Nema mnogo ljudi koji mogu nositi cijeli krajolik u sebi. Gotovo da žalim one koji pristignu na otok Vis, a ne upoznaju Senka Karuzu. Nasreću, takvih je ipak malo. Strani turisti poznaju ga kao kuhara i vlasnika posve neobičnog, robinzonskog restorana u jednoj viškoj uvali, oni lokalni znaju ga i kao ribara i poljoprivrednika, a oni posebne sreće poznaju ga kao pisca.
"Nestajanje" ove se godine našla u finalu Nagrade "Ivan Goran Kovačić" za najbolju pjesničku zbirku. Tim povodom donosimo izbor pjesama iz zbirke "Nestajanje", s važnom napomenom: čitajte Senka Karuzu, a kad god ste u prilici, poslušajte kako on sam čita svoje pjesme, nemojte si to uskratiti. I ako se tom prilikom zateknete gdje drugdje, sasvim sigurno ćete se zapitati što uopće ostaje od Visa kad on otputuje?
Iz glasgowa prema jugu
Putovao sam gradskim autobusima
S ljudima iz predgrađa i seljacima natovarenim mirisima
Ljetne vune, upijao sireve i mlijeko
Užeglu hranu i Škotsku kakva je nekada bila
Sjedio sam i dizao se starijima samo da se nešto dogodi
Sve dok lijepa crnkinja, porijeklom ropkinja, ali s kopljem
Ne uđe u bus i stvori tišinu za svoju djecu u jednom kutu
Pored vozača, a mene stisne svojim crnim guzom tako čvrsto
Da sam mogao zamisliti okove koji bi se znojili od muke
Na njenim rukama. Bio sam blijed i bezličan, čisti višak
U savršenom svijetu moćnih, lovina, možda ljubimac
Djeci, da nisu imali mobitele, ali svejedno mi proleti glavom
Kako bi me kao roba ismijavali po selu
Jer nisam bio nizašto što bi popravilo njihov život.
Nisam joj to spomenuo u razgovoru jer me bila dohvatila
Sa svim mogućim pitanjima koja su promakla Škotima
I Englezima u čijim smo se zemljama pravili
Slobodni. Duboko ispod Liverpoola
Na nekoj stanici blizu mora, pokupila je svoju djecu
I mahnula mi kao što se maše rodbini, i u tom nestajanju
Okrenula se na trenutak
Dovoljno da vidi kako sam zavrnuo hlače i diram
Otisak koji je ostavila na meni.
Svijet se otvorio
Toga dana bio sam smrtan, nenaviknut
Na teško stanje nestajanja sa ustajanjem
Na tragove bez povijesti i budućnosti
Bez kuće od riječi i okućnicom. Bio sam u danu
Dosadnom kao Amerika u trenutku kad nudi
Jutarnji sok iscijeđen od smisla, krekere i sranja
Za dobre i odane obitelji koje paze na bezličnost.
Htio sam umrijeti na planini okruženoj oblakom
Za koji ću se zakačiti i pretvoriti u sitne kapljice
Toliko nježne i lagane da nigdje nikada neću pasti
Htio sam umrijeti toga smrtnog dana
Da nekako sperem sa svoga tijela
Sve što mi se nikada neće dogoditi u toj kući
Koju uporno održavam čistom
Kako samo čista budala to može.
Htio sam, samo sam htio.
Dno
Neki Čeh je ostavio masku i peraje na plaži.
Tamo kamo idem, kaže, nemaju svrhu, a vidio sam
Sve što me zanimalo u vašoj zemlji.
Bio sam do dna
I ono se ne može ni sa čim usporediti.
Hajde da mu vjerujem, kažem sebi i navučem
Tu češku opremu za istraživanje svega, pa da vidim
Što se to krije u mojoj domovini, a ja ne znam.
Guma je bila očajna, puštala je na sve strane.
Sto puta sam je presložio prije svakog zarona
Ali dno je bilo uvijek isto, mutno i nejasno.
Bacio sam je daleko gore blizu kante i vratio se na plažu
Da malo odmorim oči od soli, ali sve je oko mene
I dalje bilo mutno baš kao i to dno koje sam htio vidjeti
I kao taj Čeh koji se negdje izgubio
Pa ga nisam više mogao pitati da kaže riječ-dvije
O tom svom iskustvu i da mi nekako opiše
To dno koje je drugačije.
Dnevnik
Napisao sam mnogo dnevnika u svome životu.
Mnoge sam spalio uglavnom pijan i bijesan i jadan
Jer ništa u njima nije se poklapalo sa istinom.
Samo neko cmizdrenje nad životom i svime
Što mi se nije dogodilo. Mrzio sam svijet u njima
A sebi sam se obraćao kao najvećem bijedniku
Nedostojnom da korača ovim svijetom. I tako to.
Najviše me nervirala potajna nada da će to jednom netko
Pročitati, ali odmah zatim jeza da bi taj isti mogao
Steći krivu sliku o meni. Pogotovo nakon moje smrti.
Tko sam? − pitao sam se u njima i bavio se izmišljotinama.
Sada žalim. Nestao je svijet koji sam izmišljao.
