Kultura
1063 prikaza

Do četrdesete, ako nisi idiot, već si shvatio da se svijet ne može mijenjati

Amer Kuhinja
Knjiga Andreja Nikolaidisa 'Odlazak' ušla je u širi izbor kandidata za Nagradu Fric 2019/20., a mi donosimo ulomak iz knjige. Nagradu u vrijednosti od 75.000 kuna sponzorira Barcaffe

Smjestio sam kći u njeno sjedište i vezao sigurnosni pojas.

„Nismo ponijeli jednoroga“, vikne.

„Kojeg jednoroga?“

„Bijelog, onog kojeg mi je poslala teta Catherine.“

Natrag uz stepenice, s mukom. Teško dižem noge, nesigurno se oslanjam na njih. Silazak niz stepenice još je naporniji, nesvjestica je sa svakim narednim korakom jača, čini mi se da se spuštam niz vrtlog.

Kašlje otkako je ustala. Zaboravio sam da naložim peć. U krevetu je bilo toplo, u sobi ledeno. To je pokrenulo alergije. Kašalj ju je spriječio da dovrši doručak. Iskašljala je hranu, umalo se ugušila. 

 | Author:

Ključ od kuće ostavio sam ispod otirača, kao što sam obećao novim vlasnicima. Jednorog je sa njom, kofer sa njenim stvarima je u gepeku, torba sa novcem od prodaje kuće je na suvozačevom sjedištu. Odlazimo.

Dok se spuštamo ka gradu prođemo pored grupe radnika koja buši vodovodne cijevi. Njihovo prisustvo znak je da će voda uskoro doći. Oni su tu da se pobrinu da je što prije opet ne bude.

Gospodin koji je direktor vodovoda već trideset godina, vlasnik je privatne firme za prodaju hidrofora i rezervoara za vodu. Da vodosnabdijevanje u gradu funkcioniše, ta bi firma propala. Zato on radnike komunalnog preduzeća šalje da izazovu kvar na vodovodnoj mreži. Zato je poneki dio grada uvijek bez vode.

Gradske su vlasti svojevremeno donijele odluku koja je svakog stanovnika Ulcinja obavezala da jednom u pet godina kupi neki od artikala koje direktor vodovoda prodaje. To je bilo razumno rješenje: građani bi dobili vodu a direktor novac. Izvjesna nevladina organizacija podnijela je žalbu najprije Ustavnom sudu, koji se oglasio nenadležnim, pa Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, koji je odluku gradskih vlasti proglasio diskriminatorskom i stavio je van snage. Bijesni građani spalili su prostorije nevladine organizacije.

Pustim ulicama vozimo se ka pristaništu. Samo jednom sam je tim putem pokušao odvesti u dječijim kolicima. Okrenuo sam se, odgurao kolica natrag, smjestio ih u gepek pa nas kolima spustio do rive. Ovaj grad nema trotoare, nemaš kuda sa dječijim kolicima.

Trotoar je, doduše, postojao nekada, prije nego su vlasnici kuća, jedan po jedan, svoja dvorišta proširili do ceste i zaposjeli pločnik. Tamo gdje ostaci trotoara još postoje, gazde kafića su na njih postavili stolove i stolice. Potom su shvatili da im je i to malo, pa se terase kafića danas prostiru sve do pola kolovoza. Bezakonje i pohlepa poždrali su najprije Ulcinj, potom i njegove stanovnike. Mape i dalje pokazuju da na ovom mjestu postoji grad. Posjetioci koji ovamo stignu slijedeći mape svjedoče da su vidjeli kuće, ulice i na njima ljude. Ali ovdje nema ničeg. Ovdje nema nikog.

„Tata“, kaže, „pitaj me kako se zvao najopasniji dinosaurus.“

„Okej, kako se zvao najopasniji, bijesni, kao svjetlost brzi dinosaurus?“

„Tiiiiireks!“

„Tata, tata, pusti onu moju muziku“, kaže. To znači: Children Of The Revolution na repeat.

 

Stojim pred Mirkovom kućom. Ona je u kolima, kroz staklo automobila vidim kako rukama imitira TRexa, pokušavajući da plišanom jednorogu utjera strah u kosti.

Čini se da je uspjela: jednorog je naumio pobjeći na vozačevo sjedište, ali ga dinosaurove čeljusti stižu i povlače natrag.

Mirko je bio od onih ljudi koji čas tonu u melanholiju, čas dižu svjetsku revoluciju. Njegov revolucionarni potencijal zavisio je od količine alkohola u krvi. Kada je pio, a pio je mnogo, želio je promijeniti svijet. Kada bi pokušao ostaviti alkohol, bio je uvjeren da svijetu pomoći nema pa bi od njega digao ruke. „Da je bolji svijet moguć, dosad bi ga neko napravio imalo se kad“, govorio bi tada.

Porazno je kad već u četrdesetoj godini odbijaš prihvatiti ono što ne možeš promijeniti. Do četrdesete, ako nisi idiot, već si shvatio da se svijet ne može mijenjati: čak ni na gore. Svijet za nas uvijek ima istu ponudu: uzmi ili ostavi. Nema pregovora, nema cjenkanja, kao na grčkoj ili turskoj pijaci.

Stoga, kažeš sebi: probao sam, nije išlo, dovoljno sam puta udario o zid, dovoljno sam krvario, dovoljno puta se skotrljao niz padinu pa otresao prašinu sa sebe i ponovo krenuo uzbrdo, imao sam svoje borbe, dovoljno sam puta izgubio, jer svaki put sam izgubio, istrajnost u porazu moj kraj čini časnim. Pregažen sam, ali još uvijek mogu učiniti jednu stvar: odbiti da kao svoje prihvatim ono što me je zgazilo.

Tako kažeš, tako učiniš, pa se zapitaš: a možda je moje odbijanje, moja tvrda vjera da niti jedan svijet i niti jedno vrijeme nije moje, znak da svijet i vrijeme više ne razumijem?

Ipak nije tako, razuvjeriš sebe. Naprotiv: to je znak da svijet i vrijeme napokon razumiješ. Dok je trajala tvoja uzaludna borba, dok si bio gnjevan, dok si urlikao, dok si udarao i primao udarce tada nisi razumio. Shvatio si tek kada si napokon priznao poraz. To je bila cijena spoznaje, kažeš sebi.

Da, bilo bi dobro da je tako.

Mirko je odbio prihvatiti i pomisao da tako jeste.

„To što nas je malo, ne znači ništa“, govorio bi dok je dosipao rakiju, u kasnu noć, na mojoj terasi. „I partizana je, u cijeloj Crnoj Gori, četresprve bilo samo hiljadu

dvjesto. Ne treba ti velika snaga da srušiš trula vrata, a ova su trula, trulež koja truli a nikako da dotruli. Ne udarimo li mi u njih, rasuće se u pepeo sama od sebe“,

kao da ga ponovo čujem.

Već sutradan, zvučao bi kao čovjek za kojega je imati iluzije najveća sramota.

„Pravda je tek ideja koju ponekad pokušavaš ostvariti revolucionarnim nasiljem, ponekad državnom prinudom. Revolucija je mladost ideje, trenutak kada se ideji čini da je u ime pravde pravo činiti nepravdu. Onda kada je ta ideja napokon pravno uobličena, a mora biti, jer teror ideje valja nekako zaustaviti, onda kada je država stvorena, počinje dekadencija ideje i njen kraj je blizu. Ideja svakako umire: bilo da sagori u

vlastitom teroru, bilo da istrune u vlastitim zakonima“, govorio bi.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.