Zašto vjerujem u Hrvatsku? Primjer izgubljenog sata

Iskreno, nemam pojma trebam li, da bih dobio novu seriju ISBN-ova, kao i prošli put dostaviti izvještaj o iskorištenosti starih. Kao što me kad sam u obavezni primjerak donio knjige (ugodno!) iznenadilo da sam trebao donijeti manje komada nego prošli put, sad će me možda iznenaditi novi propis. Ljudi koji rade u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici ekspresno odgovaraju na mailove, doista olakšavaju proces koliko god mogu. Ali ovaj put, umjesto kritike ili kuknjave što se umjesto stvaranjem nove vrijednosti moramo baviti praznim hodom, evo ovlaš izračuna koliko kao narod gubimo jer nismo digitalizirani kao temelja optimizma. Na pretraživanje stranice NSK, starih mailova i sastavljanje izvještaja punog podataka koje NSK ionako ima potrošio sam sat vremena. Moj sat ne stoji 750 kuna, kao nekih kolega koji se bave nakladništvom, ili recimo konzultanata, menadžera... Ja sam samo hobist koji stoji na ramenima diva, 24sata, a hobi mi pomaže da bolje razumijem o čemu pišem i da mi eventualno plati tjedan ili dva godišnjeg. No uzmimo da u Hrvatskoj milijun ljudi potroši sat vremena na prikupljanje papira koje država ionako ima. Ode 750 milijuna kuna u vjetar. Sat spaljivanja vrijednosti mjesečno, u kojem konzultantica ne zaradi 750 kuna, nego se bavi birokracijom, arhitekt ne projektira, menadžer ne upravlja kapitalom ili procesima..., usporava cijelu zemlju za devet milijardi kuna godišnje. A sad sve to pomnožimo s dva, tri ili deset. Sad malo najavljenog optimizma. U Hrvatsku vjerujem jer vjerujem da eksploatiranje primitivnog tržišta, što je po 2010. godine najbogatijem čovjeku na svijetu, Meksikancu Carlosu Slimu, formula bogaćenja, mora prestati. Jednostavno, vjerujem da će ljudima koji cijelu zemlju mogu povući naprijed skloniti prepreke s puta. Ne znam koliko će se od oko 400 tisuća ljudi koji nisu htjeli nositi nepotreban teret te zaobilaziti i preskakati prepreke kojih u Irskoj, Njemačkoj, Americi i drugdje nema tad vratiti u Hrvatsku, ali tko god se ovdje zatekne, nakon što se oslobodi kreativni potencijal, čuda će raditi. Ako ne prije, nakon što se još zadužimo, prodamo što još imamo prodati, nakon što se više ne bude imalo čime platiti naš način života, koji grčevito štitimo, vjerujem da će Hrvatska biti sprinter kojemu su skinuli vreću cementa s leđa. Bolt nema šanse.