623 prikaza

Jergović: Zašto je u hrvatskoj književnosti tako mnogo marginalnih pisaca?

1/2
PIXSELL
Kanadski profesor i talijanski umirovljenik, zagrebački skojevac od 1945., semiotičar i čuveni ekspert za naučnu fantastiku, karakteristični je Stolperstein hrvatske književne povijesti

Ima pisaca, među njima je i živih, koji u napisanim, a još češće nenapisanim povijestima hrvatske književnosti postoje samo kao Stolpersteine, kao oni Kamenovi Spoticanja, ugrađeni u asfalt pločnika ispred kuće u kojoj je stanovao netko koga više nema. Na taj način postoje ti ljudi, a na isti takav način postoji, mimo hrvatske književnosti ili pod potplatima njezinih kundura, i njihovo književno djelo. Među njima su pisci iz Hrvatske i iz njezine književnosti protjerani 1991., koji žive i umiru u progonstvu, predavači različitih književnosti, jezika i historija po brojnim svjetskim sveučilištima, koji su se u isto to vrijeme ljubazno uklonili pred revolucionarnom pobunom prosječnih, domoljubnih, bogobojaznih, inovjerci i pripadnici drugih naroda, koje je zadesila ta sasvim neobična okolnost da se rode u Hrvatskoj i da se jezično i književno zametnu u ovome tijesnom i klaustrofobičnom jeziku. Među tim Kamenovima Spoticanja u suvremenoj povijesti hrvatske književnosti ima i onih koji su bez nekog očitog razloga naprosto bili zaboravljeni. Zato što su bili drukčiji ili zato što su bili odveć slični. Ali od svih tih pisaca, od njihovih djela, dala bi se načiniti lijepa mala antologija, koja bi, možda, pokazala da je u hrvatskoj književnosti margina zanimljivija od središnjice, i to u tolikoj mjeri i na taj način da bi stranica idealne hrvatske knjige trebala biti sva u margini. Trebala bi biti bijela kao stranica geometrijske bilježnice.

Darko Suvin, kanadski profesor i talijanski umirovljenik, zagrebački skojevac od 1945., semiotičar i čuveni ekspert za naučnu fantastiku, karakteristični je Stolperstein hrvatske književne povijesti. Pojavljivao se, u posljednjih dvadesetak godina, po alternativnim i manjinskim književnim i novinskim publikacijama. Mimo toga, ako bi ga se i spomenulo, bivalo je to u hiperboličnom, gotovo poklonstvenom tonu, punom svakovrsnih laudacija, kao da se govori o Luki Modriću, tako da neupućenom čitatelju baš i ne bi bilo jasno kako nikad prije ni poslije tog spominjanja nitko o Darku Suvinu ne izgovori nijednu jedinu riječ. I kako je to moguće da jedan pisac bude toliko marginalan unutar hrvatske književnosti dok ga se ne spominje, a čim ga se spomene postaje tako velik, važan i nezaobilazan? Dva su jednako validna objašnjenja: veličajući prigodno svoje prešućenike provincijalna matica hrvatske književnosti kani uveličati sebe samu, i drugo, hvaleći njih ona hini sućut i empatiju prema vlastitim Kamenovima Spoticanja. U tom je smislu idealtipski primjer Ive Andrića, prognanog svojedobno iz Zagreba i iz hrvatske književnosti aktom kojekakvih beznačajnika u kalibru notornog Ante Tresića Pavičića. Veličajući ga, incidentno, iznimno i kontrolirano, hrvatski književni poslenici ističu vlastiti značaj i vlastite guzice mažu pozlatom Andrićeve Nobelove nagrade. Stoga je Andrić i prvi Stolperstein hrvatske književnosti.

 | Author: Facebook/Prof. Darko Suvin Facebook/Prof. Darko Suvin

U ožujku ove, 2022. godine zaprešićka je Fraktura objavila Suvinovu knjigu "Bijasmo nečija budućnost: bilješke i bjesnila", kojoj u podnaslovu stoji "(1983. - 2022.)". Formalno gledajući, radi se o knjizi pjesama. Ili o sabranom pjesničkom djelu iz drugih četrdesetak godina autorova života. Suštinski, riječ je o Suvinovoj autobiografiji, o raspravi i o obračunu sa svijetom, koji se pomalo sprema napustiti. Mnogo je tekstova u ovoj knjizi, fragmenata, stihova, intimnih parola, koji funkcioniraju kao svojevrsni autoepitaf, katkad epitaf jednoj zemlji i jednom naraštaju. Ali nije Suvin ni samosažaljiv ni sentimentalan. Temeljni njegov osjećaj melankolični je gnjev. Jedinstvena i vrlo osjetljiva, lakoeksplozivna smjesa, neka vrsta intelektualnog i emocionalnog nitroglicerina.

U stilskoizvedbenom smislu Suvinova je knjiga jedna svjetska povijest pjesništva, pjesničkih formi, oblika i načina. Od Petra Hektorovića do rimskih epigrama: Suvin je, uz Sinana Gudževića, vjerojatno jedini naš suvremeni epigramičar vrijedan pažnje. Piše on na mnogo različitih načina, u vezanom i u slobodnom stihu, izvan ikakvog stiha, po tuđim i vlastitim kajdama, imitirajući, rugajući se, kroz igru i vrlo ozbiljno, a u svoga čitatelja - koji se samo može nadati da se pjesnik neće na njega ljutiti zbog ove usporedbe - stvara dojam da čita pjesnika kojemu je ludi Ezra Pound najbliži pjesnički rođak, dok u hrvatskoj književnosti on, Suvin, izuzev spomenutog Gudževića i Marka Grčića, nikakvog bližega roda nema.

Evo za primjer jedne Suvinove ljupke šamar-pjesmice naslova "Varijacija na Villona". Ovako glasi: "A Frica, dobrog Panonca, poeta,/ O tužni zbore iz blata/ Hrvati zaboraviše u Zagrebu/ Bogečkom grebu". Odmah uz nju divne, gotovo himnične, sebi narugane "Doktrine (po Heineu)": "Bubnjaru bubnjaj i straha se mani/ I poljubi Slobodu grudi golih!/ To svo je znanje, cijelo umijeće,/ Sve što da želiš, sve što da voliš./// Sikći ko zmija, kao lav riči,/ Bubnjaj i budi narod iza sna,/ Korak pred četom, umrijeti spreman,/ To ti je suma umijeća i znanja./// Dijalektika to je staroga Karla/ Sve filozofije kruna je sveta,/ Shvatih to upornim motrenjem pomnim/ A Revolucija me dirnu jednog ljeta".

Premda Zagreb nazove bogečkim grebom, Suvin je itekako nježan prema svom rodnom gradu, nemoćnom i smrtonosnom, iz kojeg je već kao dječak morao bježati da doista danas ne bi bio tek Stolperstein ispred neke zgrade u Buconjićevoj ulici. Sa Zagrebom, napuštenim davno, lijepa ova knjiga započinje, uz Zagreb traje i s njim završava, na način koji je ovom čitatelju nepodnošljivo blizak. Pa čitam Suvina: "Plači Zagrebe, nek ti suze cure niz lice,/ Pepeo će moj Arno nositi, ne Sava". I čudnim se nad ovim stihovima osjetim jer Zagreb, od kojega je Darko Suvin bježao, meni je mjesto bijega. Ono od čega je on bježao, meni je bilo spas. Ali sve je, zapravo, isto, isti razlozi za bijeg i isti osjećaj za ono od čega se bježalo. Ili ova pjesma: "Na Mirogoju koči se crn kamen/ s lijepim zlatnim slovima. To mi je/// Posjed u rodnoj zemlji, sad se/ zove grobište: valja li ga prodati?/// Nema mjesta, nek si drugi/ goje mir". Ovo bi također moglo poslužiti kao moto za ono o čemu čitatelj misli nakon što je sve svoje u rodnom gradu prerasporedio ispod crnih kamenova po tamošnjim grobištima. Jedino što se u tom gradu, nakon velikih gibanja ljudi i naroda i viška praznih prostora, samo u bescjenje može rasprodati ono što izbjeglome pripada. Tako da bi čitatelj sve svoje najradije spalio i digao u zrak, kad bi mu to bilo sigurno jamstvo da o tome neće više misliti i da ništa više neće osjećati.

 | Author: Fraktura Fraktura

Pjesma "Ulice malog Zagreba" nesumnjivo je antologijska. Ne samo u onoj antologiji Kamenova Spoticanja hrvatske književnosti, nego i u antologiji osobnih mojih selidbi, koje, čini se, još nisu dovršene: "Jasno se sjećam privilegirane Buconjićeve, iznad Ilice,/ i zaposlene Varšavske, stanova djedova, a onda i mene./// Nešto manje Utješenovićeve, lijepe postaje/ pred bijegom, i Gvozda Dvajstri, šoferskog/ stana u vili raskošnog vrta./// A s društvom smo išli na Ksaver/ sa zadnje stanice tramvaja, ili/ čak na izlet na Sljeme, ili/// Ispod podvožnjaka na Savu:/ između podvožnjaka i Save bili su Bugari/ vrtlari koji su gajili šalatu/// U Maksimiru su rikali lavovi/ Iza Maksimira prestajao je svijet/ ocean je hučnim slapom tekao u eter/// A onda sam morao otići iz ovog svijeta/ i razmisliti o mnogo drugih svjetova".

Ovaj zadnji distih: "A onda sam morao otići iz ovog svijeta/ i razmisliti o mnogo drugih svjetova" moguća je poanta knjige, poanta jednoga života, a pomalo i svih naših otuđinjenih i preseljenih života. Doista, ne prođe sat, a da ne mislim o drugim svjetovima ne bih li nekako izbjegao ili pripitomio već potpunu nezamislivost svoga svijeta. Fantastična je to književna i pjesnička pozicija. Ona ovoj snažnoj Suvinovoj knjizi mnogostruko još dodaje na snazi.

Darko Suvin davno je doktorirao na Ivu Vojnoviću. Prijatelji njegovi pjesnički, ganutljivo nepoznati živim akterima hrvatske književnosti, Miodrag Pavlović, Ivan V. Lalić, promiču ovom knjigom, odavno već s druge strane groba. "Mi smo prognanici/ Specijalisti u pakiranju/ Znamo što ostaviti/// Uzimamo sa sobom/ Kofere koji se mogu dići/ Ostavljamo za sobom/ Veze i vjere", i tako dalje, i tako dalje, pjesma se nastavlja, gorka i vedra. Ono što prognanik, međutim, ima više nego što je u cijeloj jednoj književnosti hrabrost su i sloboda. Ili je to ravnodušnost prema onom što će oni drugi reći. Evo još i cijele pjesme "Gravot 32, Mali Lošinj": "Ah koliko svjetlosti/ Rada harmonije veselja/ U odbljesku kvarnerskog vala/ Tout passe tout casse/// A ustaša, još prinudno ljigavi, reče mi onda/ On ne zna pisat hrvatski/ da Vladko/ Tvoj koljački hrvatski niti znam niti želim". Veliki, veliki hrvatski pjesnik u izgnanstvu, taj je Darko Suvin.

Blaga me žalost, gotovo da je to žalostić, uhvati kad pomislim da tog čovjeka nikad nisam sreo. I gotovo je sigurno da neću, iako smo obojica živi. S ovoga mu mjesta šaljem pozdrav i radost iz njegova napuštenog grada. Kad bi u hrvatskoj književnosti smjeli postojati književni, ali i etički i emocionalni kriteriji, ovo bi bila velika knjiga.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.