U dijelu izbornog programa posvećenog “radu i zapošljavanju” Narodna koalicija obećava da će osobama s invaliditetom “osigurati ravnopravno sudjelovanje na tržištu rada”.
Naravno, osobe s invaliditetom trebaju povlastice, privilegije da bi imale ikakve šanse za zapošljavanje i rad. Ravnopravnost, dakle jednakopravnost, nije im dovoljna. Njome ne dobivaju ništa.
Izborni programi stranaka i koalicija prepuni su sličnih floskula, koje se opravdano mogu tumačiti suprotno od onoga “što je pisac htio reći”.
Takve freudovske pogreške nisu slučajne. Psihoanaliza tvrdi da je uzrok uvijek u nečemu potisnutom, zanemarenom.
Pažljivim čitanjem programa može se ustanoviti što su stranke zanemarile i zašto im se potkradaju nesmotrenosti.
Sudeći prema programima, Hrvatska je zemlja zanemarivih problema. Ako se i spominju, problemi su parcijalni, nisu prioritetni, nego tehnički.
Narodna koalicija ne vidi da postoji problem s invalidima, jednostavno će im “osigurati ravnopravnost”. I ne spominje da Hrvatska po postotku invalidnosti prednjači u EU.
Prema ad hoc podacima HNB-a, financijska nejednakost u Hrvatskoj je zastrašujuća, a po nejednakosti šansi Hrvatska je najlošija u Europi.
Od tuda iseljavanje jer su šanse drugdje. Glavne stranke to potiskuju, e da ne bi morale okriviti sebe, a nove i manje stranke oponašaju glavne stranke, manje ili više žestoko.
Je li siromaštvo problem? Koliko ono građana živi u siromaštvu ili u opasnosti od siromaštva i zašto? Toga u programima nema. Kao ni problema s funkcioniranjem demokracije.
Nema tzv demokratskog deficita, problema da građani i javnost nemaju dovoljan utjecaj na politiku. Izuzetak je stranka Pametno.
U njezinu programu ima novosti: otvoreno je antidemokratska, a da toga (freudovski) vjerojatno ni sama nije svjesna. Na slajdu 6 prezentacije programa Pametno je opisao “politički model za koji se zalaže”. U modelu nema ni glasača ni naroda.
“Struka definira ciljeve” i bavi se implementacijom”, a “politika služi isključivo za koordinaciju i nadzor”. Nije jasno zašto politici i ta uloga, kad i to može obaviti “struka”. U svakom slučaju, građane se tu ništa ne pita!
Inače, program stranke Pametno je stručan (možda zato građane i nema potrebe išta pitati, samo informirati).
Pametno se zauzima za “održivo upravljanje ribljim fondom na ekološki uravnotežen i gospodarski opravdan način”.
Tko to ne bi potpisao? U energetske “politike” uvrštena je “smart grid” tehnologija! Politika je – tehnologija.
Prema HDZ-ovu izbornom programu Hrvatska ima samo jedan problem – vladu Kukuriku koalicije. Te vlade više nema, ali se HDZ više od svega trudi da ona opet ne preuzme vlast.
Drugih problema koje bi HDZ rješavao praktički nema. Cijeli je program ispunjen riječima što će HDZ učiniti, ali uglavnom ne piše koji će problem biti riješen i koji cilj postignut.
U gospodarskom dijelu programa, koji je – da se ne previdi – odvojen od poduzetničkog, na samom se početku obećava da će se “proizvođačima osigurati cjenovno prihvatljive i dostupne sirovine i energija”.
Jesu li cijene energenata problem? Koliko je poznato, cijene nafte u svijetu već dulje kontinuirano padaju i to je jedan od poticaja trenutačnom hrvatskom gospodarskom rastu, pa nije na prvi pogled jasno što to HDZ obećava.
Svaka je HDZova ideja parcijalna i utoliko nejasna. Slabije je zapaženo, a nije beznačajno, naprotiv, da HDZ obećava osnivanje poljoprivredne banke.
Kažu, “osnovat ćemo agrarnu banku”. Ali u programu ne piše zašto? Jel’ hrvatski bankovni sustav ne funkcionira? Što je s Hrvatskom bankom za obnovu i razvitak?
Tek posredno može se zaključiti zašto će HDZ osnovati agrarnu banku. Da poljoprivrednicima “oproste” dugove (u koje ih je dobrim dijelom i uvalila HDZ-ova vlada u vrijeme Sanadera, samo to ne žele priznati).
Bauk opraštanja dugova vlada programima. Cijela politička klasa brine za dužnike, ali svatko izvodi neki svoj trik.
Dok HDZ osniva “agrarnu banku”, Most osniva “lošu banku”, da u nju prebaci dugove “blokiranih” (preciznije “reprogramira dugove građana”). Razumljivo, dužnika je više nego vjerovnika.
Živi zid ima cijelu seriju mjera kojima teret s dužnika prebacuje na vjerovnike. Legendarna je zabrana ovrhe jedine nekretnine. Ideja je humana - da se nikoga ne može istjerati na ulicu.
Iako ne podmiruje dug. U podsvijest je potisnuto da bi time bili zaustavljeni krediti onima bez nekretnine (a onima s nekretninom ionako manje trebaju), pa bi mjera mogla izazvati svoju suprotnost: umjesto da onemogući izbacivanje na ulicu, smanjila bi mogućnost da se s ulice, iz podstanarstva, netko uopće izvuče.
Sličan je i prijedlog da se nikoga (ni tvrtke) ne može isključiti iz vodovodne i električne mreže. Tko bi to onda plaćao. Još je veća nevolja da Živi zid nije originalan, da je slične “mjere” predlagao Ivo Josipović kao predsjednik RH.
Ni drugi, naizgled opskurni prijedlozi Živog zida nisu drugima strani. Na primjer onaj o ukidanju Ustavnog suda.
Živi se zid s partnerima, Ivanom Lovrinovićem i Udrugom Franak, fokusira na financijski sustav iako je taj problem u ovom trenutku u Hrvatskoj sekundaran. Najzabavnija je stranka Milana Bandića.
Njezin je program izrađen suvremenom copy/paste metodom. S HDZ-om Bandić dijeli “povezivanje zelene i plave Hrvatske”, a “proaktivnim rješavanjem problema blokiranih građana” isti je kao i Živi zid te Most.
Kao i Pametno, forsira “konkurentnost”, kurikularnu reformu i “uključivanje u svjetsku mrežu znanja”, jedino što je kod Bandića prva mjera - osiguranje besplatnih udžbenika i prijevoza za sve srednješkolce, što zaista nitko nije obećao.
Bandić se nije suviše zamarao idejama, ali je uz svaku dodao - odmah! Čak i planove koje je proglasio dugoročnim rješava - odmah!
