila da je moram održavati na životu sjećanjem, humanitarnim djelovanjem, istupima u javnosti da ljudi ne zaborave da je postojala, da je činila dobro i da je imala svoju svrhu u životu. I zato sam odlučila osnovati zakladu koja nosi njezino ime. Da pomažemo djeci da se školuju. Živim da bih održala sjećanje na nju, kao i da ona preko mene nekako doprinosi svijetu - ispričala nam je svojedobno Mintas Hodak. 

- Kad sam prve dane dolazila na njezin grob, stalno su letjeli avioni. Imala sam dojam da mi se tako javlja. I svakodnevno, kad leti bilo koji aviončić, pošaljem joj jedan poljubac. Oni koji me ne znaju čudno me gledaju. Prije sam objašnjavala, ali sad više nikome ništa ne objašnjavam. To je naša mala komunikacija. A i tijekom dana vrlo često je se sjetim i pomolim za nju - rekla je iskreno novinarki Romani Bilešić. 

Sanjin Strukic/PIXSELL

- Dok je Ivana bila živa, njenu sobu smo pregradili knaufom i odvojili od moje sobe. Šest godina nakon njezina ubojstva osjećala sam kao da mi kaže: ‘Pa daj, mama, to je bezveze. Što ne koristiš tu sobu? Bedasto je da zjapi prazna’. Otvorila sam je, počela koristiti, jer na taj način imam osjećaj da soba u kojoj je ona bila živi. Ima tu jako puno njezinih stvari koje nisam micala. Ulazila sam u njezinu sobu i odmah nakon tragedije. Zašto ne bih? Tu unutra bile su njezine stvari, njezin život, dio mog života s njom. Bilo mi je teško i drago gledati slike koje je ona slikala, čitati neke njezine bilješke s faksa, dnevnik... To me sve s njom  povezivalo - otvoreno priča. 

- Bile smo vrlo bliske. Ivana je meni bila najbolja na svijetu i voljela sam je najviše na svijetu. Baš takvu kakva je bila. A bila je empatična. Staložena. Marljiva. Čvrstoga karaktera, znala što hoće u životu, imala  vrlo jasna načela ponašanja i djelovanja. Tata ju je uvijek usmjeravao prema pravu, ali imala je puno interesa. Bavila se i grafologijom. Položila je ispit za grafologa, zanimali su je jezici. Ona je jako voljela i tatu i mene. Bila je vrlo lukava i nikad nije upadala u zamku pitanja ‘Voliš li više mamu ili tatu?’. Uvijek bi odgovarala da voli i mamu i tatu. I moj muž u Ivanu je bio naprosto beskrajno zaljubljen, iako je isprva želio sina. Izabrao je ime Hrvoje i čak mi kupio neku knjigu o majčinstvu u kojoj je pisalo: ‘Mom dragom Hrvoju’. A onda se rodila Ivana i ja sam imala pravo izabrati ime za curicu - sa smiješkom se prisjeća. Kći često sanja. I voli te snove. Kako objašnjava, Ivana je u njima tako živa, aktivna, kao da je uistinu tu.

- Sanjam je često i nekad u snovima osjećam da je stvarno tu. I sama sebe uvjeravam: ‘Pa vidiš, Ljerka, da je ona živa, nije mrtva!’ To je zanimljiv osjećaj koji imaš negdje u podsvijesti - znaš da je nema, ali odahneš kad si s njom u snovima. To je taj fantastičan osjećaj dok spavaš. A onda se probudiš, nije ugodno taj trenutak, ali me brzo preplavi spoznaja da je živa, u nekoj drugoj dimenziji i da mi se kroz san javila da je tu - niže Ljerka i spušta pogled. I danas joj tijelom zna proći jeza kad prođe stubištem na kojem je njezina jedinica izdahnula.

Sanjin Strukic/PIXSELL

- Danas mi je mnogo manje strašno proći tim stubištem nego onda. Ali svaki put kad sam na stubištu pazim ide li netko za mnom i tko. Nevjerojatno kako čovjeku te neke stvari ostanu kao uvjetni refleks. Taj koji je uhićen vjerojatno ju je ubio, ali bitno je tko je njezino ubojstvo naručio. To je bilo klasično ubojstvo stila eliminacije. Nikad se to nije saznalo niti će se ikad saznati. Nisam inzistirala na traženju pravog naručitelja tog ubojstva jer mislim da to ne bi ništa promijenilo. Bio to ovaj ili onaj, Ivane nema. A taj tko je to naručio ionako će jednog dana odgovarati na vječnom sudu. Neka njezino ubojstvo nosi na vlastitoj savjesti - zaključila je Ljerka dok su joj se u očima miješali nemoć, gnjev, tuga. 

Cijeli intervju pročitajte OVDJE.