Fotografije mlade žene u vjenčanici na cestama Italije i Balkana 2008. godine obišle su svijet. Bio je to prizor kakav se ne viđa često. Bijela haljina na tim se fotografijama vuče po asfaltu, skuplja prašinu i mrlje, natapa je kiša i znoj glavne protagonistice ove neobične priče. Nju to nimalo ne brine. Štoviše, upravo je to željela. Svaka mrlja trebala je svjedočiti da je nekamo stigla, sjela za nečiji stol, prihvatila ponuđeni prijevoz, susrela ljude koje do jučer nije poznavala. Kada je 8. ožujka 2008. iz Milana krenula prema Bliskom istoku, talijanska umjetnica Pippa Bacca zamislila je svoje putovanje kao niz mostova koji će povezati nju i brojne nepoznate ljude te dokazati kako na svijetu postoji dobrota. Bijela haljina trebala je postati svjedokom iskustva te sačuvati uspomene upravo time što će se trošiti i prljati. Imala je 33 godine, obožavala je putovanja i tijekom godina stekla naviku da se svijetu približava podignutim palcem uz cestu. Projekt nazvan Brides on Tour, odnosno Mladenke na putovanju, osmislila je sa Silvijom Moro, umjetnicom koja je također odjenula vjenčanicu. Namjeravale su preko Balkana i Bliskog istoka stići u Izrael, sve do Jeruzalema. Putujući krajevima obilježenima ratovima, htjele su pokazati koliko toga među ljudima može započeti jednostavnom gestom povjerenja.
Iza umjetničkog imena Pippa Bacca stajala je Giuseppina Pasqualino di Marineo, rođena 9. prosinca 1974. u Milanu, treća od pet sestara. Njezina majka Elena bila je sestra Piera Manzonija, jednoga od najpoznatijih talijanskih konceptualnih umjetnika, pa je Pippa odrastala u obitelji u kojoj je umjetnost bila dio svakodnevice. Kako piše kustos Marco Roberto Marelli za Made in Mind Magazine, sestre su svoju povezanost duhovito nazivale ''Il Neurone'', kao da zajedno tvore jednu razgranatu misao. Kada su bile male, majka ih je često odijevala u zeleno pa je Pippa tu boju voljela i često nosila i u odrasloj dobi.
Zelena odjeća postala je dio njezine prepoznatljivosti, baš kao i razigranost kojom je stvarala različite verzije same sebe, a djevojka u bijeloj vjenčanici bila je samo jedna od njih. Marelli tako opisuje Pippu koja radi u pozivnom centru i zarađuje za umjetničke projekte, Pippu Baccu koja ih ostvaruje te otmjenu kustosicu Evu Adamovich, njezin izmišljeni drugi identitet. Pippa i Eva imale su čak i različite telefonske brojeve, a njihova fizička sličnost bila je dio igre. Umjetnički svijet mogao je biti ozbiljan i samodopadan, no ona je u njega unosila humor i želju da se ljudi uključe. Bavila se performansom, ali i osjetljivim, strpljivim radom škarama. Papir je pretvarala u razvedene prizore, a u ciklusu Mutazioni chirurgiche preoblikovala je pravo lišće tako da poprimi izgled listova drugih biljnih vrsta. Jednostavan zahvat otvarao je pitanje što se zapravo promijenilo: predmet, njegovo ime ili pogled onoga tko ga promatra. Kako u osvrtu na njezin rad navodi Italian Art Society, Pippa je bila pacifistica čija je umjetnost obuhvaćala ekološka pitanja, dobrotu i društvenu odgovornost. Za sestru Rosaliju ostala je djevojka u zelenom, s kapom sa zvončićem, na biciklu, uvijek zaokupljena tisućama stvari i projekata. U razgovoru za Tgcom24 Rosalia je objasnila da je autostopiranje bilo dio njihove obiteljske svakodnevice još iz djetinjstva. Putovale su tako s majkom, a Pippa je kasnije tu praksu nastavila sama, upoznajući ljude čiji bi joj životi inače ostali nedostupni. Njezin posljednji projekt izrastao je iz iskustva koje je već dugo živjela, iz uvjerenja potkrijepljenog brojnim putovanjima na kojima su joj nepoznati ljudi otvarali vrata automobila i svojih domova.
Ideja o vjenčanici pojavila se na svadbi prijateljice Margherite, koja je goste upozoravala da ne nagaze njezinu vjenčanu haljinu i ne uprljaju je. Pippi je bilo neobično koliko se pažnje posvećuje predmetu namijenjenom jednom jedinom danu. Toga dana zamislila je haljinu koja će vrijednost dobivati nošenjem i tragovima puta. Odjeća mladenke trebala je u krajeve obilježene sukobima donijeti simbol zajedništva i radosti. Dizajner Manuel Facchini osmislio je haljine za nju i Silviju, a za svaku je izrađena i identična kopija koja će ostati kod kuće, netaknuta, kako bi se poslije mogla usporediti s onom koja je prošla putovanje. Pripreme su trajale dugo. Pippa i Silvia kontaktirale su brojne umjetnike i potencijalne domaćine duž isplanirane trase puta, a Pippa je k tome počela učiti i arapski. Autostopiranje je imalo presudno mjesto u ovoj priči jer je podrazumijevalo razgovor, približavanje i prihvaćanje pomoći. U tekstu koji su objavile pri samom polasku umjetnice su navele da je takav način putovanja izbor povjerenja u druga ljudska bića. Pippa je već autostopom stizala do različitih dijelova Europe te putovala Sjevernom i Srednjom Amerikom. Brojna dobra iskustva oblikovala su njezino uvjerenje da će se, prije ili poslije, netko zaustaviti.
Krenule su na Međunarodni dan žena. Put ih je vodio od Sale Marasina, Venecije i Gorice preko Ljubljane, Zagreba, Banje Luke, Sarajeva i Beograda do Sofije, Burgasa i Istanbula. Svoj put su vrijedno dokumentirale pa je na njemu polako nastajao arhiv vrijednih fotografija, snimaka, predmeta i susreta. Silvia je pozivala žene koje su upoznavale da vezenjem ostave trag na njezinoj haljini. U predstavljanju kasnije izložbe u Fondaciji Mudima navodi se kako su ti vezovi svjedočili o vezama koje su nadilazile teritorijalne, kulturne i jezične granice. Pippa je posebno tražila primalje. U zemljama u kojima je smrt često vodila glavnu riječ, željela je odati počast ženama koje su pomagale rađanju novih života. Prala im je stopala, a zatim ih sušila dijelom svoje bijele odjeće. Fotografija iz Ljubljane prikazuje je tijekom tog obreda s primaljom Lili. Kako u knjizi Arrested Welcome: Hospitality in Contemporary Art opisuje teoretičarka Irina Aristarkhova, sačuvana snimka prikazuje i razgovor s primaljom o osmijehu upućenom novorođenčetu. Pippina umjetnost tu poprima mjerilo ljudskog tijela: vodu, dodir, razgovor i pažnju posvećenu drugoj osobi.
Čak je i pranje haljina bilo dio projekta. Prije polaska na put, Pippini i Silvijin prijatelji i članovi obitelji donijeli su predmete koje su zajedno spalili. Među njima bili su pisma, knjige, začini i blagoslov za put. Od pepela je pripremljeno sredstvo kojim će umjetnice prati odjeću, noseći tako sa sobom nešto od ljudi koji su ostali u Milanu. Fotografije iz Sarajeva čuvaju sjećanje i na taj čin: dvije žene peru vjenčanice koje će ponovno odjenuti i nastaviti dalje, uz simboličnu pomoć onih koji su im za put darovali dio vlastitih uspomena.
U jednom dijelu putovanja Pippa i Silvia su se razdvojile, s namjerom da se ponovno sastanu u Bejrutu. Pippa je nastavila sama. Tog 31. ožujka 2008. u okolici Gebzea, jugoistočno od Istanbula, prihvatila je prijevoz Murata Karataşa. To se pokazalo kao kobna odluka. Karatas ju je silovao i zadavio. Kako je poslije izvijestio Sky TG24, njezino tijelo pronađeno je 11. travnja na osamljenom području uz prometnicu Istanbul-Ankara. Potraga za mladom ženom koji su njezina obitelj i prijatelji pratili rastućom strepnjom završio je viješću koja je potresla Italiju i Tursku. Karataş je osuđen za zločin. Prvotno je osuđen na doživotni zatvor, da bi mu naknadno, 2012. godine, kazna bila preinačena u 30 godina robije. U javnim raspravama ubrzo se pojavilo i pitanje Pippine navodne naivnosti. Aristarkhova u svojoj knjizi opisuje kako su pojedinci propitivali njezinu odluku da autostopira i očekuje gostoprimstvo. Time se priča približila poznatom obrascu u kojem se nakon nasilja nad ženom ispituju njezino kretanje, odjeća i odluke. Pa sve i ako je Pippino povjerenje bilo je moguće preispitivati kao umjetničku i životnu zamisao, valja imati na umu kako odgovornost za njezino ubojstvo pripada isključivo čovjeku koji je za njega i osuđen.
Otprilike godinu dana nakon ubojstva, obitelji je iz Turske vraćena njezina kamera. Na žalost, zapisi su bili oštećeni. Uz pomoć redatelja Joëla Curtza i njegova suradnika dio materijala ipak je spašen. Na njima su se mogli vidjeti prizori s Pippina putovanja, a preko dijela snimaka bilo je zabilježeno tuđe vjenčanje, koje su obitelj, policija i Curtz pripisivali ubojici. Curtz je, u dogovoru s obitelji, i taj uznemirujući materijal uključio u dokumentarac La Mariée - The Bride iz 2012.
Pa iako je Pippino putovanje prekinuto na najtragičniji mogući način, ono je ipak dovršeno. Turska redateljica Bingöl Elmas kasnije je krenula od mjesta na kojem je Pippin put prekinut prema sirijskoj granici. Za razliku od Pippe, koja će biti upamćena po bjelini, Elmas je na put krenula odjevena u crnu vjenčanicu koja je bila znak žalovanja za mladom Talijankom. Kako navodi portal Africultures, tijekom puta je razgovarala je s ljudima o nasilju, muškosti i položaju žena. Film My letter to Pippa iz 2010. postao je njezino pismo ubijenoj umjetnici. Sjećanje na Pippu nastojalo se očuvati i izložbama u Veroni i milanskoj Fondaciji Mudima, na kojima su 2009. prikazani tragovi projekta, fotografije, predmeti i radovi nastali kroz susrete. Redatelj Simone Manetti snimio je dokumentarac Sono innamorato di Pippa Bacca iz 2019., koji vraća pozornost njezinoj umjetnosti i poruci posljednjeg putovanja. Milano joj je 2020. posvetio vrt uz Casa degli Artisti. Počast joj je odana i izložbom Sempreverde, čiji je naslov prizvao boju po kojoj su je poznavali mnogo prije bijele haljine.
