Kultura
10222 prikaza

"Društvo mora biti raznoliko i za svakoga treba biti mjesta"

Sandra Šimunović/PIXSELL
Život Igora Mešina definitivno je dobro dokumentiran, no tko je zapravo Igor Mešin, televizijska, kazališna i filmska zvijezda s neprijepornim talentom za komediju?

“Genijalan zabavljač. Odličan glumac. Izvanredno duhovit voditelj. Nagrađivani redatelj.” 

Kratak sinopsis ključnih umjetničkih gabarita popularnog televizijskog i kazališnog lica Igora Mešina vjerojatno ne bi smio zaobići podatke poput onog da je dosad glumio u više od 30 filmova i jednako toliko kazališnih predstava, da je imao i nekoliko desetaka zapaženih televizijskih uloga, a okušao se i kao kazališni redatelj te je za režiju mjuzikla “Monty Python’s Spamalot” u svojemu matičnom kazalištu Komediji dobio Nagradu hrvatskoga glumišta. 

Šira ga javnost vjerojatno ponajprije poznaje i kao jednog od voditelja emisija “Supertalent” i “Tvoje lice zvuči poznato”, u kojem će ove godine debitirati i u ulozi člana žirija, pa onda i po ulogama u popularnim televizijskim serijama kao što su “Naša mala klinika”, “Odmori se, zaslužio si” ili sitcomu “Samo ti pričaj”, a nije tajna i da se okušao u pjevanju, kao partner Jeleni Radan u showu “Zvijezde pjevaju”. 

Rođen 1967. u Zagrebu, odrastao u tipičnoj radničkoj obitelji u tipičnom novozagrebačkom kvartu, za glumu se zainteresirao relativno rano i, očito, presudno. Na zagrebačku je Akademiju upao iz trećeg pokušaja i - lansirao se u orbitu. Od 1994. je član ansambla zagrebačke Komedije, gdje ga, među ostalim, odnedavno gledamo i u novoj uspješnici toga kazališta “Brat bratu” u ulozi simpatičnog zagrebačkog pandana Del Boyu Trotteru... Život Igora Mešina definitivno je dobro dokumentiran, no tko je zapravo Igor Mešin, televizijska, kazališna i filmska zvijezda s neprijepornim talentom za komediju? 

 | Author: Borna Filic (PIXSELL) Borna Filic (PIXSELL)
“Svi mi imamo neku jako jako jako jako duboku tajnu koja nas goni dalje”, kaže slavni Robin Williams u izvrsnom biografskom dokumentarcu “Come Inside My Mind” (2018.), kojim je redateljica Marina Zenovich pokušala proniknuti u tajnu skrivenu u rascjepu između javne persone toga genijalnog komičara i glumca i njegove stvarne osobe. 

Što se nalazi u glavi bilo kojeg komičnoga glumca vjerojatno je pitanje od milijun dolara, jer sasvim je sigurno da to nije šareni vrtuljak zabave i igre. Poznato je da je Williams počinio samoubojstvo i svaka usporedba s Mešinom dakako da ne prelazi granice glumačke arene, no činjenica da netko tko svoj javni imidž gradi prvenstveno nasmijavajući ljude na kraju završi s etiketom komedijaša. 

A Mešin definitivno nije neozbiljan tip. Zato naš razgovor u povodu njegove nove premijere počinje s “pitanjem svih pitanja”. 

Express: Tko je Igor Mešin Igoru Mešinu? Šira javnost poznaje vas ponajprije kao televizijsko lice, voditelja, televizijskog glumca, pa i filmskog. Ipak, Komedija je vaša domicilna adresa. Kako se vi sami vidite? Smatrate li se slavnim? Koliko je vaše odrastanje utjecalo na vaš životni put i vaše svjetonazore?

Sam sebi sam još jedna nepoznanica. Ali da odgovorim na vaše pitanje, ja sam prvenstveno glumac, kazalište je moja kućna adresa, radi toga sam se i počeo baviti ovim poslom, a televizija je jedan divan izlet, jedno divno dodatno zanimanje. E sad, jesam li slavan? Ne smatram se slavnim, ali vidim da me ljudi prepoznaju. Je li to slava, ne znam. Naravno, imponira mi to, ali samo kad ima veze s mojim poslom, a ne s nekim svakodnevnim, trivijalnim stvarima. A uživam li u tome? Rijetko, ali ponekad i da. Ja sam dečko iz Novog Zagreba, dolazim iz radničke obitelji, nije nam sve u životu baš bilo previše dostupno i, iako sam imao divno djetinjstvo, mislim da ipak mogu reći da mi je život od tada do danas napredovao. Imam osjećaj da sve to što radim ima neki smisao. Smisao u smislu da sam zadovoljan, da mislim da mi život ide u nekakvom smjeru koji sam sanjao kad sam zamišljao kako će moj život izgledati. Naravno, s krivuljama. Smisao u smislu da ne idem s figom u džepu i gorčinom u želucu svaki dan na posao, i obrnuto, da ne idem s gorčinom u želucu svaki dan s posla doma, nego da mi je svugdje gdje dođem lijepo i da me okružuju ljudi u kojima nalazim smisao svojega postojanja. Imam puno razloga za zadovoljstvo, a i inače se smatram jako zadovoljnim čovjekom. Do sada nisam u životu imao nikakve periode koje bih mogao nazvati crnim, tamnim, depresivnim, nezadovoljavajućim... Naravno, bilo je uspona i padova, ali općenito se smatram vrlo sretnim čovjekom. A smatram li se i ispunjenim čovjekom? Mislim da u tom kanistru ipak ima još malo mjesta.

Express: Nema kraja nabrajanju vaših profesionalnih postignuća - gomila uloga na malim i velikim ekranima, pa kazalište, režija i, naravno, vaši voditeljski angažmani koji su vas definitivno pretvorili u konstantu kod domaćega gledateljstva. Showbusiness je opasno kompetitivno mjesto. Jeste li ikad bili prisiljeni prekršiti neke svoje profesionalne moralne kodekse ili da upotrijebim popularnu sintagmu - prodati se radi profita? 

Dosad nisam bio u poziciji da moram kršiti nekakve svoje kodekse, a imam ih. Imam i neke svoje granice u glavi, ali one su u ovom poslu zapravo uvijek neke uvjetne granice, jer nikad ne znate što vam se može ponuditi i kad ćete ih prijeći. Kodekse imam, ali neke definirane granice i nemam. Ne mogu tvrditi da nikad ne bih radio scenu seksa na filmu jer mi još nikad nije bila ni ponuđena, a u mojim godinama čak to više i ne očekujem. Bilo bi preglupo da me netko uopće na to i nagovara. Ali dok je to još i bila neka realna opcija, mislio sam da to ne bih nikad napravio. Kako nisam nikad dobio takvu ponudu, nisam morao o tome ni razmišljati. Tako da ni ne mogu tvrditi da imam nekakve konačne, jasno definirane granice. Volio bih ne raditi nepotrebne stvari, volio bih ne raditi glupe tekstove. Ali istina je da ne znam gdje su mi granice. Spreman sam na kompromise ako u nečemu nalazim smisla - tad se granice mogu prijeći. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: U glumi ste već više od 30 godina i, koliko znam, uglavnom se krećete unutar granica popularnog mainstreama. Jeste li u duši ipak pomalo i idealist koji se zanosi idejom o pomicanju granica umjetnosti?

Mislim da u nekim stvarima i pomičem granice umjetnosti. Pitanje je što je popularni mainstream - kazališna komedija isto može biti popularni mainstream. Mi se u Komediji, recimo, ne bavimo eksperimentalnim teatrom. Kultura je nešto što mora biti dostupno svakom - u kulturi se svatko mora naći. Za neke ljude i sapunice su kultura, i to je neki prozor u svijet. Svaki čovjek mora imati nešto u čemu će se naći, gdje će se, nakon svojeg radnog vremena i obveza i briga koje radi toga ima, malo odmoriti, osloboditi, promisliti o nekim drugim stvarima u životu i kroz to razvijati svoje svjetonazore. E sad, gdje se tko nađe, to je njegova stvar. Ja se trudim ne biti preveliki idealist. Teško je biti idealist, jer ako ste idealist, sve morate gledati idealno, a kad sve gledate idealno i težite idealnom, onda imate jako puno prostora za razočaranja. Bavim se svojim zanatom onako kako mislim da najbolje mogu i znam, i u tom prostoru u kojem funkcioniram smatram da pomičem granice. U životu sam se usudio baviti i režijom, u Komediju sam se usudio dovesti neke stvari. Što se tiče televizije, mislim da i u onome što radim na televiziji, što smo Rene Bitorajac i ja radili zajedno, postoji neko pomicanje granica. U poslu se ne zadovoljavam statusom quo, mislim da uvijek nešto može biti bolje. E sad, neke me stvari interesiraju, a neke ne. Mislim da nisam čovjek kojemu bi se trebala dati uloga Hamleta, mada možda ne bih ni bježao od nje, ali bi mi se sigurno mogla dati neka uloga koja nekom drugom nikako ne bi pristajala.

Express: Kad govorimo o tome što nam pristaje, a što ne, kako komentirate otvorenje Rijeke 2020.? Neke umjetničke instalacije s referencama na hrvatsku jugoslavensku komunističku prošlost prilično su iznervirale neke ljude, toliko da se čak ni premijer ni aktualna predsjednica nisu udostojili otići na otvorenje te za Hrvatsku izuzetno važne manifestacije. Kako vi gledate na to? Smatrate li da umjetnost može na neki način pomoći u konsolidaciji povijesnih razdora, što je jedna važna tema na našim prostorima?

Naravno da bi kultura mogla, a mislim da bi i morala, pridonijeti zacjeljenju povijesnih rana, ali sve ovisi o tome kako tome pristupamo. Moj je stav da se to mora raditi izuzetno oprezno - ne u smislu kulture, jer kultura ne bi ni smjela biti oprezna, ona bi trebala biti zbunjujuća, napredna i revolucionarna te tjerati ljude prema naprijed. Ali mi moramo znati gdje i kako živimo te da je kultura u povijesti puno češće izazivala razdore među nama nego što nas je mirila. Naša je povijest puna nesretnih priča o podobnim i nepodobnim piscima, podobnim i nepodobnim glumcima, likovnjacima... Pretpostavljam da moraju proći pokoljenja kako bi se to konačno pomirilo. Na nama je kulturnjacima da to probamo raditi što prirodnije, što bliže našem senzibilitetu, što umjerenije, ne previše drukajući, jer to onda opet dovodi do podjela. Pritom mislim i na desno drukajuće i na lijevo drukajuće. Po meni je sama činjenica da je Rijeka europska prijestolnica kulture velika stvar i za Rijeku i za Hrvatsku. Ne mogu govoriti o obavezama predsjednika vlade ili predsjednice Republike niti o njihovim svjetonazorima, ali mislim da je to u svakom slučaju trebalo podržati jer, kao što je i aktualno predsjedanje Hrvatske Europskom unijom izuzetno bitno na nekakvom političkom ili gospodarskom planu, tako je i to izuzetno bitna stvar na hrvatskom kulturnom planu. To se apsolutno moralo podržati, a zašto to oni nisu napravili, ne znam i ne ulazim u to. 

 | Author: Boris Scitar/PIXSELL Boris Scitar/PIXSELL
Express: U bivšoj je Jugoslaviji vladao jednopartijski režim, a danas je sloboda ograničena kroz manipulacije političkih i gospodarskih interesnih skupina. Nekad se znalo koje su zabranjene teme u medijima, a danas svatko piše o čemu god želi, samo što to nitko ne čita. Jesmo li danas slobodniji nego što smo bili u socijalističkoj Jugoslaviji? 

O tome mi je teško govoriti. Ipak sam ja u Jugoslaviji bio klinac, tinejdžer, mene komunizam i Jugoslavija kao takva uopće nisu zanimali. Zanimale su me neke potpuno druge stvari, zanimala me škvadra iz kvarta, zanimala me škola, cure, disko klubovi. Moja obitelj nije imala nikakve veze s Komunističkom partijom, ali nije bilo ni nekakvih represija prema nama, bili smo običan niži srednji sloj, a opet mi je bilo lijepo, nemam ružna sjećanja iz te Jugoslavije - samo lijepa. Ovo današnje mi je u svakom slučaju draže, volim da imamo svoju zemlju, ali nisam ni tad nešto jako patio. I ja sam kao mali crtao drugu Titu leptiriće na cesti kad je dolazio u Zagreb, jer su nas tako učili. Tako smo bili indoktrinirani, ali to tad nisam tako doživljavao. Bilo mi je normalno crtati drugu Titu leptiriće, jer je to naprosto bilo normalno. Onda je došao rat, kad smo stasali kao ljudi i kad smo trebali učiti o demokraciji i ljepotama Zapada. To nam je pak uskraćeno, a danas je sve opet otišlo u nekakvom desetom smjeru. Kad me pitate o tome jesmo li danas slobodniji, mogu jedino za sebe reći da danas nisam više toliko bezbrižan koliko sam bio nekad, da nisam više u svojoj glavi toliko slobodan.

Express: Kad je riječ o slobodi, kako je vi nazivate, ‘u glavi’, prva mi je asocijacija ideološko pomračenje uma. Čini li vam se da smo još podložni nekritičkom prihvaćanju ideologija i što je, po vama, razlog tome? I, možda još važnije, kamo bi nas to moglo odvesti?

Da, svi smo jako inficirani ideologijama. Taj jedan ratni vakuum od nekih šest-sedam godina ostavio je jedan užasan trag na svima nama. Mislim da se naša generacija mora temeljito pročistiti i da će sve krenuti onako kako treba tek s našom djecom. Tek će se generacija naše djece osloboditi tog povijesnog tereta. Isto kao što smo mi priču o desantu na Drvar u srednjoj školi doživljavali kao nekakvu bajku, za razliku od naših roditelja, koji su to ipak malo drugačije doživjeli, tako i mi danas moramo proći temeljito čišćenje, jer bez obzira na to što je već prošlo gotovo 30 godina, mi smo još malo dijete od države, koja pati od dječjih bolesti.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: U tom smislu, mislite li da je Hrvatskoj potrebna neka treća politička opcija koja bi prekinula dvovlašće HDZ/SDP? Vidite li neku ‘treću opciju’? I, usput, što mislite o izboru Zorana Milanovića za predsjednika države?

Moram priznati da o Zoranu Milanoviću kao premijeru nisam imao bog zna kakvo mišljenje, ali mislim da je njegova osobnost ipak bolje spojiva s funkcijom predsjednika Republike, da je taj njegov karakter dobar za predsjednika, koji može biti malo otvoreniji i slobodniji nego premijer - barem tako doživljavam trodiobu vlasti. A treću opciju, nažalost, ne vidim, ali mislim da će se nešto apsolutno morati dogoditi - na ovim izborima ili na nekim drugim - ali nešto će se morati dogoditi, jer ovako teško da će moći dalje ići.

Express: U Komediji ste upravo zaigrali u najnovijoj predstavi ‘Brat bratu’, tipičnoj britanskoj komediji. Nedavno je Velika Britanija kao prva zemlja u povijesti izašla iz Europske unije. Smatrate li da je Unija uspješan projekt? Hrvatska je punopravna članica već gotovo sedam godina. Može li se reći da je članstvo u Uniji bilo korisno za Hrvatsku?

Smatram da jest. Drago mi je da smo ušli u Uniju, čak mislim da neke stvari idu nabolje otkad smo u njoj. U nekim smo stvarima postali organiziraniji, koliko god se to na prvi pogled ne vidi, lagano se u nekim stvarima kad čovjek malo zagrebe ipak vidi. Ali mi smo u članstvu tek kratko i nama je stvarno trebao netko da nas malo dovede u red. Sad, koliko je to za Nijemce uspješan projekt? To je već druga priča. Njemačka je stara članica i ujedno najnaprednija, kao i Francuska i Italija. Ako su oni zadovoljni, ako oni taj projekt smatraju uspješnim projektom, ne vidim zašto mi to ne bismo smatrali. Točno je da su to golema gospodarstva i naravno da ona profitiraju više - mi smo malo gospodarstvo i profitiramo manje, zemlja koja ne može nahraniti samu sebe i mora uvoziti hranu naravno da ne može biti gospodarski previše zadovoljna. Ali moramo imati barem neki okvir u kojemu se natječemo, u kojemu se možemo predstaviti. Te su asocijacije potrebne ne u smislu stvaranja nekakvih novih Jugoslavija, Čehoslovački ili novog Sovjetskog Saveza, nego zato što Europi, kao što nam je povijest pokazala, ne treba puno. Europa se vrlo lako uljuljka u neku sigurnost i nakon šest-sedam mjeseci imate neki rat. Tako je satkana povijest Europe i ovo je možda jedini način da živimo normalno i da si međusobno pomažemo. Ponovno smo unutar nečega, a ako sad ni to nismo sposobni, onda ne znam za što smo sposobni.

 | Author: Damir Spehar (PIXSELL) Damir Spehar (PIXSELL)
Express: Razlog izlasku Britanije je, u osnovi, konzervativna tlapnja za postizanjem ‘čistoće’ društva, što je nešto što nam nije nepoznato ni u vlastitom dvorištu. Jeste li vi konzervativni i kakav biste kontekst željeli dati hrvatskom društvu?

Kod nas su se danas pojmovi nekako pobrkali pa živjeti moralno a priori podrazumijeva živjeti konzervativno. U tom sam smislu konzervativan, ali što se tiče čistoće društva, ako pritom mislite na rasnu, vjersku ili seksualnu čistoću, u tome nisam konzervativan. Društvo mora biti raznoliko, i u tom društvu raznolikosti svatko mora naći neko svoje mjesto i imati se pravo boriti za svoje ideje i ideale, ali pritom mora apsolutno tolerirati ljude koji oko njega žive. Svatko od nas nosi u svojoj glavi neku ideju kako želi da mu život izgleda i kako želi da izgleda život oko njega, ali ako on izgleda drugačije, to ne znači da nije ispravan. Možda netko misli da moj život nije tako dobar kao njegov, da moji stavovi nisu toliko dobri kao njegovi, ali ako se ja u tome osjećam dobro, meni je super. Jednako tako, ne želim ni ja drugima nametati nešto što ja mislim da je dobro, nego to što mislim da je za mene dobro ja sam trebam živjeti, čuvati svoje neke vrijednosti, a od onih koji su drugačiji učiti i u nekom smislu napredovati. Tako to ide, učimo jedni od drugih, drugi mijenjaju naše stavove, nekom ti korigiraš stavove, netko u nečem drugom korigira tvoje. Družim se s ljudima koji su i politički i ideološki te, ako hoćete, seksualno potpuno različiti od mene i izuzetno dobro funkcioniram s njima i nemam nikakvih problema s tim. Tako da kad kažem da sam konzervativan, mislim na to da moram u svojoj glavi živjeti konzervativno, u smislu da se moram držati onoga što mislim da je ispravno.

Express: Dok smo još na ideji ‘čistoće’ društva, koji su vaši stavovi glede dolaska većeg broja useljenika u Hrvatsku i njihova trajnog naseljavanja? Komedija ‘Brat bratu’ izruguje se stereotipima u odnosu prema tzv. doseljenicima - koliko su vama ti stereotipi smiješni, a koliko zapravo uvredljivi?  

Nisam za to da Hrvati odlaze, a da neki drugi dolaze. Mislim da to za nas nije rješenje. Doduše, mi i nemamo neki veliki problem, jer smo samo prolazna stanica prema Europi. No ako Europa zatvara svoja vrata, moramo pronaći neko rješenje jer nema sumnje da tim ljudima treba pomoći, da od toga ne možemo i ne smijemo okretati glavu. Ne mislim da trebamo stavljati bodljikavu žicu kao što to rade Slovenci i Mađari, ali da granice treba čuvati - treba.

 | Author: Borna Filic (PIXSELL) Borna Filic (PIXSELL)
Express: Pitanje granica dobiva sasvim novu dimenziju kad je riječ o osobnim, ustavom zajamčenim pravima. Ustavni sud je upravo donio odluku da se duginim obiteljima, dakle neovisno o seksualnoj orijentaciji partnera, treba pod istim uvjetima omogućiti udomljavanje. Vi ste vjernik, mnogi se vjernici protive tome pravu LGBTQ partnera pozivajući se na tradicionalne stereotipe obitelji kao zajednice muškarca i žene. Kako vi gledate na ‘svetost’ obitelji?

Ako je Ustavni sud tako rekao, ako smo donijeli takve zakone, ako je neko dvoje ljudi apsolutno sposobno odgojiti dijete, to je po meni u redu. Pa danas svi gledamo seriju ‘Moderna obitelj’ gdje ima jedan takav par koji odlično funkcionira. Malo ću parodirati cijelu situaciju, ali - ako na seriji izgleda dobro, zašto ne bi i u stvarnosti? Ja ne bih nikad živio u istospolnoj zajednici pa se tako ne bih nikad ni mogao naći u situaciji da posvajam dijete u takvoj zajednici, ali moj je osobni stav prema takvim zajednicama u principu nebitan, jer to je samo moj stav koji ja ne mogu niti bih želio ikome nametati. Ako su ti ljudi normalni i dobri, slažem li se ja s njihovim načinom života ili ne je apsolutno nebitno. Stava sam da bi dijete moralo kroz život spoznati i očinsku i majčinsku ljubav, ali koliko djece ima bez majki i očeva? Tako da je to zapravo irelevantno, bitno je tko su ti ljudi, zašto žele posvojiti, mogu li biti dobri roditelji, mogu li tom djetetu priuštiti normalno djetinjstvo... 

Express: Svijet u kojemu živimo prilično je pun paradoksa i nepravdi. Što mu vi najviše zamjerate? Koji je naš najveći problem? Kad govorimo o realnosti života, kakva je ta realnost kod nas?

Globalno, svijetu zamjeram užasno licemjerje i groznu rastrošnost. Ratovi su nekakva kataklizmička pojava koju izaziva sam čovjek - i dva čovjeka na svijetu mogu izazvati rat, ali meni je grozno kad vidim koliko bacamo hrane kraj toliko gladne djece u svijetu, da ne spominjem to kako zemlju ekološki uništavamo. To je kao da svojoj djeci umjesto oporuke postavimo dinamit pod kuću. Ali ako me pitate za neku procjenu naše, hrvatske realnosti, moja je realnost dobra, ali to je samo moja realnost. Općenita realnost, čini se, i nema baš neku blistavu perspektivu, ali, s druge strane, koliko smo puta imali neke kataklizmičke perspektive pa smo se izvukli? Valjda ćemo se izvući i iz ovih nekih osjećaja koji nas trenutačno drže.

  • Avatar SandraIT88
    SandraIT88 19:10 08.Svibanj 2020.

    Patricia, 24. w​​w︅︆​w​.​​l​​o︅︆v​​e​︅︆​x​​x​​.​c​︅︆l​​u​​b

  • Avatar KimberlyXA79
    KimberlyXA79 18:25 08.Svibanj 2020.

    Vrijеmе jе da nađete stаbilnu djevоjku. Ovdjе čeкa рunо samоhгanih damа ––– w︆­w︆­w︆­.︆­Ki︆­s︆­­s︆­T­ok︆­.︆­c︆­o︆­m

  • Avatar BettyBS86
    BettyBS86 22:03 06.Svibanj 2020.

    Pоtpuno sаm gоlа. Želiš vidjeti fotogгаfiju? – w︆­w︆­w︆­.︆­­ki︆­s︆­s︆­t­ok︆­.︆­c︆­o︆­m