Čak je i nama, koji smo navikli dizati spomenike u zrak iz bizarnih razloga, suluda ideja da se ukloni Meštrovićev spomenik u Chicagu jer romantizira Indijance. Mogao bi se i osjetiti dašak ljubomore zašto se mi nismo sjetili nečeg tako blesavog. Ali da smo se toga sjetili prije Amerikanaca, koji bismo spomenik uopće proglasili politički nekorektnim?
Uzmimo spomenik, odnosno kip kumice na zagrebačkom Dolcu. Kumica Barica simbol je svih prodavačica koje svoje proizvode prodaju na najpopularnijoj zagrebačkoj tržnici. Barica ima maramu na glavi, dugu staromodnu suknju s pregačom, neugledne cipele i drži košaru na glavi, onakvu u kakvoj su žene nekad nosile svoje proizvode na Dolac, također na glavi. Ako bismo primijenili američke kriterije za Meštrovića na Baricu, onda tu ima dosta prostora za besmisleno bulažnjenje. Taj kip zapravo negira i umanjuje rad onih kumica koje na Dolac svoje proizvode dovoze autom, na nogama imaju tenisice, a zimi lijepe vunene kape na glavi. Barica vrijeđa kumice koje ne izgledaju kao ona, koje nisu ostale vjerne nošenju košare pune proizvoda na Dolac. Doduše, na Dolcu nema više kumica koje izgledaju kao Barica pa time njezin kip postaje nepotreban. Baricu bi trebalo zamijeniti kipom kumice koja svoje proizvode prodaje u grupi “Virtualni zagrebački plac” na Facebooku. To bi bio kip žene koja sjedi za laptopom, nigdje ne bi trebalo biti košare, ne daj Bože da se vidi neko voće ili povrće. To je preromantična slika kumice. Laptop bi bio dovoljan.
S druge strane, ‘ajmo reći da takvih kumica kao što je Barica danas zaista ima i može ih se vidjeti na tržnicama - bi li se uvrijedile što ih se tako prikazuje? Zašto Barica nije malo mršavija? Ipak radi po cijele dane u polju, od jutra do mraka se bavi teškim fizičkim poslovima, pa zar nije logično da je Barica “šlank”? Ovako ona izgleda kao da smo se htjeli narugati ženama na selu, da samo leže, jedu i debljaju se, pogledajte samo koliki trbuh ima, nigdje struka. Kip je očito radio netko tko nema nimalo senzibiliteta za žene, ne poznaje život na selu i, osim toga, nekorektno pokušava sugerirati da se ljudi na selu nezdravo hrane, jedu junk i slabo se kreću. Možda da polja koja ionako očito ne okopavaju zamijene s teretanom i osobnim trenerom. Feministice bi sigurno imale puno toga reći zašto se toliko naglasak dao na Baričine grudi. Pa molim vas, to je Barica, nije Pamela Anderson!
Iz spomenika je nejasno dolazi li Barica i zimi na Dolac samo u košulji, jer ako je to tako, onda je taj kip definitivno potpuna laž. Čak i da zanemarimo sve već navedeno, prikazati Baricu kao romantičnu junakinju koja po snijegu i ledu dolazi na Dolac u košuljici te satima prodaje voće i povrće na niskim temperaturama treba osuditi i što prije osnovati neko povjerenstvo da se na Baricu barem stavi neki kaputić koji će se ljeti skidati, ako već nećemo taj sramotni kip trajno ukloniti. No nije samo ovaj spomenik problem. Kako je muškarcima i ženama koji prolaze pored golog “Bacača diska” na Maksimiru? Taj lik se već pedeset godina kurči sa svojim bicepsima, isklesanim six-pack trbušnjacima, ali i općenito svojim fit izgledom i, naravno, organom radi kojeg “Bacača diska” od milja zovu - Pimpek. Za razliku od žene Barice, muškarac bacač izgleda savršeno, toliko savršeno da je čak gol. Ljudi za Uskrs čak farbaju njegova jaja. Za razliku od Barice, koja stoji na prolazu i jedva se vidi, Pimpek stoji na postolju sa svim svojim mišićima “na izvol’te”. Malo što je toliko politički nekorektno kao “Bacač diska”. Trebalo bi razmisliti i o Grgurovu palcu u Splitu. Svesti Grgura Ninskog na palac uvreda je za hrvatsku povijest. Palac jednog biskupa proglasiti nečim što ispunjava želje, kao da je zlatna ribica ponižavajuće je za svakog vjernika. Pa u Chicagu bi ga razbili maljem. Jedva bi dočekali. Još kad bi čuli da je i Grgura napravio Meštrović...
