Martina Mlinarević je trenutačno jedna od najpoznatijih autorica iz regije. Rođena u Ljubuškom 1982. godine (istoga dana kad i Franjo Tuđman), u svojem se ne tako dugom životu bavila novinarstvom i društvenim aktivizmom, a objavila je i nekoliko knjiga. Iznimno veliku pozornost i čitanost u cijeloj regiji izazvala je autobiografskom knjigom “Huzur”, u kojoj je dnevnički rastrzanim, iznimno intimnim i na mahove dramatičnim zapisima opisala svoju borbu s rakom dojke, a onda i borbu s tradicionalističkom i poprilično neumoljivom i nefleksibilnom okolinom. Na toj je liniji i Martinin drugi roman slične putanje, knjiga “Bukača”, koja je premijeru imala na posljednjem zagrebačkom Interliberu pred neuobičajeno velikom masom ljubitelja knjige. Knjigu je objavio sarajevsko-zagrebački Buybook pod uredničkom paskom Katarine Ljevak. Martininu neknjiževnu “slavu” dodatno je razbuktao kontroverzni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić, kad ju je početkom 2019. odredio za veleposlanicu BiH u Pragu. Tako je ta netipična (ili možda baš tipična, snažna i energična, stamena) Hercegovka dobila još neprijatelja koji je bez zadrške vrije- đaju ponajviše na internetskim bespu- ćima naslađujući se njezinim iznimno složenim zdravstvenim problemima, ali i osuđujući njezine potpuno legitimne ljubavne i bračne izbore.
Uostalom, i naziv knjige “Bukača” zapravo je uvreda kojom ju je počastila obitelj njezina sadašnjeg supruga Gorana, koji je jedan od njezinih najvažnijih likova i u ovom romanu. Bukačama se, naime, nazivaju žene kojima se plaši malu djecu. Bukača je dakle nekakva babaroga. Koga to plaši hiperrealistična proza Martine Mlinarević? Djecu kojima je “otela” tatu, žene kojima je “otela” (ili će tek “oteti” supruga) ili pak nedorasle i krhke muškarce koje će kao neka svemoćna i neukrotiva Kirka 21. stoljeća zavesti i, nakon što ih iskoristi, ispljunuti u ledenu Neretvu... Šalu na stranu, “Bukača” je moćan roman s brojnim rukavcima koji ga vode u raznim, prilično šarolikim žanrovskim pravcima koji se sretno isprepliću, a nisu isključivi. No svugdje je u prvom planu plastično i na mahove čak i brutalno autobiografsko kazivanje u kojem nema mjesta ni za najveće obiteljske tajne. Martina Mlinarević nema milosti ni prema najbližima koji su se prema njoj ponijeli krajnje upitno, a uostalom, zašto bi i imala. Upravo u dijelovima romana kad za većinu ljudi možda čak i preotvoreno čačka po obiteljskim još toplim i nezaraslim najintimnijim ranama, Martina Mlinarević doseže snagu univerzalnoga i, ako hoćete, biblijskoga. Odnos kćeri i oca vječna je tema umjetnosti, a rijetko je kad opisan i portretiran toliko uvjerljivo i precizno kao u “Bukači”. Odlične su i stranice u kojima autorica piše o bolesti, komplikacijama, liječnicima, zdravstvenom sustavu i u Hrvatskoj i u BiH, dijagnozama i elementarnom ljudskom strahu od smrti i gubitka. Uostalom, prije godinu dana Martina Mlinarević u jednom je hrabrom časopisu javnosti podastrla svoje obnaženo tijelo nakon opsežnog uklanjanja jedne dojke. I time izazvala brojne polemike i rasprave te pokazala da se i o najbolnijim temama današnjice može i mora govoriti u javnosti otvoreno i beskompromisno. Istina, ima u “Bukači” i dnevne politike, ima i ratnih tema, ali srž su “Bukače” ljudi koji danas na ovome mjestu boluju od teških bolesti, a okolina i društvo ih tjeraju u njihovo krdo i u ograđene pašnjaka iz kojih se nema kamo i u krajnjoj liniji i ne smije pobjeći. A gdje je tu sloboda, kao da se na svakoj stranici svoje knjige pita Martina Mlinarević, baš kao što se pita gdje je tu ljubav. Stoga nikoga ne bi trebao čuditi golemi odaziv čitatelja na štiva te hercegovačke književnice čije se knjige prevode na strane jezike i koju se stalno zove na promocije koje ruše rekorde posjećenosti. Martina Mlinarević je jedna od nas. I tu je tajna njezine popularnosti koja će s vremenom samo rasti. Jer se usudila reći ne moćnoj eliti koja nema ni osjećaja ni znanja da opravda svoj lažni elitizam.
