Strašna željeznička nesreća danas u Španjolskoj. Kako piše El Pais, više je od 60 mrtvih nakon sudara brzih vlakova kod Toleda, na liniji Madrid - Sevilla. Uzrok nesreće? Najvjerojatnije ljudski faktor. Nesreća na zagrebačkom kolodvoru 1974. spada među deset najvećih željezničkih nesreća u Europi ikad.
Bio je 30. kolovoza 1974. kad se dogodila najveća željeznička nesreća u povijesti Jugoslavije i jedna od najgorih u Europi s više od 150 žrtava. Ekspresni vlak broj 10410, na putu iz Beograda za Dortmund, ušao je na Glavni kolodvor u Zagrebu brzinom od 104 km/h, na dijelu pruge gdje je ograničenje bilo samo 40 km/h. Pri tako velikoj brzini kompozicija od devet vagona nije mogla svladati skretnicu te su vagoni skliznuli s tračnica, zavrtjeli se u krug i prevrtali. Nastao je krš i lom. Mnogi putnici, uglavnom gastarbajteri i njihove obitelji, bili su u hodnicima čekajući silazak na stanici, pisala je Helena Tkalčević za 24sata. Neki od njih su poispadali iz vagona, a mnogi su ostali prikliješteni.
Kobna lokomotiva iz zagrebačke nesreće 1974.
- Ukrcao sam se u Vinkovcima. Išao sam u Zagreb preuzeti smjenu - ispričao je za 24sata svojedobno putnik Ljubo Radeljević. Vlak je malo kasnio iz Beograda jer je mijenjao lokomotivu.
- Čuo sam da će strojovođa biti Nikola Knežević i da će mu pomoćnik biti Stjepan Varga. Kako sam ih poznavao, otišao sam do lokomotive i htio se ukrcati, no nije ih bilo pa sam sjeo u prvi vagon. Napajanje je bilo slabo i nestajalo je struje pa su ljudi odlazili u druge vagone. U mom kupeu bili smo ja, jedan gospodin i gospođa. Kasnije se pokazalo da iz našeg vagona nitko nije poginuo - pričao je Radeljević.
Na zagrebački kolodvor vlak je uletio sa 104 na sat
Vlak nigdje nije stajao do Slavonskog Broda. Zatim je nastavio prema Zagrebu.
- Vozio je dosta brzo. Oštro je prolazio krivine i vlak se malo ljuljao. U početku se nisam brinuo, no kad sam vidio da ne usporava na ulazu u kolodvor, znao sam da nije dobro. povikao sam suputnicima iz kupea da se dobro prime. Osjetio sam snažan udarac. Naš vagon skliznuo je s postolja i nastavio klizati po šinama te se zaustavio na stupu - rekao je. Još sedam vagona se prevrnulo i zabilo u upravnu zgradu, a posljednji je ostao na tračnicama.
- Izašao sam kroz prozor vagona, ali sam se sjetio da nema moje torbe. Istim putem sam se vratio i tražio torbu. Našao sam je ispod vagona, pokupio je i prošao kroz upravnu zgradu javiti se na dužnost. Uopće nisam vidio ostale vagone ni shvaćao što se dogodilo dok mi kroz prozor nisu pokazali prizor - teškom mukom pričao je Ljubo.
Dodao je da su tjednima poslije čistili teren. Unatoč tome, do listopada ili studenog i dalje se snažno osjećao miris krvi. - Sve smo mogli očistiti, ali taj miris nikako. Još ga osjećam u nosnicama kad se svega sjetim. Mjesecima poslije znali smo među tračnicama pronaći sitne ljudske kosti koje istražitelji nisu pokupili. Vjerujem da je žrtava bilo i više nego što je identificirano jer je tamo bilo toliko različitih dijelova tijela razbacanih uokolo - ispričao je.
Zbog nesreće bivša vlast odmah je mobilizirala sve raspoložive policajce, liječnike, čak i vojsku. Među liječnicima koji su u to vrijeme radili u Klinici za traumatologiju bio je prof. dr. sc. Boris Hranilović.
U Traumi je proveo 40 godina, od mladog stažista do šefa Klinike.
- Prošlo je 22 sata kad sam dobio poziv da hitno dođem u Kliniku. Nitko nije rekao o čemu se radi. Pred bolnicom je bila gužva, ispred su bila tri, četiri vozila Hitne. Ušao sam, a čekaonica i predvorje bili su prepuni ljudi. Svi su bili krvavi i prašnjavi kao da su iz rudnika izašli. Vrištali su, plakali. Oni koji su bili najgore, bili su tiho, bez riječi. Pomislio sam: ‘Bože, što je ovo?!’ - prisjetio se dr. Hranilović, koji je već oko 23 sata počeo operirati.
Na posao su stigli gotovo svi zaposlenici bolnice, a tri operacijske sale radile su cijelu noć.
- Imali smo 50-60 ozlijeđenih, od toga desetak teško. Te noći najviše je bilo amputacija, uglavnom udova, ruke i noge koje su bile zdrobljene. Posebno se sjećam jednog mladog policajca iz okolice Maribora. Amputirali smo mu obje noge dosta visoko. Bio je dulje vrijeme kod nas na odjelu. Unatoč tome bio je sav pun energije i veseo - ispričao je tadašnji šef jednog odjela Traume kojemu je to bila i ostala jedna od najtežih i najdužih noći na poslu.
- U naručju jedne žene pronašli smo torbicu druge. Od nekih žrtava imali smo samo dio tijela - ispričao je svojedobno umirovljeni inspektor Ljubomir Gudelj.
U to vrijeme bio je jedan od najboljih i najiskusnijih inspektora kriminalističke tehnike pa nije ni čudo da je radio na tako velikom zadatku kao što je bio identificiranje tolikih žrtava. Tada još nije bila razvijena metoda prepoznavanja putem DNK stoga su se forenzičari morali osloniti na identifikaciju otiscima prstiju. Bio je to dugotrajan i mukotrpan posao.
- Uz željezničku prugu netko od bolničara pronašao je desnu žensku ruku lakiranih noktiju. Danima sam uspoređivao otisak prsta s te ruke s otiscima s kartona dok nisam otkrio tko je nesretna žena - kazao je Gudelj.
Prisjetio se posve neprepoznatljive žene koju su dovezli u Zavod za sudsku medicinu. Imala je karakterističnu bolest, deformaciju kralježnice pa smo je uspjeli identificirati pomoću rendgenske snimke.
- Bila je to školska nastavnica moje kćeri. Kad sam to shvatio, prestravio sam se - kazao je Gudelj. Trebalo je više od mjesec dana dok nisu identificirali sve žrtve.
- Prema službenim podacima, bilo ih je 155, no uvjeren sam da ih je bilo i više. Neke ostatke bilo je jednostavno nemoguće identificirati - objasnio je. Neidentificirane žrtve pokopali su u zajedničku grobnicu na Mirogoju. Istraga je pokazala da su kočnice na dizel-električnoj lokomotivi tzv. kennedyjevki bile ispravne. Za nesreću su okrivili strojovođu Nikolu Kneževića i njegovog pomoćnika Stjepana Vargu jer su umjesto s dopuštenih 53 km/h ušli u stanicu brzinom od 103 km/h.
Kneževića su osudili na 15 godina zatvora, a Vargu na osam. Obojica su, kazali su nam njihovi bivši kolege, izašli na slobodu nakon polovice odslužene kazne. Istraga je pokazala i da su u trenutku nesreće neprekidno vozili 45 sati.
Nakon tragedije, pod pritiskom sindikata, ograničeno je vrijeme trajanje smjene strojovođa. Lokomotiva iz nesreće je još neko vrijeme vozila, a danas hrđa i trune u Hrvatskom željezničkom muzeju u Zagrebu. Nesreća vlaka 10410 u Zagrebu 1974. spada među deset najgorih u Europi ikad.
1. Ciurea, Rumunjska, 1917. – Vlak prepun izbjeglica pretvorio se u buktinju
PROCJENE: OKO 600–1000 MRTVIH
Rumunjska je početkom 1917. bila zemlja na rubu sloma. Njemačka vojska zauzela je Bukurešt, a tisuće civila i vojnika bježale su prema sjeveroistoku. Jedan od vlakova koji su prevozili izbjeglice približavao se 13. siječnja postaji Ciurea, nedaleko od grada Iașija. Vlak je bio toliko pretrpan da su ljudi putovali na krovovima, između vagona i na svim slobodnim površinama. Na nizbrdici je postalo jasno da kompozicija više ne može usporiti. Kočnice nisu djelovale kako treba, a vlak je velikom brzinom uletio u kolodvor, iskočio iz tračnica i udario u druge vagone. Uslijedili su eksplozije i požar. Ljudi zarobljeni u olupinama nisu imali mogućnosti pobjeći. Desetljećima se govorilo o 800 do 1000 mrtvih, ali novija istraživanja rumunjskog povjesničara Dorina Stănescua, temeljena na arhivskoj građi, upućuju na približno 600 do 650 žrtava. Čak i prema toj nižoj procjeni riječ je o jednoj od najpogubnijih europskih željezničkih nesreća.
2. Saint-Michel-de-Maurienne, Francuska, 1917. – Vojnici su krenuli kući, ali nikada nisu stigli
435 POTVRĐENIH MRTVIH; VIŠE POVIJESNE PROCJENE DO 675
Bila je noć 12. prosinca 1917. kada je vlak prepun francuskih vojnika krenuo kroz Alpe. Nakon ratovanja na talijanskom bojištu vojnici su dobili dopust i putovali svojim obiteljima. Kompozicija je bila iznimno duga i teška, a brojni vagoni nisu imali vlastite djelotvorne kočnice. Na strmoj nizbrdici prema Saint-Michel-de-Maurienneu lokomotiva više nije mogla kontrolirati vlak. Brzina je rasla sve dok vagoni nisu iskočili iz tračnica i počeli se sudarati jedan s drugim. Drvene konstrukcije raspadale su se, a požar je zahvatio olupine. Mnogi vojnici poginuli su na mjestu, dok su drugi ostali zarobljeni među zapaljenim vagonima. Francuska je tijekom rata ograničavala informacije o nesreći, zbog čega su se desetljećima pojavljivali različiti brojevi žrtava. Uobičajeni službeni bilans iznosi 435 mrtvih, dok neke povijesne procjene dosežu 675. Katastrofa je ostala najveća u povijesti francuskih željeznica, a dodatnu težinu daje joj činjenica da su stradali ljudi koji su upravo dobili priliku nakratko pobjeći od rata.
3. Vereščovka, Sovjetski Savez, 1944. – Vlak smrti na srušenom mostu
POVIJESNE PROCJENE: 600–700 MRTVIH
Jedna od najmanje poznatih velikih željezničkih katastrofa dogodila se 24. siječnja 1944. na području današnje zapadne Rusije. Sovjetski Savez tada je već potiskivao njemačke snage prema zapadu, ali željeznička mreža bila je teško oštećena ratnim razaranjima. Prema povijesnim popisima željezničkih nesreća, vlak koji je prevozio vojnike i izbjeglice stradao je kod Vereščovke, na području Brjanske oblasti. Navodi se da je kompozicija iskočila iz tračnica nakon urušavanja mosta. Procjene govore o 600 do 700 poginulih, što bi ovu katastrofu svrstalo među najteže u europskoj povijesti. Međutim, za razliku od poznatijih željezničkih tragedija, dostupna dokumentacija o nesreći vrlo je oskudna. Nema dovoljno pouzdanih podataka o točnom broju putnika, okolnostima urušavanja mosta ili službenoj istrazi. Zbog toga broj žrtava treba uzeti s velikom rezervom. Vereščovka je tako ostala gotovo zaboravljena tragedija, izgubljena među milijunima smrti Drugoga svjetskog rata.
4. Ufa, Sovjetski Savez, 1989. – Eksplozija koja je dva vlaka pretvorila u vatrenu kuglu
575 MRTVIH
U noći 4. lipnja 1989. dva putnička vlaka prolazila su jedan pokraj drugoga na željezničkoj pruzi nedaleko od Ufe, u europskom dijelu tadašnjeg Sovjetskog Saveza. U njima su bile obitelji koje su putovale prema crnomorskim odmaralištima ili se vraćale s ljetovanja. Nitko od putnika nije znao da se u blizini nalazi oštećeni plinovod iz kojeg istječu lako zapaljivi ugljikovodici. Plin se nakupljao u udolini kroz koju je prolazila pruga. Kada su se vlakovi mimoišli, došlo je do goleme eksplozije, vjerojatno izazvane iskrom. Vatrena kugla progutala je desetke vagona, a udarni val razorio je okolnu šumu. Ljudi su zadobili stravične opekline, a mnogi su poginuli gotovo trenutačno. Prema službenim podacima, umrlo je 575 ljudi, među kojima je bilo mnogo djece, dok su stotine ozlijeđene. Bila je to najteža željeznička katastrofa u mirnodopskoj povijesti Sovjetskog Saveza. Istraga je otkrila da je plinovod bio oštećen te da upozorenja o problemima nisu spriječila tragediju.
5. Balvano, Italija, 1944. – Više od 500 ljudi umrlo je u vlaku koji se nije mogao pomaknuti
517 MRTVIH PREMA SLUŽBENOM BILANSU
Jedna od najjezivijih željezničkih nesreća u povijesti nije započela sudarom ni iskakanjem iz tračnica. U noći s 2. na 3. ožujka 1944. teretni vlak broj 8017 prolazio je planinskim područjem južne Italije. Zemlja je bila razorena ratom, hrane je nedostajalo, a stotine ljudi potajno su se ukrcavale na teretne vlakove u potrazi za namirnicama. Vlak je ušao u dugi tunel Armi, ali se zbog opterećenja, nagiba i problema s vučom zaustavio. Parne lokomotive nastavile su proizvoditi dim, a otrovni ugljikov monoksid počeo se nakupljati u slabo prozračenom tunelu. Putnici su postupno gubili svijest. Mnogi nisu ni shvatili što se događa. Kada su spasioci napokon stigli, zatekli su vagone pune mrtvih ljudi. Službeni bilans govori o 517 poginulih, dok neki izvori navode još veći broj. Katastrofa u Balvanu posebno je potresna jer se dogodila gotovo bez dramatičnog trenutka udara: ljudi su umirali tiho, jedan pokraj drugoga, dok je vlak nepomično stajao u mraku.
6. Stará Kremnička, Slovačka, 1944. – Vojni vlak pun eksploziva jurio je prema slijepom kolosijeku
PREMA LOKALNOJ KRONICI OKO 370 MRTVIH
Krajem prosinca 1944., dok se ratna sreća sve više okretala protiv nacističke Njemačke, njemački vojni transport prolazio je planinskom prugom kroz današnju Slovačku. Kompozicija od 37 vagona prevozila je vojnike, vojnu opremu i streljivo. Na spustu prema mjestu Stará Kremnička otkazale su kočnice. Vlak je nekontrolirano ubrzavao, dok su željezničari pokušavali spriječiti sudar s drugim vlakovima. Odlučili su ga usmjeriti na slijepi kolosijek. Ondje je kompozicija velikom brzinom udarila u prepreku, iskočila iz tračnica i počela se raspadati. Ubrzo je eksplodiralo streljivo koje je prevozila. Detonacije su, prema lokalnim svjedočanstvima, trajale satima, a dijelovi vagona razletjeli su se po okolici. Mjesna kronika navodi 373 poginula njemačka vojnika, premda novija istraživanja upozoravaju da nedostaju potpuni službeni dokumenti koji bi potvrdili broj. Ostala je to jedna od najvećih, ali i najmanje poznatih ratnih željezničkih tragedija u srednjoj Europi.
7. Quintinshill, Škotska, 1915. – Tri vlaka, dvije pogreške i stotine mrtvih vojnika
227 MRTVIH PREMA SLUŽBENOJ ISTRAGI
Ujutro 22. svibnja 1915. vlak s vojnicima pukovnije Royal Scots prolazio je kroz škotsko područje blizu Gretne. Vojnici su putovali prema Liverpoolu, odakle su trebali krenuti prema bojištu na Galipolju. Zbog niza pogrešaka dvojice signalista, vojni vlak usmjeren je na kolosijek na kojem je već stajao putnički vlak. Uslijedio je silovit sudar. No katastrofa tu nije završila. Samo nekoliko trenutaka poslije u olupine je udario još jedan putnički ekspres. Drveni vagoni vojnog vlaka, opremljeni plinskom rasvjetom, brzo su se zapalili. Vatra je progutala ljude koji se nisu uspjeli izvući iz smrskanih vagona. Poginulo je 227 ljudi prema službenoj istrazi, dok škotski nacionalni arhiv navodi 230. Većina žrtava bili su mladi vojnici koji još nisu ni stigli na ratište. Dvojica signalista osuđena su zbog svoje odgovornosti za tragediju. Quintinshill je do danas ostao najteža željeznička nesreća u britanskoj povijesti.
8. Lagny-Pomponne, Francuska, 1933. – Božićno putovanje završilo je u smrskanim vagonima
204 MRTVIH PREMA ČESTO NAVOĐENOM BILANSU
Dva dana prije Božića, 23. prosinca 1933., francuske željeznice bile su pune putnika koji su žurili svojim obiteljima. U večernjim satima, nedaleko od Pariza, ekspresni vlak prema Strasbourgu približavao se drugom vlaku koji je prometovao prema Nancyju. Zbog pogrešnog tumačenja ili nepoštovanja signala, strojovođa bržeg vlaka nije na vrijeme reagirao. Njegova lokomotiva udarila je u stražnji dio kompozicije ispred sebe. Silina udara bila je golema, a posljednji vagoni, izrađeni pretežno od drva, doslovce su se raspali. Putnici su ostali zatrpani dijelovima konstrukcije, prtljagom i metalnim ostacima. Prema često navođenom bilansu, poginule su 204 osobe, a 120 ih je ozlijeđeno, iako neki povijesni pregledi navode oko 230 mrtvih. Tragedija je snažno utjecala na razvoj francuske željezničke sigurnosti. Ubrzano su se mijenjali zastarjeli vagoni i unapređivali sustavi signalizacije. Božić 1933. za stotine francuskih obitelji ostao je zauvijek povezan s jednom od najcrnjih noći francuske željezničke povijesti.
9. Genthin, Njemačka, 1939. – U gustoj magli ekspres je punom brzinom udario u drugi vlak
186 SLUŽBENO MRTVIH; DRUGE PROCJENE DO 278
Samo nekoliko mjeseci nakon početka Drugoga svjetskog rata Njemačku je pogodila jedna od najtežih željezničkih nesreća u njezinoj povijesti. U noći 22. prosinca 1939. dva ekspresna vlaka putovala su istim smjerom kroz gustu maglu prema Genthinu. Jedan od strojovođa prošao je pokraj signala koji je zabranjivao daljnju vožnju. Željezničari su pokušali upozoriti vlak, ali zbog zabune i slabe vidljivosti zaustavljena je kompozicija koja se nalazila ispred njega. Drugi vlak nastavio je voziti i velikom brzinom udario u njezin stražnji dio. Vagonima su se rušili zidovi, a dijelovi kompozicije naslagali su se jedan na drugi. Spasioci su radili u iznimno teškim uvjetima, na hladnoći i u mraku, dodatno otežani ratnim zamračenjem. Službeni podaci navode 186 mrtvih i 106 ozlijeđenih, dok neki izvori i spomen-obilježje spominju čak 278 žrtava. Nesreća je pokazala koliko smrtonosna može biti kombinacija ljudske pogreške, loše vidljivosti i nedostatne zaštite od prolaska kroz zabranjeni signal.
10. Kaprun, Austrija, 2000. – Vlak se zapalio u tunelu, a spasilo se samo 12 ljudi
155 MRTVIH
Subotnje jutro 11. studenoga 2000. trebalo je biti početak još jednog bezbrižnog skijaškog vikenda u austrijskim Alpama. Uspinjača Gletscherbahn 2 prevozila je skijaše prema ledenjaku Kitzsteinhorn kada je u tunelu izbio požar. Vatra se brzo proširila unutrašnjošću vlaka, a dim i otrovni plinovi počeli su ispunjavati uski tunel. Putnici su očajnički pokušavali otvoriti vrata i pobjeći. Najveća tragedija bila je u tome što su mnogi, slijedeći instinkt, krenuli uzbrdo, prema izlazu na vrhu tunela. No snažno strujanje zraka nosilo je dim upravo u tom smjeru. Preživjelo je samo 12 putnika koji su uspjeli pobjeći niz tunel, suprotno od smjera širenja dima. Ukupno je poginulo 155 ljudi, uključujući žrtve iz drugog vlaka i postaje. Istraga je utvrdila da je požar povezan s neispravnim grijačem, a nesreća je otvorila ozbiljna pitanja o sigurnosti tunelskih uspinjača i postupcima evakuacije. Kaprun je postao simbol tragedije u kojoj su minute i pogrešan smjer bijega odlučivali o životu i smrti.
