Kultura
222 prikaza

Čitajte Senka Karuzu i poslušajte kako on sam čita svoje pjesme

'Nestajanje' (MeandarMedia) ove se godine našla u finalu Nagrade 'Ivan Goran Kovačić' za najbolju pjesničku zbirku. Tim povodom donosimo izbor pjesama iz zbirke

Nema mnogo ljudi koji mogu nositi cijeli krajolik u sebi. Gotovo da žalim one koji pristignu na otok Vis, a ne upoznaju Senka Karuzu. Nasreću, takvih je ipak malo. Strani turisti poznaju ga kao kuhara i vlasnika posve neobičnog, robinzonskog restorana u jednoj viškoj uvali, oni lokalni znaju ga i kao ribara i poljoprivrednika, a oni posebne sreće poznaju ga kao pisca.

 | Author: Adrijana Vidić Adrijana Vidić
Rođen je 1957. godine u Splitu, odrastao je na Visu. S otoka je izbivao tek da bi završio studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kad je pisao svoje prve tekstove i priče, književni časopisi bili su ključni u stvaranju kulture, pa se tako ime Senka Karuze pojavljuje u Poletu, Quorumu, Studentskom listu, Rivalu, Mogućnostima… Bio je dugogodišnji kolumnist Slobodne Dalmacije. Piše pjesme i kratke priče, neke tako kratke da se nakon čitanja posve lako možete zapitati kako u tako malo riječ uspijeva smjestiti tolike prostore... A Senko Karuza pjesnik je prostora, pjesnik je i kad piše priče, a njegovi su krajolici jednako vedute kao i posve unutarnji te intimni. Objavio je dosad zbirke priča "Busbuskalai", "Ima li života prije smrti", "Tri krokodila", "Kamara obscura" i "Fotografije kraja", zbirku proznih zapisa, priča i eseja "Prsa u prsa", poetske dnevničke zapise okupio je u knjizi "Otimanje", a njegova zbirka pjesama

 | Author: PROMO PROMO

"Nestajanje" ove se godine našla u finalu Nagrade "Ivan Goran Kovačić" za najbolju pjesničku zbirku. Tim povodom donosimo izbor pjesama iz zbirke "Nestajanje", s važnom napomenom: čitajte Senka Karuzu, a kad god ste u prilici, poslušajte kako on sam čita svoje pjesme, nemojte si to uskratiti. I ako se tom prilikom zateknete gdje drugdje, sasvim sigurno ćete se zapitati što uopće ostaje od Visa kad on otputuje?

Iz glasgowa prema jugu

Putovao sam gradskim autobusima

S ljudima iz predgrađa i seljacima natovarenim mirisima

Ljetne vune, upijao sireve i mlijeko

Užeglu hranu i Škotsku kakva je nekada bila

Sjedio sam i dizao se starijima samo da se nešto dogodi

Sve dok lijepa crnkinja, porijeklom ropkinja, ali s kopljem

Ne uđe u bus i stvori tišinu za svoju djecu u jednom kutu

Pored vozača, a mene stisne svojim crnim guzom tako čvrsto

Da sam mogao zamisliti okove koji bi se znojili od muke

Na njenim rukama. Bio sam blijed i bezličan, čisti višak

U savršenom svijetu moćnih, lovina, možda ljubimac

Djeci, da nisu imali mobitele, ali svejedno mi proleti glavom

Kako bi me kao roba ismijavali po selu

Jer nisam bio nizašto što bi popravilo njihov život.

Nisam joj to spomenuo u razgovoru jer me bila dohvatila

Sa svim mogućim pitanjima koja su promakla Škotima

I Englezima u čijim smo se zemljama pravili

Slobodni. Duboko ispod Liverpoola

Na nekoj stanici blizu mora, pokupila je svoju djecu

I mahnula mi kao što se maše rodbini, i u tom nestajanju

Okrenula se na trenutak

Dovoljno da vidi kako sam zavrnuo hlače i diram

Otisak koji je ostavila na meni.

Svijet se otvorio

Toga dana bio sam smrtan, nenaviknut

Na teško stanje nestajanja sa ustajanjem

Na tragove bez povijesti i budućnosti

Bez kuće od riječi i okućnicom. Bio sam u danu

Dosadnom kao Amerika u trenutku kad nudi

Jutarnji sok iscijeđen od smisla, krekere i sranja

Za dobre i odane obitelji koje paze na bezličnost.

Htio sam umrijeti na planini okruženoj oblakom

Za koji ću se zakačiti i pretvoriti u sitne kapljice

Toliko nježne i lagane da nigdje nikada neću pasti

Htio sam umrijeti toga smrtnog dana

Da nekako sperem sa svoga tijela

Sve što mi se nikada neće dogoditi u toj kući

Koju uporno održavam čistom

Kako samo čista budala to može.

Htio sam, samo sam htio.

Dno

Neki Čeh je ostavio masku i peraje na plaži.

Tamo kamo idem, kaže, nemaju svrhu, a vidio sam

Sve što me zanimalo u vašoj zemlji.

Bio sam do dna

I ono se ne može ni sa čim usporediti.

Hajde da mu vjerujem, kažem sebi i navučem

Tu češku opremu za istraživanje svega, pa da vidim

Što se to krije u mojoj domovini, a ja ne znam.

Guma je bila očajna, puštala je na sve strane.

Sto puta sam je presložio prije svakog zarona

Ali dno je bilo uvijek isto, mutno i nejasno.

Bacio sam je daleko gore blizu kante i vratio se na plažu

Da malo odmorim oči od soli, ali sve je oko mene

I dalje bilo mutno baš kao i to dno koje sam htio vidjeti

I kao taj Čeh koji se negdje izgubio

Pa ga nisam više mogao pitati da kaže riječ-dvije

O tom svom iskustvu i da mi nekako opiše

To dno koje je drugačije.

Dnevnik

Napisao sam mnogo dnevnika u svome životu.

Mnoge sam spalio uglavnom pijan i bijesan i jadan

Jer ništa u njima nije se poklapalo sa istinom.

Samo neko cmizdrenje nad životom i svime

Što mi se nije dogodilo. Mrzio sam svijet u njima

A sebi sam se obraćao kao najvećem bijedniku

Nedostojnom da korača ovim svijetom. I tako to.

Najviše me nervirala potajna nada da će to jednom netko

Pročitati, ali odmah zatim jeza da bi taj isti mogao

Steći krivu sliku o meni. Pogotovo nakon moje smrti.

Tko sam? − pitao sam se u njima i bavio se izmišljotinama.

Sada žalim. Nestao je svijet koji sam izmišljao.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.