Prvi put predsjednik Trump je zaustavljen - američki politički sustav napokon se podigao u svoju obranu i nametnuo ograničenja njegovu neobuzdanom izvršavanju predsjedničkih ovlasti. U presudi donesenoj većinom 6 naprema 3, Vrhovni sud pod dominacijom republikanaca proglasio je Trumpove politike izvanrednih carina nezakonitima prema Ustavu SAD-a, koji Kongresu daje isključivu ovlast nad oporezivanjem. Ta će presuda imati značajan utjecaj na ekonomsku i vanjsku politiku administracije te budi nadu da svaku prijetnju koju Trump može predstavljati američkoj demokraciji u sljedeće tri godine na kraju može zaustaviti Vrhovni sud spreman braniti Ustav.
Predvidivo, Trump je na tu odluku reagirao s pomahnitalim bijesom, prozvavši suce koji su glasali protiv administracije “poslušnicima” (ili “psićima”) u službi njegovih političkih neprijatelja i stranih interesa. Smatrao je prije svega da su ga izdala dvojica konzervativnih sudaca koje je imenovao u Vrhovni sud, kao da mu duguju osobnu lojalnost iznad svoje prisege da će poštovati zakon i Ustav. Predsjednik je odmah poduzeo korake, temeljem drugih pravnih ovlasti, kako bi uveo univerzalnu carinu od 15 posto na svu uvezenu robu - privremenu mjeru koja će isteći za šest mjeseci, osim ako je Kongres ne produlji. To je razočaralo republikanske stratege (navodno uključujući i neke dužnosnike Bijele kuće) koji su se nadali da će presuda Vrhovnog suda, koja je bila široko očekivana, omogućiti Trumpu častan uzmak od njegove nepopularne carinske politike. Demokrati, pak, željno planiraju iskoristiti priliku da carine, koje su podigle troškove života prosječnih Amerikanaca, postave u središte svoje kampanje za međuizbore u studenom.
Činjenica jest da se Trump jednostavno ne može riješiti svoje opsesije carinama, koje često naziva “najljepšom riječi u rječniku”. To dijelom odražava njegovo iskreno uvjerenje da protekcionizam osigurava konkurentsku prednost za američke tvrtke i industriju. No čini se da je Trump također ovisan o samovoljnoj vlasti, tj. odlučivanju koje je mogao imati, mašući prijetnjom carina bez ograničenja kako bi izvukao ustupke od inozemnih kolega, čija gospodarstva u određenoj mjeri ovise o pristupu golemom američkom tržištu. Prethodni američki predsjednici, koji su svi redom marili za ugled zemlje te cijenili njezina partnerstva i savezništva, nikad ne bi pomislili tako okrutno iskoristiti moć SAD-a. Trump se zapravo naslađuje svojom sposobnošću iznuđivanja ustupaka, čak ide toliko daleko da uvodi kaznene carine kao odgovor na percipirane osobne uvrede - primjerice, Švicarskoj, jer je ton glasa njezina premijera iznervirao Trumpa u telefonskom razgovoru, i Indiji, koja mu nije odala priznanje za pomoć u smirivanju sigurnosne krize s Pakistanom prošle godine.
Posljedica toga u budućnosti je da će carine ostati središnji dio agresivne trgovinske politike administracije, ali će njihova provedba biti mukotrpnija i proceduralno ograničena. Značajno je da će predsjednik biti lišen operativne fleksibilnosti koju je rutinski iskorištavao za postizanje maksimalne prednosti u pregovorima s američkim prijateljima i protivnicima. Smanjeni utjecaj mogao bi biti posebno skup za američke interese u tekućim trgovinskim pregovorima s Kinom, koju bi Trump trebao posjetiti u travnju.
Predsjednik Trump naišao je na pojačani otpor na više frontova tijekom proteklih nekoliko tjedana. Osim velikog poraza po pitanju carina, bio je prisiljen ograničiti agresivne operacije administracije provođenja zakona protiv ilegalnih imigranata u Minnesoti, a možda i drugdje, te je očito pauzirao kampanju za aneksiju Grenlanda uslijed oštrog protivljenja Europe. Štoviše, on se i dalje suočava s posljedicama Epsteinova skandala, smanjenim brojkama u anketama i izglednim značajnim gubicima za republikance u studenom. Postoji opasnost da bi njegova psihološka poteškoća u procesuiranju negativnih povratnih informacija mogla dovesti do destabilizirajućeg ponašanja, uključujući pokušaje manipulacije izborima na polovici mandata.
Ove nevolje tvore nepovoljnu pozadinu za Trumpovu predstojeću odluku o tome hoće li krenuti u rat s Iranom. Doista je zapanjujuće da je ova najnovija bliskoistočna kriza uopće mogla nastati. Činjenica jest da je Iran prošle godine bio ozbiljno oslabljen izraelskim zračnim napadima i desetkovanjem njegovih savezničkih snaga, a sam se Trump hvalio da su američki udari “izbrisali” iranske kapacitete za izradu nuklearnog oružja. Dakle, u ovom trenutku nema nikakve hitnosti u smislu interesa nacionalne sigurnosti SAD-a za konfrontaciju s Iranom. Samo Izrael pritišće Trumpa da napadne. Zašto je onda predsjednik, čija se izolacionistička ideologija “Amerika na prvome mjestu” temelji na izbjegavanju inozemnih uplitanja, doveo zemlju na rub rata?
Moje je mišljenje da su Trumpova nemirna narav i neprestana potreba za zadovoljenjem ega korijen krize. Posebno se čini da mu je uspjeh smjelog napada na zarobljavanje venezuelanskog predsjednika Madura početkom siječnja udario u glavu, ispunivši Trumpa osjećajem svemoći i potaknuvši njegovu glad za većom slavom. Nakon što mu je propao prvotni plan kad je uzeo na nišan Grenland, okrenuo se Islamskoj Republici, koja se činila izrazito ranjivom nakon široko rasprostranjenih i brutalno ugušenih prosvjeda, te stoga primamljivom metom za novi prikaz Trumpove moći. Predsjednik je vjerojatno bio opčinjen vizijama rušenja omraženog klerikalnog režima i ulaskom u povijest kao veliki osloboditelj. No unatoč gomilanju najveće zračne i pomorske moći SAD-a u regiji još od zlosretne invazije na Irak 2003., nije uspio tijekom proteklog mjeseca jasno artikulirati dosljedno opravdanje za sukob s Iranom. U posljednje vrijeme čini se da je usredotočen na manji cilj, korištenje prijetnje napadom kako bi iznudio iranske ustupke u vezi s njihovim nuklearnim programom.
Američki mediji početkom ovoga tjedna objavili su udarnu vijest da je najviši američki vojni dužnosnik, general Dan Caine, upozorio Trumpa da bi američki napad mogao izazvati iranske osvetničke udare diljem regije i dugotrajan sukob s nepovoljnim posljedicama. Caine je navodno izrazio i zabrinutost da bi sukob mogao ozbiljno iscrpiti ključne američke zalihe oružja, osobito raketne sustave koji su ranije u velikim količinama isporučivani Ukrajini i Izraelu. Drugim riječima, ono što je Trump možda zamišljao kao priliku bez troškova za postizanje lake pobjede nad slabim protivnikom moglo bi izložiti SAD troškovima sa strateškim učinkom, potencijalno narušavajući ravnotežu moći na područjima od mnogo veće važnosti.
Donald Trump možda mari, a možda i ne mari za američke nacionalne interese, ali definitivno mari za vlastiti politički opstanak. Stoga se mora izvući iz krize na bilo koji način koji mu omogućuje da proglasi uspjeh. Općenito nije sklon riziku, ali ako Iranci ne pruže ustupak dovoljno značajan da Trump spasi obraz i povuče američku armadu, mogao bi riskirati predsjednički mandat u borbi do uništenja s mulama u Teheranu.
