Najprije dokumentarac u trajanju igranog filma - "Dogodio se", a potom i monografija istoimenog naslova rezultat su višegodišnjih napora hrvatskog redatelja i glumca Dejana Aćimovića na portretiranju najtrofejnijeg hrvatskog i drugog najtrofejnijeg trenera svih vremena - Ratka Rudića. Put do oba cilja bio je jako težak i pun prepreka, ali je okončan velikim uspjehom, pa smo tim povodom razgovarali s autorom ovoga projekta za koji je kod nas teško naći usporedbu.
Express: Upoznajte nas s idejom...
Moram priznati da sad kad je sve gotovo i kad gledam s odmakom na cijeli projekt, tek sad shvaćam koliko je tu truda i energije, koliko je odricanja trebalo uložiti da se to napravi. Ratkova karijera nije mala karijera, to je karijera koja traje 60 godina i ako je misliš ozbiljno snimiti, to traži vrijeme. Nakon filma o paraolimpijcu Darku Kralju, u koji sam uložio gotovo četiri godine života, mislio sam da se neću lako ponovno upuštati u dugogodišnja snimanja, ali onda me je jedan dan nazvao moj prijatelj Perica Bukić i rekao mi: "Dejane, ti moraš napraviti film o Ratku Rudiću. Ti si to dužan. To mora ostati zapisano. Ne zbog nas, nego zbog onih koji dolaze". Prvo što mi je proletjelo kroz glavu - velika čast i priznanje te veliki izazov, ali i golema odgovornost te obaveza. I kad sam malo sjeo i razmislio, podsjetio se još jednom tko je Ratko Rudić, što predstavlja u svjetskom sportu, da je on jedan od najvećih i najtrofejnijih svjetskih trenera u povijesti, nije mi trebalo dugo da prihvatim taj izazov. Samo snimanje filma bilo je dugo i zahtjevno. Snimio sam cijeli njegov sportski put od igračkih početaka u Zadru 1959. pa sve do Londona 2012., kad je s hrvatskom reprezentacijom osvojio zlato u jednoj od najdominantnijih pobjeda u povijesti Olimpijskih igara u ekipnim sportovima. U filmu se pojavljuje 125 najvećih koji su djelovali u vaterpolu tih 60 godina. Kako bih ih sve snimio, trebalo nam je jako puno vremena. Neke sam čekao i po godinu dana. Manuela Estiartea i Tamasa Kasasa, dvojicu najvećih vaterpolista svijeta svoga vremena, bez kojih bi ovaj film bio puno siromašniji, čekao sam i više od godinu dana. Dok sam pronašao Terryja Schroedera i Craiga Wilsona, dvojicu velikih američkih vaterpolista kojima je oteo zlato na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. i Seoulu 1988. te uskladio njihove obaveze sa snimanjem, trebale su mi dvije godine. I bez njih ne bi bio film to što jest. Snimili smo gotovo 500 sati materijala koje je trebalo pregledati i odvojiti 100 sati od koji smo montirali film. Samo to pregledavanje snimljenog materijala je trajalo gotovo godinu dana. Dvojica izvrsnih montažera, Vlado Gojun i Dubravko Slunjski, svojski su se namučili da to naprave. Nakon toga slijedili su montaža slike, obrada zvuka i kolor korekcija. To je trajalo godinu dana, i eto gdje prođe sedam godina.
Express: Za film ste, a to je kasnije transponirano i u knjigu, intervjuirali 125 sugovornika, vrhunskih vaterpolista, trenera, stručnjaka različitih profila. Pričali ste s Mađarima, Talijanima, Brazilcima, Amerikancima, Nijemcima, Srbima, Crnogorcima... Je li bilo teško sve to organizirati? VI ste bili i producent i režiser, obavili ste niz drugih poslova?
Jednostavno sam morao puno stvari raditi sam. Osnovni problem koji je ujedno i danas najveći problem hrvatskog filma je manjak novca. Uvijek ih fali, nikad ih nemaš koliko trebaš i htio ili ne htio moraš mnogo stvari odraditi sam. Nisam baš najsretniji što je to tako, ali tako je već dugo. Stalno se nadamo da će biti bolje, ali još smo u fazi nadanja. Nikako da ta nada pređe u zadovoljstvo. Ja sam inače na svim svojim filmovima i redatelj i producent i puno bi mi bilo lakše i mogao bih se više baviti umjetnošću kad bih pored sebe mogao imati dobrog producenta, a ja da se bavim samo redateljskim poslom.
Express: Jeste li odmah postavili sebi takav cilj - razgovarati sa svima koji su radili s Rudićem, ma gdje bili, ili se zamisao razvijala postupno?
Od prvog dana sam znao da sve sudionike želim snimiti na njihovim autohtonim lokacijama i od toga nisam odustajao što se na kraju pokazalo odličnim. Da bih snimio Alessandra Campaganu u Rimu, Gianni De Magistrisa u Firenzi, Franka Otta u Berlinu, Tamasa Faraga u Budimpešti, Sandra Sukna u Dubrovniku, Jordi Sansa u Barceloni ili Igora Milanovića u Beogradu, trebali smo preletjeti cijelu Europu nekoliko puta, za što nam je trebalo puno vremena, a i puno novca. A što se tiče novca, nije nam bilo baš bajkovito. I to nas je dosta kočilo, ali na kraju, uz pomoć dobrih ljudi koji su vjerovali u nas i u ono što radimo, uspjeli smo preskočiti sve prepreke i završiti film.
Express: Film je dobio nekoliko značajnih nagrada u velikoj konkurenciji, a i publika ga je odlično prihvatila?
Dobili smo nekoliko ozbiljnih nagrada. Na OLY House film festivalu, koji je prošle godine u Parizu prvi put u povijesti organiziran u okviru Olimpijskih igara od Svjetske udruge olimpijaca, dobili smo Grand prix - Olympians Choice Award. Naći se u konkurenciji od 25 filmova: "Mozes 13 steps" o Edvardu Mozesu, olimpijskom i svjetskom prvaku na 400 metara s preponama, "Kangaroo" o najvećem gruzijskom sportašu 20. stoljeća, trostrukom olimpijskom pobjedniku Viktoru Saneyevu, film "The Sirens of Ukraine" o ukrajinskim sestrama blizankama Maryni i Vladyslavi Aleksiiv koje su bježeći pod bombama iz svoga stana ponijele sa sobom samo olimpijske medalje, i dobiti jednu od glavnih nagrada veliko je priznanje. Na Međunarodnom festivalu sportskog filma u Zlatiboru osvojili smo Grand Prix za najbolji film u konkurenciji 77 filmova iz 25 zemalja svijeta. Divan je osjećaj kad shvatiš nakon dugogodišnjeg i napornog rada da je i struka i publika prepoznala vrijednost filma. Jedna od najdražih pohvala koje sam dobio bila je od Borisa Rašete koji mi je nakon promocije monografije prišao i rekao: "Hvala ti što si mi dao priliku da budem dio ovog velikog i važnog projekta. Napravio si izvrstan film, izvrsnu monografiju, ali znaš što je možda čak i važnije od toga?". Malo me je zbunio, zastao sam, pogledao ga i sačekao da čujem što je to što može biti važnije od izvrsnog filma i izvrsne monografije koje je publika izvrsno ocijenila. "Dejane, da ti nisi ovo napravio, bojim se da bi karijera jednog od najvećih trenera svijeta ostala zarobljena u vremenu u kojem je živio! A to bi bila tragedija." Zahvalio sam mu se i rekao da mi je to najljepše i najznačajnije priznanje koje sam dobio za svoj rad.
Express: Ono što iznenađuje neupućene jest Rudićeva čvrstina u provođenju svojih odluka - on je, zapravo, 'Bič božji'... Kako biste, u nekoliko rečenica, portretirali Rudića?
Ratko je jedna kompleksna i osebujna ličnost i jako ga je teško opisati u nekoliko rečenica. Da je čvrst u provođenju svojih odluka i da je na neki način "Bič božji", to je istina, ali to je samo mali dio njegove ličnosti. Ima tu još puno stvari koje bi trebalo spomenuti ako ga želite opisati kakav on u biti jest. On nije samo najveći trener svih vremena u povijesti sporta, on je i izvrstan slikar, odlično poznaje ozbiljnu glazbu, majstorski igra šah, ima svjetsku književnost u malom prstu, kao što rekoh, jedna kompleksna i osebujna ličnost.
Express: Kakav je bio za suradnju? Neki su ga nazivali nadimkom 'Tiranin'.
Odličan, ni traga od tog nekadašnjeg tiranina. Pristupačan, strpljiv, u svakom trenutku bio mi je na raspolaganju, ništa mu nije bilo teško, imao je jako puno razumijevanje za neke moje nedoumice i nepoznavanje nekih povijesnih činjenica. Sve u svemu, jedna dobra i ugodna suradnja.
Express: Na sve strane, u Hrvatskoj, Srbiji, Mađarskoj, Rusiji, Italiji, danas vidimo isti tip divljenja prema njemu.
On nije samo najveći trener u povijesti vaterpola, već u povijesti sporta uopće i još se nije pojavio nijedan takav i normalno je da mu se svi dive. Da se razumijemo, mnogo njih ga i ne voli te mu zavidi, ali to njega ni najmanje ne uzbuđuje. Jer to što je on napravio u sportu to je jedno čudo koje zaslužuje golemi respekt i poštovanje. Četiri olimpijska, tri svjetska, tri europska, tri mediteranska zlata, tri svjetska kupa, i sve to s tri različite reprezentacije - Jugoslavijom, Italijom i Hrvatskom. Nije se pojavio još nijedan takav ni u jednom sportu. Najbolje ga je opisao Ozren Bonačić, njegov kolega iz reprezentacije Jugoslavije, kad je rekao: "To što je Ratko napravio, teško da će to itko više ikad ponoviti". Onda je jedan trenutak zastao, zamislio se, pa nastavio: "Ne, ne! To neće više nikad nitko napraviti. U to sam siguran".
Express: U Hrvatskoj je, u vrijeme Vrdoljakove ere, prošao pravu kalvariju, vuklo ga se po blatu...
To je neko doba o kojemu on ne voli govoriti i to su neki ljudi koje ne želi ni spominjati. Kad sam ga jednom pitao da mi kaže što se tu u stvari dogodilo, rekao mi je samo: "Dejane, ne bih o tome ako ne moramo. Ostavio sam to davno iza sebe, ne volim se ni sjećati tog vremena". I ja sam poštovao tu njegovu odluku. Ne bih ni ja o tome, kao što Ratko kaže, ako ne moramo.
Express: Kako je on osobno podnio napade i poniženja? U knjizi je taj element, mislim gospodski, sveo na najmanju mjeru.
Upravo tako. U knjizi smo namjerno sveli tu priču na najmanju mjeru, dok je u filmu cijelom događaju dano više prostora, pa ako nekoga jako zanima što se tu sve događalo, može ukratko pročitati u knjizi ili pogledati opširnije u filmu.
Express: U filmu je i Ivo Sanader govorio o Rudiću. Kakva je bila njegova uloga u Rudićevu povratku u Hrvatsku?
Ivo Sanader, kao tadašnji predsjednik Vlade Republike Hrvatske, imao je jako veliku moć u donošenju svih odluka u državi i njegova uloga u Rudićevu dolasku na čelo reprezentacije Hrvatske je dosta velika. Teško bi to išlo bez njegova blagoslova. Bilo je tu dosta opiranja i protivljenja. I ništa od toga ne bi bilo bez Perice Bukića čija ideja je bila da Ratko dođe za izbornika Hrvatske i koji se svojski potrudio i namučio da se ta ideja i realizira. I sva ta hrvatska zlata, kojih nije bilo do Ratkova dolaska u Hrvatsku, svjetskog 2007. u Melbourneu, europskog 2010. u Zagrebu, olimpijskog 2012. u Londonu i Svjetskog kupa u Almati 2012., najveća su zasluga Ratka, njegovih igrača i stožera, ali bogami i Bukića.
Express: Rudić je počeo slikati, platna su mu vrlo moderna, apstraktna - otkrio je slikara u sebi.
Da, primijetio sam da ljudi jako cijene njegove slike. I ne zbog toga što ih je naslikao Ratko Rudić, nego što im se zbilja sviđaju.
Express: Snimili ste nagrađivani dokumentarac 'Kralj', o paraolimpijcu koji prolazi kalvarije u životu, a onda se penje na vrh, rušeći na Paraolimpijadi 2008. pet puta svjetske rekorde u jednom danu. Privlače li vas takve, tegobne egzistencije, koje onda savladavaju sve pred sobom ili je to bio slučaj?
Privlače me takve teme, posebno ti ljudi koji su se izborili da budu više od života. Taj film, to je isto jedno predivno iskustvo koje je tražilo jako puno energije i truda da bi se napravilo. Darko je jedan od najvećih svjetskih paraolimpijaca, a prvi put sam ga sreo na Paraolimpijskim igrama u Pekingu 2008. dok sam snimao film o slijepom trkaču Petru Bešliću. Gledao sam uživo tih njegovih pet svjetskih rekorda oborenih u jednom danu i osjetio potrebu da moram ispričati priču o čovjeku koji je simbol snage i prkosa, simbol ljudskog duha, o čovjeku koji nikad nije spustio glavu ni pred kim. Živeći s njim te četiri godine, koliko smo snimali film, naučio me je da se ljudska veličina mjeri veličinom duše, a njegova nema granice.
Express: Ne poznajem puno glumaca, ako bih zapravo znao i jednog koji ima tako svestran interes - gluma, sport, produkcija, knjige... Gdje je objašnjenje?
Nema tu nekog posebnog objašnjenja.To je jednostavno tako. Zanima me jako puno stvari. Volim puno istraživati, volim stvarati, volim probijati granice. Tako je to cijeli život i tako će biti i ubuduće.
Express: I cijeli ovaj projekt o Rudiću, koliko znam, sami ste smislili i realizirali.
Napravio sam veliki dio toga, ali nisam baš sve napravio sam. Ideje i scenariji jesu moji i dobar dio realizacije, ali imao sam izvrsne suradnike bez kojih ne bismo ovaj projekt uspjeli završiti. Golemu pomoć sam imao u Dubravku Slunjskom, koji je montirao film, direktoru fotografije Petru Strmečkom, Liviju Morosinu, autoru glazbe, Ivanu Savićeviću Podgajskom, koji je sjajno umjetnički uklopio i dizajnirao sve te moje ideje.
Express: U radu na monografiji bdjeli ste nad svakim detaljem projekta?
Ja inače volim imati kontrolu nad svime što radim i nikad ne prepuštam ništa slučaju. Kod mene je improvizacija slučajna ili je nema. Od početka jasno postavim pravila, da se zna koji je krajnji cilj i ne odustajem od njega. A da bi to funkcioniralo moraš u svakom trenutku znati što radiš. Monografija je drugačiji medij od filma, a kako sam je zamislio da bude film u slikama ispod kojih bi se provlačila Ratkova životna priča, morao sam cijelo vrijeme imati pregled nad svime i držati sve konce u rukama kako bi stvar uspjela.
Express: U zadnje vrijeme imali ste jako puno velikih uloga - u turbo uspješnom 'Dnevniku velikog Perice', u 'Metropolitancima', u Grlićevu filmu 'Ustav RH', u srpskim serijama, 'Nobelovcu' o Ivi Andriću, 'Tajkunu' s Draganom Bjelogrlićem, 'Nemirnima' s Ljubom Bandovićem, Anicom Dobrom i Gordanom Kičićem. Posla ima, znači li to da ovdje postoje ozbiljne kinematografije?
Posla ima, ali sve je ovo još daleko od jedne ozbiljne kinematografije. Kinematografija nam je već dugo na aparatima i dok se ne počne ulagati ozbiljniji novac u kinematografiju ne možemo očekivati da nam kinematografija bude ozbiljna. Ovo je samo preživljavanje s povremeno dobrim projektima koji su imali sreće da su dobili nešto malo više novca i mogla se organizirati ozbiljnija produkcija. Zašto to dobro funkcionira u Švedskoj ili Francuskoj ili Rumunjskoj? Zato što oni znaju da je kinematografija jedne države ozbiljna stvar i da se treba ozbiljno odnositi prema njoj. Nisu oni ništa talentiraniji od nas i garantiram da nemaju bolje redatelje i glumce nego mi. Stvar je jednostavna. Oni u kinematografiju ulažu više novca i mogu lakše i ozbiljnije raditi. A što se tiče moje glumačke karijere, dogodilo se da sam u zadnjih nekoliko godina proveo puno više vremena ispred kamere nego iza nje. I "Dnevnik velikog Perice" i "Metropolitanci" i "Nobelovac" i "Ustav RH" i "Nemirni" i "Tajkun"..., sve su to projekti koji su producentski postavljeni jako dobro s visokim očekivanjima, dobro napisani s odličnim glumačkim podjelama i koje je publika odlično prihvatila. S velikim nestrpljenjem čekam premijeru 'Tajkuna', tu sam imao jedno lijepo glumačko nadmetanje s jednim od najvećih glumaca i redatelja s ovih prostora, Draganom Bjelogrlićem, i jako me zanima kako je to na kraju ispalo. Premijerno smo prikazali prve dvije epizode serije i, po reakciji publike, čini mi se da smo ostvarili pun pogodak.
Express: 'Sonja i bik' bila je uspješna i dobra komedija, kao i 'Dnevnik velikog Perice'. Glumili ste u obje, zašto nemamo više komedija?
Ja jednostavno ne razumijem zašto je to tako. Nema više komedija ili ih ima jako malo. Sve je nešto tmurno i crno, puno krvi i nasilja. Ne samo kod nas, tako je i na stranim televizijama. Jako malo se smijemo i u privatnom životu. Krađe, ubojstva, prometne nesreće, organizirani kriminal, prevare i hapšenja su nam postali svakodnevna normalna pojava. Pogledajte samo naslove u današnjim novinama: Cure novi detalji mučnog slučaja: Osumnjičenog odao signal mobitela? - Bankarica tijekom 11 godina prevarila više desetaka osoba za 1,5 milijuna eura! - Odrubio djevojci glavu pa dva dana slao poruke njezinoj majci glumeći da je ona! Katastrofa!! Ne znam tko normalan uopće to čita. Zaboravili smo onu narodnu izreku: Smijeh je lijek! Bojim se da će nam zbog toga biti žao.
Express: Zvučite mi dosta pesimistično, kao da čujem u vašim riječima da nema nade za neko bolje vrijeme.
Ne zvučim nimalo pesimistično, to je jednostavno naša realnost. Svijet se već dulje okrenuo naopako, postao je okrutan prema čovjeku. Gdje god se okreneš su ratovi, siromaštvo je eskaliralo. Ljudi su gladni. Ja više ne uključujem televiziju u vrijeme 'Dnevnika' jer teme vijesti su samo: oružani sukobi, humanitarne krize, djeca bez djetinjstva, ljudi bez krova nad glavom. Ja volim inače citirati pametne ljude pa ću vam citirati jednog od najvećih svjetskih književnika, Umberta Ecca, koji je 2010. u jednom intervjuu rekao: "Internet je dao prostor hordama idiota da mogu reći svoje mišljenje. Ono što su mogli ranije samo pomisliti, sad imaju isti prostor da to kažu kao i nobelovci. Nastupila je invazija idiota. Nekad su svijetom vladali pametni ljudi. I to je bilo okrutno za idiote jer pametni su ih tjerali da uče, a to je glupima bilo jako teško. Sad svijetom vladaju glupi i glupi primoravaju pametne da govore jezikom koji glupi mogu da razumiju. Ako glupi nešto ne razumiju, onda je to problem pametnih. Nekad su patili glupi, danas pate pametni. Ali patnja je sve manja jer je pametnih sve manje'. Sjećam se da smo se svi tome smijali. Danas, 2025., kad pročitam tu njegovu izjavu, nije mi više nimalo smiješna!
Express: Što sad snimate?
Upravo sam završio snimanje igranog filma "Svadba", s Igorom Šeregijem, mladim redateljem s kojim sam snimao TV seriju "Metropolitanci", koji je okupio reprezentativnu ekipu regionalnih zvijezda na jednome mjestu: Dragana Bjelogrlića, Renea Bitorajca, Seku Sabljić, Lindu Begonju, Žiku Todorovića, Vesnu Trivalić i nekoliko mladih nada, Marka Grabeža, Niku Grbelju i Roka Sikavicu. Dobar scenarij, što je jako važno komedija, jako dobro smo radili i iskreno se nadam da smo napravili odličan film.
Express: Na promociji monografije govorili ste, a toga su se dohvatili i drugi sudionici panela, teze o sportu kao najboljoj prevenciji raznih poremećaja kod mladih?
Ja imam dvoje male djece i ovo što se danas događa s našom djecom je nešto što me jako zabrinjava. Situacija je postala goruća i ako se brzo ne trgnemo i nešto ne poduzmemo, bojim se za njihovu budućnost. U mom djetinjstvu košarkaška i nogometna igrališta su bila prepuna djece. Ako izgubiš basket, moraš čekat po sat vremena da se vratiš u igru. Danas ta igrališta zjape prazna. Djeca su nam pred laptopima, iPodima ili bulje u mobitele. Žive virtualne živote. Pokrenuo sam nešto kao program koji sam nazvao: "Zašto je važno da se djeca bave sportom i koji je utjecaj sporta na djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom". Citirat ću vam početak da biste shvatili o čemu je riječ. Krajem 80-ih godina u svijetu se o debljini govorilo isključivo kao estetskom problemu. Danas je debljina ili, kako se to stručno kaže pretilost, jedan od najvećih medicinskih problema čovječanstva i vodeći uzrok smrtnosti u svijetu. Republika Hrvatska na liječenje bolesti uzrokovanih pretilošću troši godišnje više od 250 milijuna eura. Više od 35 posto djece u dobi od sedam godina je pretilo. I dječaci i djevojčice su u prosjeku teži 7,5 kg, zbog čega će u sljedećih 30 godina životna dob biti skraćena pet godina. Samo u Zagrebu svaki dan u prosjeku 19 djece i mladih završi kod psihijatra! Godine 2020. u Hrvatskoj je hospitalizirano 54 djece sa suicidalnim pokušajima i zabilježeno 16 dječjih suicida. Godine 2022. hospitalizirano je 140 djece sa suicidalnim pokušajima, a 44 je počinilo suicid. Godine 2023., samo u prvih šest mjeseci, zabilježeno je više od 100 suicidalnih pokušaja, a 38 ih je počinilo suicid. Gotovo svakoga dana u Hrvatskoj premine jedan ovisnik o drogama. Najmlađi evidentirani ovisnik je 12-godišnjak. Na ulicama, po školskim dvorištima, kafićima i u noćnim klubovima prisutna je sve veća ponuda raznih vrsta droga. Djeca bez poteškoća nabavljaju speed i heroin te ga počinju konzumirati već s 14 godina, a kokain sa 16 godina. Epidemijom korone iz naše svakodnevice nestale su emocije sreće, radosti i zadovoljstva, a anksioznost, tuga, tjeskoba i strah postali su naša stvarnost kojima se jako teško odupiremo. Guranje u drugi plan čini ih još jačima i dugotrajnijima. Golemi broj djece u ovakvim situacijama razvija znakove posttraumatskog stresnog poremećaja i bez psihijatrijske pomoći ne može dalje kroz život. Bavljenje sportom utječe pozitivno na njihovo mentalno zdravlje, smanjuje rizik od depresije, poboljšava osobno zadovoljstvo, jača samopouzdanje, podiže raspoloženje i optimizam. Pored fizičkog i motoričkog razvoja, sport ima jako značajan utjecaj na njihov socijalni, psihički i fizički razvoj. Djeca koja se bave sportom imaju razvijenije temeljne socijalne vještine, neovisnija su, samouvjerenija, socijalno otvorenija, otpornija na stres i zdravija od djece koja se ne bave sportom.
Express: I sami ulažete veliku energiju u sportski odgoj svoje djece?
U našoj obitelji sport je jako važna stvar i meni i supruzi. Oboje djece imaju onu strast za sportom koju danas rijetko srećem kod djece i vidim da uživaju u sportu i sretni smo zbog toga. Sin mi trenira jedan od najljepših sportova, vaterpolo, a kći plivanje. Dogodi mi se ponekad da snimam cijeli dan i da mi glava pada od umora, ali kad dođe vrijeme treninga, ne odustaje se. Trening se ne propušta, mora se odraditi. Kad sam na terenu i snimam izvan Zagreba, tu ulogu preuzima supruga i njezina je filozofija: "Na trening se mora ići".
