Baš u godini odlaska jednog od najvećih suvremenih europskih pjesnika i najčitanijih pjesnika danas uopće, Adama Zagajewskog, nekim smo planiranim čudom dobili na hrvatskom jeziku u jednom zaletu nekoliko novih knjiga i prijevoda ovog autora u različitim izdanjima. Kao da je trebalo da ovaj poljski velikan stiha napusti materijalni svijet, što se dogodilo 21. ožujka 2021. godine, baš na Svjetski dan poezije, da bismo ga mogli pobliže upoznati i prići bliže njegovoj umjetničkoj i duhovnoj sferi koju je stvorio kroz poeziju.
Zagajewski, taj profinjeni intelektualac i tkalac običnog i metafizičkog, europejac i melankolik, Poljak rođen 1945. godine na ukrajinskom tlu, u Lavovu, iz kojeg je prognan sa svojom obitelji, kasnije Parižanin, Berlinčanin, svjetski putnik, istraživač europske povijesti, lutalac gradovima i prostorima, mislilac i filozof, humanist, uvijek političan u mjeri koja nas drži budnima i ispravnima, ostavio je iza sebe desetak knjiga poezije, knjige eseja, kritika i prozne tekstove.
Vrijedan izbor iz poezije Adama Zagajewskog, koji može biti dobar uvod u njegovu poetiku, naslovljen "Kasni blagdani" (Vuković&Runjić, 2021.) u prijevodu Pere Mioča donosi presjek iz osam njegovih knjiga: "Komunike" (1972.), "Mesnice" (1975.), "Pismo. Oda mnoštvu" (1983.), "Putovati u Lwow" (1985.), "Platno" (1990.), "Ognjena zemlja" (1994.), "Nove pjesme" (1995.-1997.) i "Žudnja" (1999.). Jedinstveno je u ovom izdanju što je izboru koji je načinio sam Zagajewski za života pridodan dodatni izbor koji je napravio hrvatski pjesnik Miroslav Kirin iz još četiri kasnije objavljene knjige: "Povratak" (2003.), "Antene" (2005.), "Nevidljiva ruka" (2009.) i "Asimetrija" (2014.). Time je hrvatsko izdanje "Kasnih blagdana" unikatan amalgam dvojice pjesnika i sadrži više od 200 pjesama iz cjelokupnog pjesničkog opusa Adama Zagajewskog koji je, uz Wisławu Szymborsku i Czesława Miłosza, najprevođeniji suvremeni poljski pjesnik. Zagajewski je bio nominiran 2010. godine na Nobelovu nagradu za književnosti, a njegovo se ime u tom smislu spominjalo još čitavo desetljeće.
Bio je sudionik poljskog književnog Novog vala (Nowa fala) 1968. godine, kroz pjesničku grupu Teraz, s kojom se zalagao za autentičnost jezika, upozoravajući na nevjerodostojnost i lažnost jezika na području politike, medija i književnosti tog vremena.
Jednostavno i jasno piše Zagajewski, razumljive su i bliske njegove slike i metafore, što stvara neponovljivu bliskost s tekstom i stalno iznova poziva na čitanje. Na čas se čitatelju može učiniti da bi i sam mogao ispisati tako nešto, svakodnevno, obično, univerzalno. Njegova je poetika ujednačena, bez velikih i trzavih skokova i promjena, čini se kao da stalno piše jednu veliku pjesmu razlomljenu na fragmente, okupiran uvijek gotovo istim temama, umjetnošću i umjetnicima, djetinjstvom, poviješću i filozofijom, običnim malim događajima i ljudima.
Posljednju knjigu Adama Zagajewskog "Pravi život" objavio je sarajevski Buybook prošle godine, u prijevodu Đuđice Čilić. Knjigu čine 54 pjesme u kojima se čini da se Zagajewski potpuno prepustio nostalgiji, obrisima važnih mu prostora i odnosa. U pjesmi "Beskućnik" iznova se sjeća Lavova, grada koji je polazišna točka memorije i bezdomnosti koju je kasnije čitav život nadomještao: "Moji mi prijatelji savjetuju/Da prestanem lamentirati /Nisi više baš takav beskućnik /Govore /Znamo izgubio si /Onaj grad ali sad ipak/Živiš sasvim udobno /I uopće ti ne ide loše".
Čuvena je njegova pjesma "Putovati u Lwów" iz istoimene iz knjige iz 1985. godine, uvrštena u izbor "Kasni blagdani": "Zbog čega svaki grad mora postati Jeruzalem i svaki/čovjek Židov i sada se samo u žurbi/ pakirati/uvijek, svakodnevno/ i još bez predaha, putovati u Lwów, jer/on postoji, spokojan i čisti kao/breskva. Lwów je svugdje". U vremenima kad u prvoj domovini Adama Zagajewskog upravo počinje jedan novi rat i piše se povijest jednog novog užasa za koji ne možemo znati kad će završiti, reminiscencije ovoga pjesnika podsjećaju na to što znači progonstvo i što znači vječita čežnja za mjestom iz kojega se na silu moralo otići.
U proslovu knjige "Kasni blagdani", kaže Zagajewski kako se u pisanju pjesama ne radi o terapiji jer je uvijek mislio da je pjesnik liječnik zdravih, nego o tome da pjesnik kao geodet mjeri svijet te proučava smisao stvarnosti osjetilima, razumom i nadahnućem.
Zagajewski je obećao doći u Hrvatsku na festival Vrisak 2021. godine, na promociju izdanja njegove knjige "Asimetrija" i "Pravi život" (VBZ, 2021.), a bio je zainteresiran doći i na jedan mali otočki festival poezije, o čemu se pregovaralo uoči pandemijske 2020. godine. Ništa od spomenutog nije se dogodilo. Dogodile su se pjesme na hrvatskom jeziku. Njegov nas je odlazak preduhitrio, iznenadio, podsjetio na ono na što on u svojim pjesmama stalno podsjeća, na krhkost egzistencije, na nestalnost i prolaznost od koje nas privremeno može sačuvati i utješiti samo sjećanje.
POEZIJA JE TRAGANJE ZA SJAJEM
Poezija je traganje za sjajem.
Poezija je kraljevski put
koji nas odvodi najdalje.
Tražimo sjaj u sumrak,
u podne ili u dimnjacima osvita, čak
u autobusu, u studenom,
kada odmah tu pored drijema stari svećenik.
Konobar u kineskoj restauraciji udara u plač.
i nitko se ne domišlja, zbog čega.
Tko zna, možda je i to traganje,
slično kao trenutak na mokroj obali,
kada se na obzoru pojavio grabljivi brod
i zaustavio se, dugo nepomično stajao.
A također trenuci duboke radosti
i bezbrojni trenuci nemira.
Dopusti mi pogledati, molim te.
Dopusti mi ustrajati, govorim.
Uvečer pada hladna kiša.
U ulicama i alejama moga grada
bezglasno i gorljivo radi tama.
Poezija je traganje za sjajem.
(iz izbora 'Kasni blagdani', knjiga 'Povratak', prijevod Pero Mioč)
POSJET
Naprimjer kratki posjet
malom muzeju pčelarstva
na pola puta između Beograda
i Novog Sada, kolovoški dan,
- bezbrižnost, skoro sreća.
Muzej pčelarstva - može li išta biti
nevinije od toga?
Ovdje se ne pojavljuju ministri
ni slavni rokeri, istinu govoreći
ni pčela više nema.
Ili trenutak nakon književne večeri,
kad se bez žurbe vraća običnost,
vrlo polako, mirno,
opet postaješ samim sobom
- tada se također da živjeti
('Pravi život', Buybook, 2021., prijevod Đurđica Čilić)
20. STOLJEĆE U MIROVINI
Probajmo to zamisliti:
starac pomalo nalik Tolstoju
šeta po poljima Pikardije,
gdje su nekad smiješna vozila
nespretno pokoravala
male uzvisine terena.
Posjećuje i grad
u kojem je umro Bruno Schulz
ili sjeda na obalu rijeke
nad mutnom vodom Visle
tamo livada miriše na tople
maslačke i čičke i sjećanje.
Puno šuti, malo se osmjehuje.
Liječnici mu ozbiljno preporučuju
da izbjegava uzbuđenja.
Govori: jedno sam naučio
Postoji samo blagost -
prema ljudima, životinjama, drveću i slikama.
Postoji samo blagost,
koja uvijek kasni.
('Pravi život', Buybook, 2021., prijevod Đurđica Čilić)
