Branimir Čakić ispisao je 2157 stranica duhovne fantasy sage, pisane rukopisom.
Express: Kako se osjećate sad kad je sve gotovo? Kad je stavljena točka na zadnju rečenicu.
Miran autorski san najviše je što sebi mogu priuštiti. Sazrelo je vrijeme da se maknem od priče. Završio sam prije osam godina. Ali nisam je odmah stilski doveo do željene razine. Trebalo je vremena i puno rada, koji se na dane činio Sizifovim.
Express: Kako vam je palo na pamet napisati nešto tako opsežno, i kako ste ustrajali? Počeli ste kao dijete od 12 godina, sad imate 46.
Aktivno sam počeo raditi na knjizi, dobro se sjećam, 1986. godine na jesen. Bila je u obliku stripa. Pisao sam rukom, relativno kasno sam počeo s kompjutorima, tek 2001. tipkao sam po tipkovnici prvi put. Sve sam dotad ručno pisao. Nisam pritom imao ni jednu shemu; sve je bila stvar intuicije i nekog navođenja. Nekako nisam mogao nekog lika ostaviti na životu, samo zato što ja tako želim. Imao sam sliku točno što se ima dogoditi tom liku pa sviđalo se to meni ili ne, osjećao sam da tako moram napisati. I to je taj osjećaj koji me gonio cijelo vrijeme. S druge strane, više puta sam poželio da nikad ništa s tim nisam imao, ne radi zahtjevnog rada nego radi emocija, koje su me strašno obuzimale. Puno puta sam se slomio i poželio kukavno potpisati odustajanje u zamjenu za tišinu ukradenog doma.
Express: Progovarate li o svom osobnom duhovnom iskustvu?
Kad posvjedočiš kako netko nekog žlepne po glavi, ništa ti to ne znači dok netko ne žlepne tebe. Tek onda osjetiš koliko to boli, kako glava odjekuje nakon žlepe, kad zvoni, onda znaš. Znači ne možeš učiti ako samo gledaš, moraš to proći, proživjeti. Direktno. Sve moraš kušati.
Express: Hoće li ljudi to razumjeti?
Knjiga je o malim, običnim ljudima s kojima se svatko može poistovjetiti… ljudima koji se bilo gdje u svijetu stradanja osjećaju daleko od kuće. Takvih je puno. Takvi se međusobno prepoznaju. Ne žele nikome loše, živcira ih ovaj svijet kakav je, jalov, htjeli bi nešto promijeniti, a ne mogu sami. Neki se uruše sami u sebe od frustracije, od sumnji i neznanja, drugi nešto postignu, a treće kategorije nema.
Express: Vi ste nacrtali sve ilustracije za knjigu? I surađivali na zadarskom filmu ‘Mali div’.
Napravio sam sve ilustracije, a uzor mi je, po pitanju ugođaja, bio slavni Gustav Dore. Na crtežu koji je na naslovnici prve knjige, šumskoj sam djevi nacrtao suzu na licu. Učinilo mi se da je loše ispalo i stoga sam je obrisao. Ali kad sam šestarom provjeravao točnost kamenih kugla na crtežu, mačka kraj mene, moja Koki, trznula se i ja sam probio palac šestarom. Čovjek ne bi vjerovao, ali krv je kapnula točno tamo gdje je bila obrisana suza. I to samo tu, ostalo se razlilo izvan papira. Mogao sam upropastiti cijelu sliku, ali ne. Točno jedna kap je pala na mjesto suze! Ostavio sam je ispod oka žene, na originalnom crtežu je crvene boje. Koja je vjerojatnost da ti krv kapne na mjestu na kojem si obrisao suzu.
Express: Što kažu ljudi koji su pročitali knjigu, imate li podršku čitateljstva?
Odgovor je bio: suze, suze i suze… suze ganutosti i budnosti. U svih osam slučajeva test čitača, bile su suze. Ali ne one depresivne, baš obrnuto. Jer riječ je, više od svega, štivu utjehe.
Express: Pa što ste to pobogu napisali?
Priča ide u zagrobne sfere. Ima priču, ima svoj put, ali važno je ‘izgurati’ čitanje do kraja. Nije to religiozna knjiga, više duhovna. Ima svađi, puno se ondje svađaju. Imamo lika koji se sprda na račun vjere, Boga i svih mogućih religija i prezire sve te stvari, smiješne su mu i jeftine. Mnogi će se prepoznati u takvom liku i s njim mogu ići prema odgovorima. Može se ići prema odgovorima i s likom koji ni pedlja ne odstupa od svoje religije. I možeš ići s tragačem koji je postavljen unutar jedne religije, ali pronalazi nešto što nije tako kao što ga uče, ima neki svoj puti, svoj odnos s Bogom ili kako ga već doživljava; izaberete lika s kojim želite putovati kroz knjigu, poistovjetiti se.
Express: Kako ste izdržali taj kontinuitet uz dnevni posao i obitelj dugi niz godina?
Trčanje mi je balans. Uvijek biram trčati kroz šume, ali do šume treba protrčati i grad. Držali su me čudakom koji trči na 35 Celzijevih stupnjeva ljeti. Ali trebalo mi je to kao balans. Od malena imam jaku povezanost s drvećem. Obožavam drveće, pamtim koja su posječena, i sva su mi draga. I dan danas potapšam drvo na svom putu. Moja me prateta Dinka često kao dijete vodila na stari okrugli bunar u Diklu. Bilo mi je fascinantno kad bih gledao dolje u odraz. Nebo bi mi bilo nadohvat, a kad bih pogledao gore, udaljilo bi se. To me fasciniralo i jako, jako dugo uživao bih u odrazu slobode neba.
