Dubravka Šeparović Mušović (45) nacionalna je operna pjevakinja zaposlena u zagrebačkom Hrvatkom narodnom kazalištu. Ima cijeli niz stukovnih nagrada kao i nagradu Grada Zagreba te Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Studirala je arhitekturu i tijekom studija shvatila čime se zapravo želi baviti. Samo za 24sata otkrila nam je kako izgleda život operne pjevačice.
Opera polako ali sigurno kroči prema hollywoodskim vrijednostima, postaje beskrupulozna i danas daleko više nego prije u tom poslu svaka sitnica znači puno. Primjerice, redatelj si je zamislio kako bi Carmen trebala izgledati, i onda traži pjevačicu koja odgovara izgledom toj njegovoj predodžbi. Mogu reći da je Hrvatsko narodno kazalište jedina kuća koja tome odolijeva i gdje je na prvom mjestu pjevačka kvaliteta – započinje svoju priču velika umjetnica i istinska diva Dubravka Šeparović Mušović (45), dramska mezzosopranistica u zagrebačkom HNK-u.
Život umjetnika, pa tako i opernog pjevača, život je pun odricanja i samokontrole, nastavlja ona uspoređujući svoj posao sa poslom profesionalnog sportaša.- Razlika je što su oni javnosti zanimljiviji jer ljudi u većini puno više znaju o sportu nego o opera, pa ih sukladno tome više zanimaju životi sportskih profesionalaca nego umjetnika – dodala je pojašnjavajući kako, kao i u sportu, umjetnost zahtijeva kontinuirani rad i brigu o svom tijelu.
"Moj glas je moj kruh. Samo jedna beznačajna ozljeda može vas koštati karijere. Zato ćete vidjeti pjevače kako sa sobom tijekom cijele godine nose pola apoteke. Uvijek imamo pastile i bombone za grlo, sprejeve za grlo, med, propolis, sprej za nos… Pazimo na sebe. Trudimo se uvijek biti naspavani jer naš posao zahtijeva fizičku snagu i spremu. Ne smijemo boraviti u klimatiziranom, nema odlaska u kafiće u kojima ima duhanskog dima niti smijemo stajati blizu pušača, ne pijemo gazirano, nema alkohola. U našoj putujućoj apoteci ponekad se nađe i koja lakša tableta za smirenje zbog strahovitog stresa kojem smo izloženi. Morate imati svog otorinolaringologa koji poznaje vaše glasnice i u kojeg imate povjerenja, jer on vas može uzdignuti ili pokopati", opisuje ona prisjećajući se iskustva koje joj je potvrdilo važnost liječnika.
Nakon koncerta u inozemstvu osjećala je problem s grlom i posjetila ondje liječnika koji joj je kazao da je dobila žulj na glasnicama. Preneražena, jer nikad nije čula za takvu dijagnozu, po povratku se odmah javila svom liječniku koji je ustanovio da je samo imala nakupine sline na glasnicama. No prva pogrešna dijagnoza mogla ju je stajati tri mjeseca nastupa.
"Uz sve to, imate i velike unutrašnje borbe. Pitate se jeste li dorasli ulozi koju pripremate, hoećete li uspjeti dati svoj maksimum, što ako zaboravite tekst ili otpjevate krivo. Također, cijelo vrijeme morate održavati svoj glas i biti spremni u svakom trenutku biti najbolji te da među vašim izvedbama nema razlike u kvaliteti, da uvijek možete otpjevati vrhunski i bez greške. To je veliki pritisak", nastavlja ona.
Kaže kako je samo jedanput u karijeri pjevala prehlađena. Bilo je to na početku karijere i nastup joj je bio važan. Dobila je injekciju kortikosteroida i otrpjela, ali i čvrsto sama sebi obećala da to nikad više neće ponoviti. I nije.
"Kad počinjete, morate odlučiti želite li pjevati pet, deset ili 30 godina. O tome ovisi kako ćete se postaviti prema poslu. Jedan otkazani koncert zbog bolesti je ništa u usporedbi sa cijelom karijerom. Zato, primjerice, nikad ne stojim na propuhu, a kad se odmaram na godišnjem odmoru mjesec dana uopće ne pjevam. To je razdoblje u kojem se moje glasnice oporavljaju od sezone", kazala je.
A sezona zaista može biti naporna. Za razliku od ostalih zanimanja, operni pjevači nemaju uobičajeni radni dan od osam sati, nego se radi prema potrebi. Svaki novi project započinje učenjem nota.
"I danas znam po šest, sedam sati učiti note i tekst kako bih dobro naučila svoju ulogu. Imamo pomoć korepetitora koji nam tijekom vježbi za klavirom dočarava što sve radi orkestar. Svaka veća uloga zahtijeva više vremena, a u našem svijetu postoji nešto što se zove slijeganje uloge, da se saživite s njom. Takva priprema može potrajati i godinu do dvije. Nakon toga slijede režiserske probe koje obično potraju oko šest tjedana. Ulazite u rad u timu. Uz vas su režiser, dirigent, scenograf, kostimoraf i cijeli niz ljudi koji sudjeluju u projektu. Zatim slijedi rad na sceni gdje vam se pridružuju orkestar i zbor. U jednom trenutku oko sebe imate 200 ljudi", prepričava s velikim žarom i uzbuđenjem.
I danas je u poslu nosi velika strast, a talent je taj koji je tjera na stalni rad na sebi.
"Ako imate veliki talent, a ne upražnjavate ga, on će vas sagorjeti iznutra. On zahtijeva rad. I sav taj trud se isplati kad konačno dođe pretpremijera. To je strašan adrenalin koji se ne može opisati. Na dan pretpremijere u kazalište dolazimo u 17 sati. Slijedi šminka i oblačenje kostima pa upjevavanje da bi u 19.30 izašli na scenu i dali sve najbolje od sebe. Predstava završi u 23 sata, ali vi nikad ne zaspete prije dva ili tri ujutro jer vas drži adrenalin. Meni je i danas tako. Strepim od svoje izvedbe. Još nikad nisam zaboravila tekst, ali to znači da jednog dana neću. Tremi nikad nisam dopustila da me omete. Mi imamo suflera, to je šaptač, i on nam služi kao placebo. Uvijek im kažem da paze na mene, ali kad ih vidite tamo, sigurni ste u sebe i znate da je sve u redu. Olakšavajuće je što su tu", priznaje dodajući kako je na sceni bilo par nezgoda poput pucanja gumba na kostimu ili ispadanja rekvizita, ali publika to nikad nije primijetila.
U publici neka lica prepoznaje jer je prate još od samih početaka karijere. Budući da je to posao koji radi zbog publike, doživjela je ovacije, cvijeće, dijeljenje autograma i sve što podrazumijeva takav posao. Neugodnih trenutaka nije bilo nikada. A malo je nedostajalo da u operne vode nikad ne kroči. Naime, s operom se prvi put ozbiljnije susrela tijekom studija. Inače Dubrovčanka u Zagrebu je studirala arhitekturu.
"Otišla sam u kazalište, gledala sam Figarov pir i ostala prikovana za stolac, preplavljena do tada nepoznatim osjećajima. Izvedba me oborila s nogu i u tom trenutku odlučila sam se okušati u operi. Htjela sam pjevati. I tako sam počela ići na pjevanje. U međuvremenu sam završila fakultet. Krajem devedesetih se puno gradilo i ta struka je imala perspektivu, ali ja sam radije dodatno upisala Muzičku akademiju. Nije bilo jednostavno jer ih se primal troje ili četvero, a prijavilo se i do 40 kandidata. No nekako su među njima prepoznali moj talent i uspjela sam se upisati. Tijekom tog studija nastupala sam u Češkoj, dobila nagradu opere u Pragu te prvi Orlando. Kad sam diplomirala, iako sam u ruci imala dvije diplome, znala sam da je ovo moja budućnost", prisjetila se početaka.
Udana je i majka je dvojice sinova starih 11 i 14 godina. Priznaje da je obitelj voli vidjeti na sceni, no teže prihvaća njezinu perfekcionističku stranu.
" Ponekad sam prestroga i očekujem od njih maksimum, kao moji režiseri od mene. Ali nekako uspješno balansiram između svih svojim životnih uloga. Također mislim kako bih uspješno pjevala o ljubavi i majčinstvu, moram imati to životno iskustvo da ga dočaram publici",- kazala je dodajući kako nastoji svoju djecu upoznat sa čarima opere, ali da upravo taj segment nedostaje današnjim mladima u Hrvatskoj.
"U kazalištu imamo prekrasnu i vjernu publiku koja zaista cijeni naš rad. Međutim, ja kao umjetnica držim da moramo obrazovati i novu publiku. Premalo je mladih ovdje, a to obrazovanje publike mora početi u obitelji ili u školama gdje treba razviti svijest o opera. Opera predivna. Djeca ovdje vide začuđujuću snagu orchestra i nevjerojatne mogućnosti ljudskog glasa. Mogu otkriti koliko je truda i energije potrebno da se napravi jedna produkcija. No istovremeno, djeca su najisrenija publika. Njima ne možete servirati bilo što. Ako u prvih 10 minuta ne zaokupite njihovu pažnju, ostatak vremena će pričati", zaključila Dubravka.
Raduje se jer je pred njom mjesec dana odmora, a u jesen je čekaju novi izazovi. Nastupit će u vrlo zahtjevnom i po mnogočemu jedinstvenom oratoriju Arnolda Schönberga „Gurre Lieder“. Kantata za pet opernih solista, naratora, zbor i veliki orkestar uključuje više od 300 izvođača. Kako bi to uspjeli ostvariti, pod ravnanjem Nikše Bareze snage su ujedinili HNK, Muzička akademija, koncertna dvorana Vatroslav Lisinki i zbor i orkestar HRT-a. Zbog kompleksnosti izvedbe, samo su dva termina za uživanje u toj rijetkoj glazbenoj poslastici – 22. i 24. rujna u KD Vatroslav Lisinski.
