Prisjela mi cuga s Regulatorom. Malo smo ćakulali o inflaciji i kamati Feda, da bi on rekao: "Kako vrijeme prolazi, sve sam uvjereniji da je jedini smisao tiskanja tih desetak tisuća milijardi dolara bio spašavanje banaka i svaljivanje problema na leđa industrije". "I svih nas, kupaca", gorko sam replicirao. "I svih nas", složio se. Pa rekosmo da je bolje da razgovaramo o kiši koja kaplje s oluka, nego da se nerviramo oko stvari koje ne možemo promijeniti. OK, bio je trenutak za moj gorki monolog koji svako malo ponovim u raznim društvima.
Zamisli da imaš obitelj s mnogo članova. Ne odlučuje ni ćaća ni mater, nego su izbori. Ćaća kaže, smije se potrošiti koliko se zaradi, zapravo manje, nešto treba staviti sa strane. Mater kaže, ako izaberete mene, ja ću se zadužiti i imat ćete za more i iPhone. I izaberu mater.
Ne mogu vratiti kredit. Ćaća opet kaže, ljudi, i sami vidite da ovo ne valja. Izgubit ćemo sve što imamo. Nećemo imati novca za liječenje, bolnice će nam izgledati kao deponiji, krovovi škola rušit će se djeci na glavu. A mater kaže, mi moramo štititi naš način života. Prodat ćemo štalu i njivu, i još se malo zadužiti. Bit će za more i novi auto. I opet mama dobije izbore.
Iduće godine dio obitelji se udruži u sindikat i pred ćaću i mater dođu sa zahtjevima za povišicu, božićnicu, darove za djecu.
Radišni članovi obitelji vide kamo to vodi, da će ostati bez svega. Boli ih nepravda, ne žele rintati za lijenčine. Deset posto obitelji odseli se u Irsku, Njemačku, Kanadu. Većina emigranata otvoreno govori da se nikad neće vratiti jer ne vidi perspektivu.
Mama ide po novi kredit, a banka kaže, nema više kolaterala, sad vam uzimamo sve što imate, a vi postajete nadničari za cijenu rada koju mi odredimo. Mama proda sve što obitelj ima i svi su nadničari.
Obitelj radi, recimo, za susjeda. Nebitno je da li je susjed mami obećao veliku nagradu ako upropasti obiteljsko imanje ili su mama i članovi obitelji bili nesposobni, lijeni, priglupi. Možda mama uživa u bogatstvu dok ostatak obitelji radi za susjeda za mizernu plaću, možda i mama radi za kikiriki. Ili je u zatvoru.
Većina baš to hoće! Većina na izborima po cijeloj kugli zemaljskoj potvrđuje da želi trošiti novac djece, unuka i praunuka, dok god ide.
Savjet ne tražim niti bih ga dao, recimo da sva manje vjerujem u novac, a sve više u nešto na inflaciju otpornije od novca.
