Nakon 35 godina razvijanja povijesnog revizionizma i neoustaštva u Hrvatskoj (o čemu sam detaljno pisao u knjizi “Povijesni revizionizam i neoustaštvo - Hrvatska 1989. - 2022.”, objavljenoj 2023. godine), danas, početkom prosinca 2025. godine, taj je proces dosegao vrhunac. Je li to kraj? Ili nije? I gdje je onda taj kraj, ako nije danas i sad? Mnogi sa zebnjom čekaju najavljeni Thompsonov zagrebački koncert 27. prosinca te se boje njegove prijetnje, s obzirom na to da mu zagrebačka gradska uprava ne dopušta još jedan koncert, da slijede “puno radikalniji potezi”. Dok neki analitičari razbijaju glavu o tome koji bi to bili “puno radikalniji potezi”, svi zdravomisleći ljudi (ne volim koristiti tu sintagmu, ali ona je najprimjerenija situaciji) složni su da je riječ o opasnom igranju s vatrom, koja se lako može pretvoriti u požar koji je teško kontrolirati.
Kako bismo barem pokušali analizirati i predvidjeti opasnosti s kojima smo kao društvo i država suočeni, ajmo posegnuti za povijesnom zbirkom primjera. Netko bi rekao, sarkastično - svaka sličnost s onim što u ovom tekstu slijedi - posve je slučajna i nenamjerna.
Evo - ispričajmo kako se dogodio uspon i dolazak fašizma na vlast u Italiji.
Nakon Prvog svjetskog rata Italijom se proširio slogan “osakaćena/okrnjena pobjeda” (vittoria mutilata), kojim se opisivao snažan osjećaj razočaranja i nezadovoljstva dijela stanovništva, osobito nacionalista i ratnih veterana. Naime, iako je Italija rat završila na strani pobjednika, mnogi su smatrali da zemlje Antante nisu ispunile obećanja dana Italiji u Londonskom ugovoru iz 1915. godine, kojim se Italija obavezala priključiti Antanti i ući u rat.
Prema tom ugovoru, Italiji su trebali pripasti brojni teritoriji na sjeveru i istoku, uključujući dijelove Austro-Ugarske. Nakon završetka rata Italija je temeljem mirovnih ugovora doista dobila neka od obećanih područja, ali nije dobila Rijeku i znatnije teritorije u Dalmaciji, koje je smatrala strateški i nacionalno važnima. Posebno je bolno doživljeno što nije dobivena Rijeka (iako Londonskim ugovorom nije bila obećana), ali je talijanska diplomacija na tome nakon rata snažno inzistirala.
Zbog toga se u javnosti stvorio dojam da su velike sile - prvenstveno Velika Britanija i Francuska - nepravedno zakinule Italiju, iako je ona u ratu podnijela goleme ljudske i materijalne gubitke (oko 600.000 mrtvih). Ovaj osjećaj frustracije postao je moćno političko oruđe. Gradi se mit o žrtvovanju za “osakaćenu pobjedu”, koji je značajno pridonio političkoj nestabilnosti u Italiji tih godina i bio jedan od ključnih faktora u stvaranju uvjeta za dolazak fašista na vlast.
Hrvatski branitelji i zabranitelji te njima skloni dio javnosti imaju sličan stav prema proteklom ratu kao i njihovi talijanski prethodnici otprije stotinjak godina. Naime, pobijedili su, ali društveni koncept koji oni zagovaraju nije (barem ne u potpunosti!) zaživio. Za razliku od talijanskih veterana, oni ne snivaju o teritorijalnom proširenju (smatraju da su dio BiH već ionako zapasali), nego žele Hrvatsku (i žale što to u ratu nisu postigli) bez Srba te bez svih drugih i drugačijih, uključujući, naravno, sve političke protivnike i kritičare.
U prvim poslijeratnim godinama Italija je u mnogim aspektima u teškoj krizi. Takvu je situaciju iskoristio pjesnik Gabriele D’Annunzio kako bi u rujnu 1919. godine, u blizini linije do koje je stigla talijanska vojska (u mjestu Ronchi dei Legionari, kraj Gorice), preuzeo zapovjedništvo nad 2500 ljudi i krenuo na Rijeku: bila je to jedna “legija” sastavljena od dobrovoljaca, kao i bataljuna grenadira i vojnika iz drugih jedinica koje su se nalazili u blizini, a koji su se naoružani našli na zbornome mjestu.
Samo ako ima sukoba, onda pjesnik condottiere može računati na simpatije i sudjelovanje raznih vojnih zapovjednika. Ide mu u prilog činjenica da je talijanska vlada premijera Francesca Nittija odgovorila dvosmisleno (opet su sličnosti s hrvatskom situacijom slučajne i nenamjerne!). Ona se ponadala da će politiku svršenog čina inozemni krugovi shvatiti kao neporeciv iskaz demonstracije domoljublja, a to je trebalo ojačati položaj talijanske delegacije na mirovnoj konferenciji u Parizu/Versaillesu. Dogodilo se upravo suprotno od onoga što je talijanska vlada željela, jer je “marš na Rijeku” stvorio u diplomacijama velikih sila imidž Italije kao zemlje čija vlada nije u stanju kontrolirati svoje vojne snage.
I dok je talijanska vlada bila rastrgana sumnjama, oklijevanjima i pogrešnim procjenama, Rijeka je postala poprište političko-kulturnog teatra. Dolaskom D’Annunzija grad je postao stjecište utopista, umjetnika, avanturista i socijalnih reformatora svih vrsta, željnih da naprave laboratorij za nova politička iskustva i mijenjanje svijeta pod vlašću ambicioznog pjesnika koji je svake večeri držao govore s balkona svoje palače - i opet je sličnost s Markom Perkovićem, tim promotorom neoustaštva - slučajna i nenamjerna! Jednostavnije rečeno - kako to već biva u lošim pričama, sve započinje pjesmom - pa tako i kod D’Annunzija i Perkovića. No postoji i bitna razlika između njih dvojice: dok je D’Annunzio bio ozbiljan pjesnik, Perković pjeva i piše pjesme za široke mase. Utoliko je popularniji, ali u istoj mjeri i opasniji.
Kako su tjedni i mjeseci prolazili, riječko je pitanje postajalo sve neugodnije i paradoksalnije. “Pjesnik osloboditelj” D’Annunzio je zapravo pobunjenik, a njegovi sljedbenici su banda dezertera, od kojih je većina za svoje postupke trebala odgovarati pred vojnim sudom. Međutim, sama je Rijeka, preživljavajući uz prešutno sudioništvo vojnih komandanata koji su je zaposjeli, i dalje bila Meka za hodočasnike željnih uspostave i njegovanja odnosa s “pjesnikom osloboditeljem”. Postavši najednom strašno važan, D’Annunzio se već vidio u vrhu talijanske politike (u nekim se krugovima nagađa da bi i Thompson mogao u političke vode, čak i u kandidaturu za predsjednika).
U međuvremenu su Italija i Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca spremno pregovarali te 12. studenoga 1920. potpisale ugovor u Rapallu (Rapalski ugovor) kojim je dogovoreno da Rijeka postaje slobodan grad, a da Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca dobije teritorije oko grada i Luku Baroš (danas Sušački bazen riječke luke). No Italija je dobila granicu na Snježniku (na talijanskom - Monte Nevoso), Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu te suverenitet nad Zadrom - to je sve bilo temeljem odredbi Londonskog ugovora. Rješenje je oneraspoložilo najradikalnije nacionaliste, ali je privremeno zadovoljilo Benita Mussolinija. Njegovo zadovoljstvo proizlazilo je ponajprije iz činjenice da je D’Annunzio Rapalskim ugovorom prestao biti faktor na talijanskoj nacionalnoj političkoj sceni. Tako se fašistički vođa riješio opasnog konkurenta u nastojanju da dođe na vlast, a vladi u Rimu ostao je nezahvalan zadatak da oslobodi Rijeku pjesnika čija je nazočnost počela smetati. Vlada je od D’Annunzija ultimatumom zatražila da napusti grad s legionarima. Kad je D’Annunzio najavio rat talijanskoj državi, vlada je bila prisiljena intervenirati s vojskom. S jednog su bojnog broda ispaljene na grad tri granate. Regularna se vojska sukobila s legionarima, 47 osoba je poginulo. Vojska je istjerala D’Annunzija i njegove sljedbenike iz Rijeke 24. prosinca 1920. godine - taj dan je ušao u povijest kao “Krvavi Božić”. Tako je jadransko pitanje bilo riješeno, barem u tom trenutku.
Kako se ova predfašistička histerija očitovala u Istri? Istra je od jeseni 1918. bila pod talijanskom vlašću, iako to još tad nije bilo verificirano nikakvim međunarodnim ugovorom. Strahujući od plebiscita u regiji, za što se zalagao američki predsjednik Woodrow Wilson, talijanska okupacijska vlast, svjesna hrvatske i slovenske brojčane premoći, započinje progonom Hrvata i Slovenaca kako bi na taj način popravila etničku sliku Istre u korist Talijana i tako izbjegla negativne posljedice mogućeg plebiscita. Talijanski vojnici i karabinjeri, pod prividnim opravdanjem da traže skriveno oružje, upadaju u kuće uglednih Hrvata i Slovenaca, u prvom redu učitelja, svećenika i pravnika. Njih osobno premlaćuju, a kuće im pljačkaju. Računa se da je već prvih dana nakon uspostave talijanske vlasti u Istri u internaciju odvedeno oko 2000 uglednih Hrvata.
Mussolini je u trenucima kad se talijanska vlada obračunavala s D’Annunzijem iskazivao određenu umjerenost, ali ga je riječko iskustvo naučilo da se vlast može osvojiti “maršem” paravojske koju čine neregularne jedinice u uniformi.
Proces u kojem se u sljedeće dvije godine (do 1922. godine) postupno uspostavljao fašistički režim u Italiji nije bio rezultat samo jednog elementa (Mussolinijeva vještog korištenja legalnih političkih metoda, nasilja i propagande), već složene kombinacije ekonomske krize, političke nestabilnosti i društvenih napetosti. U tom razdoblju Mussolini i njegova Nacionalna fašistička stranka konsolidirali su političku snagu i utjecaj, zadobili podršku elita i naposljetku preuzeli vlast. Mussolini je bio vješti propagator - pronašao je formulu koju je značajan dio Talijana želio čuti: osim o “osakaćenoj pobjedi”, govori i o kultu heroizma (i žrtvovanja). Propovijeda mačizam, borbu protiv zajedničkog neprijatelja, prezir prema slabijem, ističe da su Talijani najbolji i najodličniji narod na svijetu, opsjednut je zavjerama protiv Italije i Talijana te njegovanjem tradicije (katoličanstvo, obitelj itd.). Neslaganje s ovakvim konceptom smatra se izdajom.
Svi ti elementi više-manje postoje i u Thompsonovim pjesmama i u pratećoj neoustaškoj ofenzivi u Hrvatskoj.
Još je jedan element Mussolinijeve propagande važan - strah od razlika! On se pojavljuje kroz nekoliko jasno vidljivih mehanizama. Taj strah nije samo emocionalan, nego ideološki oblikovan i politički iskorišten. Manifestira se naglašavanjem homogenosti nacije - fašizam zahtijeva da društvo bude “jedno tijelo” - jedinstveno, kompaktno i bez unutarnjih razlika. Sve što odstupa (etnički, kulturno, politički) smatra se prijetnjom - sve sukladno sloganu “Una razza, una nazione, un Duce” (jedna rasa, jedna nacija, jedan vođa). Osim nepovjerenja prema etničkim i političkim manjinama, fašizam i vizualno i praktično potiskuje razlike: crne košulje, iste frizure, iste parole, pa svi izgledaju isto. To ima za cilj izbrisati individualnost i naglasiti kolektivitet - naciju.
Taj strah od razlika propagira se po sličnom obrascu i danas u Hrvatskoj - on je kod nas zaogrnut u nekakvu tobože demokratsku ili prihvatljivu oblandu - pozivima na “zajedništvo”. Iza tog naizgled nevinog pojma koji bi u normalnoj situaciji značio pozivanje na poštovanje Ustavom zajamčenih liberalnodemokratskih vrijednosti krije se zapravo pokušaj novog udara baš na te vrijednosti. Naime, zagovornici “zajedništva” otvoreno promiču ideje koje odudaraju od načela liberalne demokracije, a i oni sve koji se ne žele odazvati njihovu pozivu na to njihovo “zajedništvo” proglašavaju neprijateljima (ili izdajicama).
Nakon završetka rata 1918. Italija se suočila ne samo s pritiskom desnice zbog “osakaćene pobjede”, nego i s financijskim slomom uslijed golemih ratnih troškova i inflacije. I nezaposlenost je rasla. Politički sistem bio je izrazito fragmentiran. Vlade su se često mijenjale i nisu uspijevale stabilizirati stanje, a socijalisti i komunisti postajali su sve utjecajniji, naročito u sindikatima i radničkim organizacijama. Strah od mogućeg ponavljanja ruske revolucije iz 1917. proširio se među srednjom klasom, zemljoposjednicima i industrijalcima. Tijekom 1919. i 1920. došlo je do vala golemih štrajkova, radnici su zauzimali tvornice, a u sjevernoj Italiji sukobljavali su se zemljoposjednici i najamna radna snaga. Radnički pokret doživljava vrhunac, socijalisti preuzimaju vlast u brojnim gradovima. Te su godine poznate kao Biennio Rosso (Dvije crvene godine).
U takvoj atmosferi Benito Mussolini osniva fasci di combattimento, paravojne organizacije sastavljene od ratnih veterana, nacionalista i razočaranih pripadnika mlađe generacije. Njihovi pripadnici, poznati kao squadristi ili “crne košulje”, sprovodili su sistematsko nasilje protiv socijalista, komunista i sindikalnih vođa. Napadi, premlaćivanja, paljenja radničkih domova i ubojstva političkih protivnika postali su svakodnevica. Policija i vojska u brojnim slučajevima simpatiziraju fašiste ili odbijaju djelovati protiv njih, a to dodatno slabi autoritet vlasti u Rimu. Istovremeno sve više industrijalaca i zemljoposjednika financijski i na druge načine podržava fašiste kao branu od socijalista i komunista te kao snagu koja može stabilizirati situaciju. Hrvatska verzija ovog nasilničkog projekta počela se oformljavati u nedavnim organiziranim i očito koordiniranim okupljanjima u Splitu, Zagrebu i Rijeci. Istovremeno se brutalno napada nepoželjna i navodno dekadentna kultura. Na meti su i istaknuti kulturni radnici i političari - sve praktički po scenariju iz Italije ranih 1920-ih.
