Videoigre? Mislim da su glupe, ali to ne znači da ih prezirem, u svojem je prepoznatljivom, pomalo neotesanom, stilu poljski književnik Andrzej Sapkowski prokomentirao popularnost videoigara kojima njegova saga o vješcu, čiji je zametak nastao još sredinom osamdesetih dok mu je autor kao putujući krznar obilazio kućne pragove, duguje međunarodnu popularnost i prepoznatljivost. Stoga je, unatoč diplomi iz ekonomije, kad su mu na prijelazu stoljeća čelnici CD Projekt Reda izložili svoju viziju o videoigri inspiriranoj pustolovinama Geralta iz Rivije, rigidan stav prevladao i on im je, po principu “daj što daš”, prava ustupio za tričavih 9500 dolara.
Da je ego ostavio po strani, možda ne bi gotovo dva desetljeća kasnije morao po novinama zapomagati jer je, jadan, “glupo zatražio jednokratnu isplatu honorara umjesto da lagodno živi ubirući tantijeme”. Pravno gledano, oni mu i nisu pripadali, no to ga nije spriječilo da, u jednom od posljednjih naleta medijske kuknjave, svoj “gubitak” procijeni na 16 milijuna dolara.
Siti starčeva čangrizanja, ljudi iz dizajnerskog studija odlučili su revidirati ugovore i ustupiti mu određeni postotak iako igre nisu, jasno je svakom istinskom pokloniku franšize, slijepi pratitelji knjiških predložaka, nego na temelju svijeta inspiriranog slavenskom mitologijom, koristeći iste likove, stvaraju nove priče čije otkrivanje iziskuje angažiranog igrača.
Kojem se od tih dvaju “Vještaca” priklonila treća, 20. prosinca na Netflix postavljena, televizijska inačica? Čini se kako ni više od 40 milijuna prodanih igara nije uspjelo scenaristicu Lauren Schmidt Hissrch odvratiti od nauma da serijom oda počast knjigama pa tako i prvih osam jednosatnih nastavaka prati Geralta iz Rivije dok pokušava pronaći svoj “kinder surprise”, cintransku princezu Ciri i odigrati partiju toplo-hladne ljubavne igre s, naravno, moćnom i, još razumljivije, zamamnom čarobnicom Yennefer iz Vengerberga. Te je pustolovine Sapkowski opisao u prvim dvjema zbirkama kratkih priča “The Last Wish” i “Sword of Destiny”, svojevrsnom uvodu u “pravu” sagu.
Dojam uvoda u neku obećavajuću priču ostavlja i prva sezona Uvoda jer, unatoč zaokruženoj prvoj sezoni, čak i neupućeni gledatelj ostaje dojma da stoji na početku većeg narativa. Naravno, uz uvjet da su svi zbunjujući momenti, stvoreni zbog triju nelinearno ispričanih, a međusobno isprepletenih priča, i dvojbene produkcijske odluke, poput scene borbe u polju, nadrealno neuvjerljivih đavola i vilenjaka, ostali u ropotarnici prošlosti.
Naime, nakon uspjeha videoigara, nije bilo pitanje hoće li se, nego kad će se i u kojem obliku “Vještac” ekranizirati, a čelni ljudi Netflixa, željni u svoj sustav ubrizgati pojačanu financijsku injekciju, poigravali su se mišlju o komprimiranju osam epizoda u samo jedan film. Uvidjevši besmislenost i neodrživost te ideje, scenarij su povjerili iskusnoj stvarateljici “Zapadnog krila” koja je, unatoč početnoj paraliziranosti manje joj poznatim žanrom, svoj put kroz knjige pronašla pročitavši ih kao “obiteljsku priču triju glavnih likova” pa je i scenarij, začinjen povećom količinom nasilja i vrlo loših scena seksa (tron zauzimaju grbava kvazivilenjakinja i čarobnjak željan seksa pred publikom, a za petama su im čarobirano orgijanje i “kako smo od ispijanja čaše vode skočili u krevet u samo jednoj slici” prvi Yenneferin i Geraltov seks, koji potonjeg odmah i uspava), tako intoniran.
Sve pustolovine koje Geralt, putujući lovac na čudovišta, a ujedno i sam, zbog svojih natprirodnih sposobnosti, smatran jednim, doživljava prije pronalaska princeze Ciri koja je, nakon što njezinu ocu spasi život, posredno i njegova, kao da su vodile srcedrapateljnoj sceni prvog okupljanja male obitelji.
Štoviše, kao da se Geraltovim susretom s budućom mu čežnjom Yennefer, točno na sredini prve sezone, stvorila i čarolija na setu pa su i glumci, koji se pored suverenog Henryja Cavilla ionako većinu vremena doimaju kao statisti, proglumili - čarobnice su postale uvjerljivije u bacanju svojih čini, bitke su vođene na život i smrt, a ne kao kvartovski sukobi dvaju susjednih nebodera i početna je bljutavost u nekih prerasla u neznatnu, no zamjetniju slojevitost pa se tako isprva izgubljena, grbom, nakaznošću i djelomičnim vilenjačkim podrijetlom opterećena Yennefer pretvara u moćnu ženu opterećenu zdvajanjem nad moralno ispravnim i životno važnim pitanjima, poput žrtvovanja nepotrebnog, a možda najvažnijeg dijela sebe zbog neograničene moći i privlačnog odraza u zrcalu.
Serija, ipak, ne moralizira. Uostalom, niti igre nisu bile opterećene jasno određenom, polariziranom moralnošću, i to je, uz postavljanje igrača pred odluke dalekosežnih posljedica, njihova najveća prednost. Prva sezona “Vješca” nije pred Geralta postavila dovoljno takvih odluka, pretvorivši ga time u ekspresiju stotinu nijansi ljutnje, ali bez mnogo dubine. Zbog nevjerojatnog i nepotrebnog ubrzanja njegova dijela priče, čak i dileme poput odluke o ubijanju princeze u prvoj ili spašavanju štrige u trećoj epizodi, ostaju tek leteće, ne sasvim proživljene scene pa se čini kako je najvećom dvojbom prve sezone opterećena čarobnica Yennefer.
Najveća zamjerka, naposljetku, ide producentskoj ekipi. Možda su, prizivanjem duha osamdesetih kroz “Xena” kostime i kadrove ili ljubavnim scenama u maniri “Dinastije” i htjeli ostaviti dojam retroreferencijalnosti, ali konačni je rezultat jednostavno jeftin, a zmaj koji podsjeća na žabu-zmaja iz neuspješnog filma nemaštovito nazvanog “Zmaj” (2006.) i druga dvojbena rješenja tjeraju vas da poželite vidjeti onoga tko je to proglasio finalnom verzijom.
Najveća pohvala, s druge strane, ide Henryju Cavillu, strastvenom obožavatelju igara kojem je ova uloga “ostvarenje snova” pa, umjesto da ga odglumi, postaje Geralt iz Rivije, svojevrstan muški pandan hodajućim Barbikama, vjerna replika obožavanog lika. Profesionalnost ili opsesija? Granica je tanka, ali neporecivo je da Cavill svojom izvedbom dominira što, reći će neki, i nije teško s obzirom na jedva profesionalnu glumačku ekipu, no treba se sjetiti da ni kolege Seana Beana u prvoj sezoni nisu imali mnogo glumačkih utakmica, a bili su mu kudikamo ravnopravniji partneri.
Je li “Vještac” nova “Igra prijestolja”? Unatoč tome što radnju smješta na sjever Kontinenta, što neki od njegovih eksterijera neodoljivo podsjećaju na Winterfell te što je isti kaskader za scene mačevanja obučavao Cavilla i Haringtona, svjetovi nisu isti, a da su kojim slučajem serije paralelno prikazivane, potonja bi prvu pomela, sažvakala i ostavila u prašini.
I nitko ne bi čuo uhoparajući stih barda Jaskiera “Toss a coin to your witcher”. Doista, kako je druga sezona najavljena tek za 2021., producentska bi ekipa mogla razmisliti o kampanji kojom bi je gledateljskim samodoprinosima učinili gledljivijom i potpunijom. U suprotnom, možda će producenti morati pokrenuti kampanju “Toss a coin to your watcher”. A pokoji su novčić, vjerojatno, dobacili i Sapkowskom koji kvalitetu ekranizacije ionako mjeri “težinom za nju dobivene vreće s novcem”. Ostaje samo nada da ovaj put nije tražio plaćanje unaprijed...
