Ekonomix
166 prikaza

Kandidat za ministra gospodarstva: “Hrvatski radnik nije lijen, ali je skup”

Milan Račić
Večernji list
Milan Račić je dio svog života proveo u Kanadi, što mu je zajednička točka s mandatarom Oreškovićem, a potvrdio je da je pozvan na razgovor za ministra gospodarstva

Milan Račić, stručnjak za strateško poslovno savjetovanje, na svojoj je internet stranici potvrdio da je bio jedan od kandidata koji su razgovarali s mandatarom Tihomirom Oreškovićem.

“ Rečeno mi je da svaki kandidat treba pripremiti plan za Ministarstvo od 5 točaka, a za izradu plana imao sam 48 sati”, napisao je Račić.

Račić je dio života proveo u Kanadi, što mu je zajednička točka s mandatarom Oreškovićem, i tamo je završio tri fakulteta; ekonomiju, pravo, a potom i specijalizaciju za međunarodno pravo.

Na višim izvršnim pozicijama u tvrtkama u SAD-u, Kanadi i Njemačkoj radio je dugi niz godina. Vodio je pregovore za preko 2 milijarde dolara poslovnih ugovora za Fairchild Dornier (SAD i Njemačka) i Bombardier Aerospace (Kanada), obavljao je nadzor portfelja operativnog leasinga vrijedan 700 milijuna dolara, a kao partner strukturirao je 100 milijuna eura vrijedan private equity fond za nekretnine.

Na svojoj je internetskoj stranici objavio svoj gospodarski plan, kojeg možete pročitati ovdje, a Račić je neko vrijeme bio kolumnist magazina Banka u kojoj je često iznosio razne teze i teorije koje nisu bile baš popularne.

O Milanoviću:

“Premijer Milanović okružen je ulizicama i unatoč tome što u tome uživa, to ubija i njega, i njegovu stranku, i samu državu. Čini se da savjeti koje premijer prima nisu dovoljno dobri i iskreni, no isto tako se čini da premijer ne bi bio voljan slušati čak ni kada bi se našao netko dovoljno hrabar da to jasno i glasno kaže. Premijeru je potreban netko tko će ga moći obuzdati i staviti na njegovo mjesto, za njegovo dobro. U dobi od 48 godina on nije star. “

Račić je naime 2012. godine poslao jedan e-mail Milanoviću s gospodarskom analizom Hrvatske u kojem mu je napisao da njegova Vlada nije uzrokovala nered koji vlada u državi, te mu ponudio svoju pomoć, ali ured premijera se zahvalio na analizi i odbio Račića.

O Kolindi Grabar Kitarović:

“Kao nova predsjednica, Kolinda Grabar-Kitarović ima dvije opcije: jedna je dobra za državu, a druga je dobra za HDZ. Prva opcija nalaže da radi jedino što je u njezinoj moći: biti kohezivan faktor naše nacionalne politike, malo iznad svakodnevnog nereda, ali s dobrom vizijom smjera u kojemu se trebamo kretati; nešto poput kvalitetnog predsjednika nadzornog odbora. U ovoj ulozi Kolinda bi trebala znati slušati i predstavljati uvjerljivog zagovornika nacionalnih interesa. Trebala bi biti dobar timski igrač u timu koji se sastoji i od Vlade i njezinog predsjednika upravnog odbora, Zorana Milanovića. Ne moraju se sviđati jedni drugima, ali trebaju ostati na razini iznad osobnih trzavica i pozamašnih stranačkih apetita. Druga opcija smješta Kolindu Grabar-Kitarović u ulogu ženskog udarnog ovna u borbi HDZ-a protiv aktualne Vlade. Smatram da Kolinda Grabar-Kitarović ima pozitivne osobine koje je čine prikladnom predsjednicom nadzornog odbora, ali njezini savjetnici, Tomislav Karamarko i Milijan Brkić, neće joj dopustiti igranje te uloge, iako bi dugoročno bila dobra za Hrvatsku. Stoga očekujem da će se predsjednica Grabar-Kitarović ponašati kao šerif. Međutim, s obzirom da joj nedostaje prave municije, očekujem dosta vikanja, lupanja i zahtjeva – krasna prezentacija s vrlo malo sadržaja i još manje utjecaja. Ne vjerujem da će se ta uloga svidjeti Kolindi Grabar-Kitarović, ali očekujem da će Zoran Milanović zato uživati. On voli ulične okršaje onoliko koliko su mrski stranim ulagačima i zemlja će nastaviti kliziti nizbrdo.”

(ostatak možete pročitati ovdje)

O Niki Kovaču:

“Svojom odlukom da zaigra za Hrvatsku umjesto za Njemačku, Niko Kovač pokazao je domoljubnu privrženost Hrvatskoj koju donedavno nitko nije dovodio u pitanje. Njegov ponos na povijesna postignuća nacionalne reprezentacije također donedavno nitko nije propitivao. Isto vrijedi i za njegovo razumijevanje igre i talenta kao vođe reprezentacije. Što se, onda, tako drastično promijenilo i dovelo u pitanje njegovu ljubav prema domovini, odanost nacionalnoj reprezentaciji i nogometni talent? Niko Kovač usudio se izgovoriti očito: imamo talenta, ali moramo prilagoditi svoj stav želimo li realizirati svoj stvarni potencijal. A zatim se i ponašao u skladu s tim. Shvatio je da je najveća prepreka uspjehu reprezentacije u glavama igrača i odlučio je to ispraviti. Nije bio svjestan da će uslijediti lavina kritika na račun njegovih dobrih namjera i napora koje je uložio kako bi popravio situaciju.” (ostatak onoga što je napisao o Kovaču možete pročitati ovdje).

O hrvatskim radnicima:

“Ako usporedimo ukupni ekonomski učinak ili veličinu tržišta, Hrvatska je otprilike poput austrijske savezne države Štajerske (kojoj je Graz glavni grad) – što bi značilo da smo kao četvrta najbogatija savezna država u Austriji (od ukupno devet). Također se možemo uspoređivati s njemačkom saveznom zemljom Tiringijom (glavni grad je Erfurt). To bi značilo da smo po bogatstvu 13. od 16 njemačkih saveznih zemalja. BDP Tiringije je zapravo 17% veći od hrvatskog, ali dopustio sam nam tu razliku jer je sljedeća siromašnija ekonomija savezne pokrajine Mecklenburg-Zapadno Pomorje 18% manja od naše, a nema smisla uspoređivati našu ionako slabašnu ekonomiju s još slabijom.

Ove usporedbe ukazuju na zanimljive činjenice. Štajerska, primjerice, uspijeva održati jednako uspješnu proizvodnju kao i mi, ali njima to uspijeva s 1.21 milijun stanovnika. Tiringija sa svojih 2.16 milijuna stanovnika proizvodi 18% više nego mi. Jednostavno rečeno, s obzirom na naših 4.28 milijuna stanovnika:

1 štajerski radnik = 1.79 tirinški radnika = 3.54 hrvatska radnika

Ovakva usporedba vrijednosti zaposlenika nije nimalo ohrabrujuća. Jasno je zašto zarađujemo mnogo manje nego stanovnici Štajerske i Tiringije. To ne znači da su hrvatski radnici lijeni – to samo znači da smo razvili izrazito disfunkcionalan ekonomski sustav koji je pritom i skup i neučinkovit.”

(ostatak teksta pročitajte ovdje)

O upravljanju stranim tvrtkama u Zagrebu:

“Poslovnom Hrvatskom može se upravljati iz Beča, Berlina i Beograda. Strane korporacije za središta poslovnih operacija biraju velika, bogata i rastuća tržišta. Uzmemo li u obzir BDP po stanovniku u 2013. godini, u Štajerskoj se radi o iznosu od 34.300 eura, u Tiringiji o iznosu od 23.200 eura, a u Hrvatskoj tek o 10.242 eura. Relativno smo siromašni, malo nas je (sve nas je manje, i sve smo stariji), a naša ekonomija se smanjuje već sedmu godinu zaredom. Sve je to rezultat naših vlastitih odluka, odnosno nedostatnog djelovanja. Ovo nisu indikatori koje želite vidjeti kada pokušavate odlučiti gdje želite trošiti novac svoje tvrtke.

Sve je manje razloga da postojeće tvrtke ostanu u Hrvatskoj te da nove tvrtke odaberu Hrvatsku kao lokaciju za svoja poslovna središta. Čak i kada bismo preko noći uspjeli dostići ekonomsku učinkovitost Štajerske ili Tiringije, svejedno vjerojatno ne bismo uspjeli zadržati postojeća ili dobiti nova središta velikih tvrtki. Zašto? Razmislite malo: Koliko se središta velikih međunarodnih kompanija nalazi u Tiringiji? Gotovo nijedno. Isto vrijedi i za Štajersku. U globalnom smislu, ove regije su relativno beznačajne.”

(ostatak pročitajte ovdje)

O sindikatima i kapitalistima:

“Zašto bi onda itko zdrave pameti htio zaustaviti priljev kapitala u svoju zemlju? To je suicidalna tendencija, ali svejedno je dijele mnogi naši poznati političari, aktivisti, utjecajni ljudi te vođe sindikata.

Nedostatak entuzijazma u Hrvatskoj nikoga ne bi trebao čuditi. Već 25 godina od svojih vođa doživljavamo samo razočaranja – u politici, poslovanju i u sindikatima. Kao panelist sam nedavno bio u prilici razgovarati s iskusnim vođom jednog sindikata i na svoj uobičajeno sramežljiv način rekao sam mu da vođe sindikata moraju početi razmišljati i djelovati na drugačiji način – za dobrobit svojih članova, njihovih poslodavaca i naše zemlje. Vjerujem da gospodin ima dobre namjere – on želi pomoći svojim članovima. Međutim, kao ni mnogi drugi, ne uspijeva pobjeći od crne rupe koja zarobljava našu nacionalnu svijest kada razmišljamo o kapitalu i kapitalizmu.”

(ostatak pročitajte ovdje)

O TTIP-u:

“Danas tradicionalno najglasniji "branitelji" Europske unije – koji su na integracijskoj politici Europske unije izgradili političke karijere i carstva od nevladinih organizacija, osobito u društvenoj domeni – odjednom traže ponovno uspostavljanje individualnih prava odlučivanja za države članice o pitanju odbijanja ili prihvaćanja Transatlantskog trgovinsko-investicijskog partnerstva (TTIP). Nekada davno su ovi isti ljudi i grupe šetali kroz birokratske hodnike u Bruxellesu i zahtijevali integraciju u mnogo većoj mjeri od one koju je ikada demokratski odobrio Europski parlament ili bilo koja država članica. Međutim, danas pokušavaju iščupati TTIP iz ruku Europske komisije i ponovno ga dobaciti na glasanje pojedinačnim državama članicama – iako je 28 demokratski odabranih Vlada Europske unije to pregovaračko pravo dodijelilo Europskoj komisiji. Bez obzira na to što će vam reći protivnici TTIP-a, ne radi se o demokratskom jazu unutar Europske unije, već o shizofrenom jazu kredibiliteta među protivnicima TTIP-a. Zašto su, molim vas, svi ti pojedinci i grupe, koji su tako dugo tvrdili da su domoljublje i nacionalnosti stvar prošlosti ili čak problematične točke, odjednom postali takvi glasni podržavatelji nacionalnih pitanja? Je li se Europska unija promijenila? Države članice? Nacionalisti? Ne. Jesu li se promijenili tzv. intelektualci i nevladine organizacije? Malo vjerojatno. Što se onda promijenilo? Promijenio se neprijatelj. Neprijatelj je nekada bio nacionalni identitet te povijesne kulturne vrijednosti koje su ga oslikavale. Naravno, to i dalje jest i uvijek će ostati jedan od neprijatelja, ali to više nije glavni neprijatelj – to poželjno mjesto sada je rezervirano za kapitalizam i SAD. Kada se uspostave borbene linije, čak i ekstremni nacionalisti postaju dobrodošli, iako čudni saveznici. Da, prijatelji moji, uistinu se nalazimo usred nevjerojatnog povijesnog događaja u Europi, ali i u SAD-u – dolazi do ujedinjenja ciljeva radikalno lijevih, čak i marksističkih grupa te ciljeva radikalno desnih, inzularnih ekstremnih nacionalista. I jedno i drugo su rubne skupine, ali imaju vrlo glasne megafone te i jedni i drugi tvrde da zastupaju interese "naroda”.”

(ostatak pročitajte ovdje)

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.