U izdanju AGM-a 2025. godine na hrvatskom jeziku objavljena je knjiga "Povijest tišine: od renesanse do danas" francuskog povjesničara Alaina Corbina, u prijevodu Ursule Burger. Izvornik je u Francuskoj objavljen još 2016. godine, a i danas se može čitati kao iznimno aktualna studija u vremenu neprekidne izloženosti medijima i buci, zbog koje se, kako Corbin precizno dijagnosticira, pojedinac naposljetku počinje bojati tišine.
Alain Corbin, profesor emeritus na pariškoj Sorbonni, pripada trećoj generaciji francuske škole Anala, historiografske struje koja je u 20. stoljeću radikalno proširila spektar historiografskih interesa i istraživanja, usmjerivši se na svakodnevicu, mentalitete, osjetilna iskustva i pučku kulturu. Corbin je ponajprije poznat kao povjesničar osjetilnog i pejsaža, a upravo mu taj senzibilitet omogućuje da tišinu, pojam koji se opire jasnoj definiciji, obradi kao povijesnu i kulturnu činjenicu.
Knjiga je strukturirana kao svojevrsna glazbena kompozicija: uz uvodni Preludij i zaključni Postludij, Corbin tekst dijeli na osam, odnosno devet tematskih poglavlja, pri čemu se pojam tišine promatra kroz različite aspekte svakodnevnog života. U prvom dijelu autor se bavi vanjskim utjecajem tišine na čovjeka: tišinom doma, sela, prirode, samostana. Priroda se pritom pojavljuje kao utočište onih koji žude za tišinom, dok je u razdobljima od renesanse nadalje tišina nužan uvjet odnosa s Bogom jer bez nje nema ni meditacije ni molitve.
Povijest tišine, Alain Corbin, AGM, Prijevod: Ursula Burger
Corbin pojašnjava da je već u prvim desetljećima 19. stoljeća, osobito u Parizu, zvučni krajolik velikih gradova obilježen neprekidnom bukom. Industrijalizacija i prometne gužve postupno potiskuju tišinu, ali istodobno proizvode i nostalgiju za njom. Autor u ovoj opsegom nevelikoj knjizi interpretira filozofe i moraliste koji su šutnju smatrali znakom vrline i mudrosti, ali i bilježi stalno prisutan strah od tišine kao prostora suočavanja sa samim sobom.
Drugi dio knjige okreće se unutarnjoj dimenziji šutnje, ponajprije njezinu utjecaju na međuljudske odnose. Posebno je zanimljivo poglavlje posvećeno tišini u intimnim odnosima: tišina može biti prostor bliskosti, ali i oružje, kazna i oblik nasilja. U tom se dijelu knjige Alain Corbin blago udaljava od klasične historiografije i dotiče različitih područja društvenih i humanističkih znanosti.
Corbinov je pristup u "Povijesti tišine" interdisciplinaran, on poseže za filozofskim i teološkim raspravama, ali i za brojnim primjerima iz slikarstva, glazbe, književnosti i filma, ukazujući na mjesto tišine u umjetničkom stvaralaštvu.
Tekst je gusto protkan citatima i referencama na književna djela Hugoa, Rilkea, Prousta, Zole, Camusa, Valéryja, Chateaubrianda, Maeterlincka, Saint-Exupéryja, Bonnefoya, Quignarda, Blanchota, Le Clézija i mnogih drugih. Corbin čitatelja vodi na svojevrsnu književnu šetnju od 16. do 20. stoljeća, pritom gomilajući primjere, ali bez ambicije da svaki od njih pomno analizira. Umjesto sustavne teorije i lineranog slijeda izlaganja, autor nudi fragmentarni tekst premrežen asocijacijama.
Corbin ukazuje na to da je tišinu sve teže pronaći, a time i pronaći spokoj i mir. Knjiga "Povijest tišine: od renesanse do danas" stoga se čita i kao poziv na ponovno učenje bivanja tihim, tj. na ponovno učenje bivanja sobom. Ova nas knjiga podsjeća da tišina nije samo povijesna kategorija već i egzistencijalna potreba.
