Ima pisaca, među njima je i živih, koji u napisanim, a još češće nenapisanim povijestima hrvatske književnosti postoje samo kao Stolpersteine, kao oni Kamenovi Spoticanja, ugrađeni u asfalt pločnika ispred kuće u kojoj je stanovao netko koga više nema. Na taj način postoje ti ljudi, a na isti takav način postoji, mimo hrvatske književnosti ili pod potplatima njezinih kundura, i njihovo književno djelo. Među njima su pisci iz Hrvatske i iz njezine književnosti protjerani 1991., koji žive i umiru u progonstvu, predavači različitih književnosti, jezika i historija po brojnim svjetskim sveučilištima, koji su se u isto to vrijeme ljubazno uklonili pred revolucionarnom pobunom prosječnih, domoljubnih, bogobojaznih, inovjerci i pripadnici drugih naroda, koje je zadesila ta sasvim neobična okolnost da se rode u Hrvatskoj i da se jezično i književno zametnu u ovome tijesnom i klaustrofobičnom jeziku. Među tim Kamenovima Spoticanja u suvremenoj povijesti hrvatske književnosti ima i onih koji su bez nekog očitog razloga naprosto bili zaboravljeni. Zato što su bili drukčiji ili zato što su bili odveć slični. Ali od svih tih pisaca, od njihovih djela, dala bi se načiniti lijepa mala antologija, koja bi, možda, pokazala da je u hrvatskoj književnosti margina zanimljivija od središnjice, i to u tolikoj mjeri i na taj način da bi stranica idealne hrvatske knjige trebala biti sva u margini. Trebala bi biti bijela kao stranica geometrijske bilježnice.
Jergović: Zašto je u hrvatskoj književnosti tako mnogo marginalnih pisaca?
1/2
Kanadski profesor i talijanski umirovljenik, zagrebački skojevac od 1945., semiotičar i čuveni ekspert za naučnu fantastiku, karakteristični je Stolperstein hrvatske književne povijesti
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka