"Erotika je bila toliko tražena da se krala već u tiskari"!

Čitatelji koji se sjećaju SOUR-a Vjesnik znaju da je bila riječ o medijskom gigantu kojemu nije bilo premca “od Vardara pa do Triglava”. Bila je to medijski najjača kuća u Hrvatskoj, čiju je moć simbolizirao 67-metarski Ulrichov neboder, u svoje doba zadnji krik arhitektonske mode, sagrađen prema uzoru na Lever House u njujorškoj Park Aveniji. 

Milivoj Pašiček u toj je kući bio jedan od najvažnijih i najinovativnijih ljudi. Vodio je Vjesnikovu Press Agenciju (VPA) iz koje su, recimo, izašli neki proizvodi koji su se upisali u povijest - Alan Ford, Izbor, roto romani Laso, Život, Erotika, niz Skandi izdanja... Kuća je dolaskom HDZ-a na vlast doslovce slomljena. Poslovi su oduzeti profesionalcima i dodijeljeni amaterima čija su izdanja - puna plamenog domoljublja - doživljavala tri, četiri broja pa potom propadala zbog mizernih naklada. 

Prije 35 godina Ekonomix Najčuvanija tajna Juge: Spiskali su milijarde dolara

“Kad je počelo veliko HDZ-ovo pospremanje po kući Vjesnik, mene su smijenili faksom, bez riječi, dok sam bio na putu”, ispričao je za list Novinar. 

“Ni danas ne znam zašto. Zamjenik mi je javio da za direktora dolazi Hrvoje Hitrec, inače moj prijatelj iz škole, iz kvarta. U trenutku smjene bili smo najuspješniji u kući Vjesnik s milijun maraka na računu, s dvadesetak izdanja, s razvijenom agencijskom djelatnošću... Nudili su mi neki novi projekt revije za koju sam rekao da neće izaći više od tri broja. Nisam prihvatio. Tražio sam dva mjeseca plaćenog odmora jer nikad čestito nisam bio na odmoru. Neki mi rekoše da sam lud. Odgovorio sam kako će vrijeme pokazati tko je lud. Osnovao sam tvrtku Hit press, možda prvu novinsku u Hrvatskoj, krenuo od nule, od ljubavnog romana ‘Romeo & Julia’, a počeo je rat i bilo je teško ići naprijed s ljubićima. Ali na kraju smo pokrenuli nekoliko izdanja i uspjeli.” 

Feljton Life Ljetovanje u Jugi: Radnici su mislili da je to prevara

Novinarsku karijeru Pašiček je započeo kao urednik školskih novina Naš Jordanovac, prošao potom sve etape posla, ali je i dalje vitalan kao novinar - uređuje Totalinfo, piše kolumne u Glasu Slavonije i izgleda vrlo zadovoljno. Široj javnosti je manje poznato da je Pašiček upisao slavnu prašku filmsku akademiju, ali ju je napustio u vrijeme ruske intervencije.

VPA je bila ozbiljna agencija, koja je radila na tržišnim načelima.

Imamo li broj izdanja u odnosu na broj ljudi koji su ih proizvodili, mogu reći da smo bili za Guinnessa. Mi smo producirali toliki broj izdanja da su se ljudi čudili. Meni bi, kao uredniku, na stol dnevno došla po dva ili tri različita izdanja. Događalo se da me nazove neki suradnik s terena i kaže: ‘Hvala vam lijepa, gospodine Pašiček, ovo lijepo izgleda’, na što ga ja pitam što to lijepo izgleda, gdje su to vidjeli. Kaže: ‘Na kiosku’. Kako na kiosku? Pa meni još nije stiglo? Znate što se događalo? Krali su u otpremi - ekspeditu. Tad je znalo biti ukradeno po deset tisuća komada Erotike iz tiskare! Oni su to onda dilali. Razumjeli bismo da su krali za sebe, ali nisu mogli ovako, za prodaju. 

Erotika je bila mjesečnik?

Da. Za njom je bila takva potražnja da su nam krali goleme dijelove naklade. Mislio sam, neka kradu za sebe, ali ne za prodaju. Problem sam objavio na sav glas. Neki kažu da se nije smjelo pričati. Ja sam pitao što bi se dogodilo da u Tvornici čarapa Jadran nestane deset tisuća pari čarapa. Jer to je bio neki ekvivalent otuđenju deset tisuća komada Erotike. Kako bi reagirali u Centralnom komitetu? Pala bi gradska vlast. Dakle, ajmo nešto učiniti. Ja sam prvi u Vjesnikovoj kući uveo čuvara. Erotika je tako dobro išla da smo na nju naslanjali i niz specijalnih izdanja. Izdali smo i tad najprodavaniju knjigu ‘Svjetski seksualni rekordi’ Axela Gardinga, s predgovorom prof. dr. Vladimira Grudena, koja je otišla u desetak tisuća prodanih primjeraka. 

Je li Alan Ford pokrenut u vašem vremenu ili ranije?

Alana Forda smo naslijedili, kad smo u VPA kooptirali Romane i stripove. U vrijeme kad sam izabran za glavnog urednika Arene, za glavnog urednika Vjesnika izabran je Stevo Maoduš, i tad je krenula priča kako nismo došli tako daleko da Srbin bude glavni urednik Vjesnika pa sam ja morao ustuknuti kao glavni urednik Arene. To sam saznao od vozača, kojeg inače nisam koristio, a baš taj dan mi je trebao...

Dakle, tad se vodilo računa o nacionalnom sastavu kadrova.

Pa normalno.

Predsjednica kaže da se nije smjelo reći da si Hrvat.

Ma dajte, ma dajte, ma dajte... No tad sam otišao na Televiziju. Iz protesta, mlad čovjek, izabran za glavnog urednika, pa torpediran. Nisam to htio otrpjeti. Tamo sam surađivao s divnim čovjekom i sjajnim urednikom Sašom Zalepuginom u najgledanijoj emisiji ‘Nedjeljno popodne’. On je uvijek imao istu najavu - evo, u studio nam dolazi Milivoj Pašiček, Milivoj, što si nam danas donio... U kući Vjesnik su molili da ostanem. Ponudili su mi da budem prvi glavni urednik ženske revije Svijet, koja je imala ženu za urednicu. 

Bio je to jedan od najboljih hrvatskih i jugoslavenskih listova.

Da. Beogradsku Praktičnu ženu je tad uređivao Predrag Kostić, nudili su mi i da budem zamjenik Mladenu Plešeu u Startu. Ili da postanem urednik Radija Studio V u osnivanju, Vjesnikova radija - trebali smo preuzeti Radio Veliku Goricu i pretvoriti ga u Studio V. Da sam na to pristao, nikad ne bi bilo velikog  radijskog čovjeka Jure Hrvačića. Kao zadnju opciju ponudili su mi da uzmem Romane i stripove. Moj mentor, Drago Kastratović, kojeg sam uvijek doživljavao kao svojeg novinarskog oca, rekao mi je tad: ‘Tebi to sad izgleda glupo, ali uzmi ti Romane i stripove. Tamo ćeš napraviti revoluciju’. Tamo smo krenuli i s Erotikom...  Vjesnikova press agencija VPA je tad bila u silaznoj putanji no tad smo urnebesno krenuli gore. Neka izdanja, ljubići Život ili vestern romani Laso, prodavali su se u 60, 70 tisuća primjeraka. Mi bismo čuvali svu remitendu, čak smo tijekom godine tiskali što više primjeraka da dobijemo veliku remitendu, kako bismo to ljeti prepakirali, po dva primjerka, sve poslali na Jadran i sve prodali. To bi planulo. Iza Erotike smo izdali Extra erotiku, kao prvi pokušaj domaćeg Playboya, na finom papiru, kunstdrucku. Erotika je bila avion koji je nosio zaradu, a onda smo na tom baznom izdanju osmišljavali sva druga.

Erotika se prodavala u 500.000 primjeraka, od čega 100.000 primjeraka u Mađarskoj?

Tako je. Mađarima smo prodali Erotiku na vrlo zanimljiv način. Prodali smo im copyright, a našu smo tiskaru natjerali da ih tiska na mađarskom jeziku. Tad su mi rekli da sam lud, ali rekao sam im da time nisu otkrili ništa novo. Otišao sam u udrugu Mađara u Zagrebu, našao ljude koji su riješili jezični problem, pa smo ga tako tiskali, a slali smo tekst i na jezičnu ekspertizu kako ne bi nastali bilo kakvi problemi. Tih sto tisuća slali smo im kao jabuke, priznavali im oštećene primjerke - davali im po tisuću komada više, ako se otuđi, uništi... Sto tisuća dolara je dolazilo po broju samo iz Mađarske. Godine 1987. ostvarili smo rekordnu prodaju u Jugoslaviji od točno 399.698 primjeraka. Erotika je bila najuspješnije i najprodavanije izdanje kuće Vjesnik. I to je ovaj manijak napravio, ha, ha, ha...  

To su bili visoki standardi  natjecanja, konkurencije... Tako se radilo i na zapadu.

Apsolutno. Nije nikakva tajna da su Vjesnik i neki tjednici, pa i politički, čekali novac od Erotike, koji se unutar kuće prelijevao, da bi imali za plaću. Tad sam protestirao ili prosvjedovao te pitao - hoće li i moji ljudi dobiti veće plaće ako već drugima dajemo za plaće. I od tada smo dobivali stimulaciju. 

Kolike su ‘80-ih bile te plaće?

Ne mogu se točno sjetiti, ali na plaću su mogli dobiti još jedan iznos kroz honorare. Ja sam se izborio za to, prvi put u povijesti kuće Vjesnik, da su moji novinari na plaću primali honorare ako su mimo obveze radili za druga izdanja. 

Kakav je bio status, društveni ugled, novinara Vjesnika, Arene, TOP-a, Danasa...

Ljudi su ugled stvarali sami. Ja sam živi dokaz. Kao reporter Arene dobio sam Zlatno pero. Kao reporter Arene pisao sam i za političke tjednike, i za Vjesnik, Studio, Vikend... Nije bilo tog opterećenja. Možda su kolumnisti bili nešto cjenjeniji...     

Igora Mandića su kod vas poslali po kazni?

Kad sam preuzimao VPA, tražio sam da budem glavni urednik i direktor u jednom te da radim s ljudima s kojima želim. Uzeo sam Peru Kvesića, Tahira Mujičića, Roberta Pauletića...

Vrlo obrazovani ljudi?

Točno. Znao sam koga želim, a koga ne. Neke ljude nisam htio. Igor Mandić se zamjerio svima, ja sam rekao ok, uzet ću ga. Sjeo sam s njim i pitao ga što bi. On je rekao: ‘Ja bih u Erotiku’. Tamo je pisao eseje, koje je kasnije objavio kao knjigu. Pametan čovjek. Jedno vrijeme po kazni nam je bio poslan i Denis Kuljiš. On je bio tempirana bomba. Ja sam to znao, razgovarao sam s njim, dogovorili smo se kako ćemo surađivati, a ja sam mu rekao: ‘Bombu u redakciji neću’. Dogovorili smo se i lijepo surađivali dok se nismo rastali. Glavnom uredniku je jako važno da zna s ljudima. Mnogi misle da je dovoljno biti dobar novinar da bi bio dobar urednik, ali to je totalno krivo. Treba znati s ljudima. Instaliranje Igora Mandića kao glavnog urednika Vjesnika bilo je, po mojemu mišljenju, totalno krivi potez. Igor je sjajan pisac, vrlo obrazovan, načitan, pravi kulturnjak, ali glavni urednik mora biti i organizator, kreator, pa i menadžer na neki način. 

Po kazni ste dobivali najbolje pisce regije, vama je to dolazilo kao nagrada.

Bio mi je to izazov, znao sam im dati što će pisati. Kod mene su vrata bila po cijele dane otvorena i svatko je mogao ući kad je htio. A kad su zatvorena, nitko. Družio sam se, išao od stola do stola, razgovarao s ljudima. Znao sam ih iskoristiti, postaviti tamo gdje će biti najbolji. Bili smo homogena redakcija, stvarali smo čuda. A onda su došli ovi koji su sve to tobože privatizirali, a zapravo poharali i rasturili. 

Kako se rade uspješne novine?

Mogu to objasniti na Erotici, ali i na Lasu ili Tragu. Sve počiva uvijek na vrsnim ljudima. Recimo, današnji akademik Pavao Pavličić pisao je romane za biblioteku Trag. Formula Erotike bili su kvalitetni tekstovi, a ne sličice koje bi mogao nalijepiti svatko. I Mađari su nas kupili zbog kvalitetnih tekstova odličnih autora koji su se u Erotici potpisivali punim imenom i prezimenom. Priče su za Erotiku pisali Zvonimir Majdak, Alojz Majetić, Predrag Raos, Tomislav Sabljak, Tito Bilopavlović... Surađivali su Momo Kapor, Fadil Hadžić, Stephan Lupino... Kolumne je pisao Nino Pavić, pisala je i Jelena Lovrić, kolumnistica Playboya Gerti Senger, fotografirao i pokojni Ivo Pukanić. Ivan Hetrich je pisao romane za Laso. Ta imena, takvi autori, govorili su o našoj kvaliteti.  

I o vremenu emancipacije. Tad se počelo disati puno slobodnije?

Apsolutno. 

Je li bilo problema s vlastima?

Prvu sam neugodnost doživio kad smo tiskali gologa muškarca. Bila je to seksualna revolucija. Zaustavili su tiskaru! Došli su mi kući, ne sjećam se točno, u neki sitan sat. Moj odvjetnik bio je Silvije Degen, od milja Silvek. On je uvijek govorio: ‘Ako ti netko dođe, ti reci da nemreš, nek’ mene probude’.

Kako je to završilo?

Policajci su govorili ovo može, ovo ne može.

Prije tiskanja cijele naklade?

Da. Ovo može, ovo ne može. Ja sam im rekao: ‘Probudite generalnog direktora pa neka vam on kaže kako će isplatiti plaće’. I onda su rekli - sve može. Hoću reći, trebalo je imati onu stvar. Ili u Areni - gdje sam bio urednik akcija i reportaža - imao sam slučaj da su mi trojica Srba namjestili ‘pušku’. Netko je izmislio da tekst ne može početi slovom U, kako inicijalno ne bi bio masno otisnut. Pitao sam - gdje to piše? Mogu vidjeti neki papir. To je, dakle, vaše mišljenje. Dodao sam tome da bismo trebali poslati pismo nekoj akademiji da se iz abecede izbaci U kao ustaša, ali i Č, kao četnik, B kao balist..., i održao slovo o kvislinzima iz Drugog svjetskog rata. Sad otiđite u arhivu pa ćete naći niz tekstova koji počinju sa slovom U, jer je očito bila riječ o nekoj samocenzuri. S tim ljudima sam ostao u prijateljskim odnosima. Ostao sam dobar i sa Stevom Maodušom, koji je izabran za glavnog urednika Arene umjesto mene, no on mi nije zatvorio vrata, nego mi je rekao: ‘Milivoje, ja znam da ti to znaš odlično raditi, ostani moj zamjenik’. Ja sam mu se zahvalio, bio sam preponosan da to prihvatim, ali smo ostali u dobrim odnosima. Ne mogu reći da je bilo nešto što nije bilo ili da nije bilo nešto što jest. Kažu, branili su. Nije točno, moglo se. U Večernjaku je sedamdesetih izašao moj tekst ‘Nježni dlanovi tatinih sinova’ u kojemu sam opisao kako političari šalju djecu na školovanje, atraktivna putovanja..., dok djeca radnika šljakaju. Letjelo je perje. Odletio je urednik, a ja sam odlučio postati reporter pa sam s veseljem prešao u Arenu, gdje sam mogao ići na teren, pisati o živim ljudima i temama koje ih okružuju. Teren, a ne salon ili kabinet, tako sam mislio, a tako mislim i danas.

Naklade rastu, društvo se nakon Titove smrti oslobađa, glazba je bolja nego ikad - i onda dolaze ‘90., u kojima se sve retradicionalizira, redakcije preuzimaju amateri, veliki domoljubi... Nitko više ne vodi računa o tržištu, profesionalnosti. A kad se osvrnemo iza sebe, vidimo da od tzv. neprijateljske emigracije nije bilo ništa, da je sve ostalo u krugu Partije, u kojoj se poražena frakcija vratila na vlast i izvela čudan konzervativni udar.

Najgore što nam se moglo dogoditi jest to partijsko kadroviranje. Oni su dovodili ljude, novinarske patuljke, koji su upropaštavali izdanja. Na tim je zasadama propao i Vjesnik. Nemojmo se lagati. Sjećam se kad je Uroš Šoškić bio na čelu Nedjeljnog vjesnika. On je meteorski išao gore. Naklade su išle u nebo, a zašto? Zato što je okupio ekipu novinara koji su istraživali, donosili nove stvari, nisu radili pregled tjedna i išli slijepo za događajima - išli su ispred događaja. Danas se nešto napiše, za sedam dana zaboravi, za 15-20 dana nitko više ne gleda što je bilo... 

Nitko ne zaviruje u dublje arhive?

To smo mi radili. Kako sam ja uspio u ‘Kviskoteci’? Tako da sam godinama zapisivao sve važne stvari u novinarsku bilježnicu. Najgledaniji dio ‘Kviskoteke’ uvijek  je bila igra detekcije. To je sve iz moje arhive. Mene je moj mentor Drago Kastratović, moj Drakče, kako sam ga zvao, naučio: ‘Milivoje, velika bilježnica, datum, pišeš što se događa. Kad napuniš jednu, napišeš na njoj koja je godina, kupiš drugu’. Nije bilo kompa i tih stvari. I kad ti što zatreba, samo izvučeš arhivu. Sjajan čovjek i veliki znalac Lazo Goluža je dobro znao tko mu koristi u kojem poslu. Uvijek sam mu za igru detekcije mogao izvući nekog predsjednika međunarodnog žirija za ocjenu ptica pjevica ili nekog sličnog, kojekakve ludosti... Bili su to veliki novinari. Veselko Tenžera je bio sjajan pisac, nadahnut autor i briljantan stilist. Peru Zlatara sam obožavao kao izvrsnog reportera, Ive Mihovilović Spectator bio je blistav u vanjskopolitičkim i međunarodnim zbivanjima. Na TV-u sam volio vrckavost Miroslava Lilića. A kasnije nastaje potop. Ovi novi su na važna mjesta dovodili ljude koji su sahranjivali izdanja. Nekima je, iskreno rečeno, bilo i u interesu da sahrane izdanja kako bi ih kupili za malu lovu. 

I na kraju od svega nije bilo ništa, sve su upropastili.

Tako je. Ništa nisu napravili. Pogubila su se blistava izdanja poput Starta, Arene, Vikenda, Svijeta... Nestala su. I zanimljivo, bilo je u nas mnogo pisano o raznim privatizacijama, a što se dogodilo s novinama, još ne znamo. 

Ne spadate u one koji kukaju za starim dobrim vremenima i misle da povijest ide u krivom smjeru, a oni u pravom. Vi uređujete portal Totalinfo, koji je vrlo agilan, aktivni ste na društvenim mrežama, bili ste glavni urednik portala Javno.hr, sad ste kolumnist Glasa Slavonije.

Novinarstvo je moj život. Čini mi se - trebalo bi to još provjeriti - da sam najstariji urednik portala u Hrvatskoj. Ja sam stalno usvajao nova znanja. Novinarstvo je moj život, to nije zabava. Bio sam glavni urednik lista Naš Jordanovac u osnovnoj školi, prvoj eksperimentalnoj školi u Jugoslaviji, u kojoj se učilo dva strana jezika, koja je imala i svoju tiskaru. Onda sam uređivao srednjoškolske listove, pa Studentski list, pa došao u Vjesnikovu kuću, da sad ne nabrajam dalje. A okušao sam se i kao pisac. Nekoliko mojih predstava izvelo je Zagrebačko kazalište lutaka, objavio sam knjigu kajkavskih i štokavskih pjesama, zbirku pripovijedaka za djecu ‘Anđele, čuvaru moj’...

Prema svemu što znamo o novinarstvu, vi ste već trebali biti mrtvi.

Odavno već, ha, ha, ha... Svake subote imam kolumnu u Glasu Slavonije, koja me raduje. Sad sam u svjetskim stvarima, pišem kolumnu o dronovima i veselim se. Radujem se svakoga dana kad se probudim i vidim da mi portal raste. U zadnjoj kolumni na portalu poručio sam predsjednici da je uvrijedila i mene i sve Zagorce, sve stvaraoce za Krapinski festival kad je poručila da se nije moglo reći Hrvat i Hrvatsko zagorje, da se nije moglo ovo i ono. Stavio sam naslov: ‘Predsjednice, bilo je Hrvatske, pa i Boga, samo vas nije bilo’... Unutra sam naveo samo neke svoje tekstove na festivalu, ‘Dok Zagorja ima i Horvatske bu’, među ostalim. Jedan sam od najizvođenijih autora na Krapinskom festivalu, gdje s radošću sudjelujem tridesetak godina, pa se dobro sjećam. I moram reći da me generalno ljute svi ti turbozborci koji stalno izmišljaju je li se nešto moglo ili nije moglo, je li se smjelo ili se nije smjelo. Eto u VPA smo za moje ‘vladavine’ godine 1987. izdali sjajnu knjigu u boji ‘Život Isusov - povjestica za djecu’, godine 1989. kao poklon u tjedniku TOP čitateljima smo poklonili specijalno snimljenu ploču Prljavog kazališta ‘Mojoj majci/Ružo Hrvatska’... I da ne nabrajam, a onima koji su sad u prvim redovima u crkvi, koji govore da se nije moglo ili smjelo, i nešto privatno - vjenčao sam se u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama, tamo sam krstio oba sina - Tomislava i Krešimira te ostao živ. 

Odradili ste niz zapaženih intervjua, među ostalim spominjali ste mi i Tita.

Bio sam prvi novinar koji je bio u domu njegova sina Aleksandra - Miše, vidio sam njegovu, tad malu djevojčicu Sašu, sinčića Andreja, dobio mnogo fotografija iz obiteljskog albuma. Na autorizaciju sam išao kod Staroga. Sjećam se da je imao pisaći stroj s nešto većim slovima od standarda, to su mu napravili valjda da bi bolje vidio. U cijelom tekstu reportaže izmijenio je samo tri-četiri riječi i jednu rečenicu. Napisao sam nešto tipa: ‘Kad bi Mišo nešto zeznuo, znao sam ga istući’. On mi je rekao: ‘Što ti misliš, da bi bilo dobro da narod vidi da sam ga tukao?’. ‘Pa što ćemo staviti?’ ‘Stavi... Hm. Znao sam ga kazniti.’ I danas imam njegove rukom pisane korekcije. Već 500 godina se spremam vidjeti režiserku Sašu, da joj na kavici pokažem te stvari. Stalno su me zanimale nove stvari. U križaljkama sam često nailazio na glumicu Itu Rinu. Nisam bio siguran postoji li ona stvarno. Postojala je, ha, ha, ha, našao sam je u njezinoj vili u Herceg Novom, gdje smo napravili intervju s brdom slika. Radio sam i intervju s ocem Ane Frank, o čemu sam namjeravao, a dosad nisam dospio, napraviti knjigu - ‘Tragom dnevnika Ane Frank’. Dvije godine sam sustavno radio na tome da dobijem intervju s njim i nikako nisam uspijevao. Onda sam se prebacio na lobiranje kod njegove gospođe. I na kraju sam uspio, gospođa Gelfriede ga je nagovorila.

Poznavali ste i Karla Maldena?

Da, on je snimao u Buzetu, u Istri, i nikome nije želio dati intervju. Zamolio sam ga da intervju da Davorki Grenac, ženi Davora Vukova Colića, pa ga je ona napravila za Studio. Uvijek me vukla ideja da napravim nešto posebno, nešto što drugi nemaju. Došao sam i u ured Simona Wiesenthala, čuvenog lovca na nacističke zločince. On mi je tad dao podatke o Alekseju Bojčevskom, koji je u našim krajevima vodio Čerkeze, poznate zločince koji su odrubljivali glave, otimali, mučili i silovali. Kolega i ja našli smo ga u Dachau, gdje je živio... Tamo mu je bilo najljepše. Zbog osiguranja vani smo ostavili čovjeka koji ga je zvao svakih pet minuta. Upali smo u njegovu kuću, a on je bio unutra s pet-šest crnokošuljaša. Stari nam je napravio boršč, ali ja se to nisam usudio jesti. Nasmijao se i promijenio sa mnom tanjur. Mahao je sabljom po cijeloj sobi, jahao na stolicama po sobi jer si je pocugal... Taj razgovor je išao u Areni, slovenskom Teleksu, Delu... Za Slovence sam mnogo radio.

Kakav je bio razgovor s ocem Ane Frank, Ottom?

Taj me razgovor opčinio. Kad sam mu došao, bio je jako zakopčan, na kraju me hranio bobicama od grožđa. Dao mi je više od 300 fotografija, fotoreporter je sve preslikao. Opisao nam je kako je išla ta priča s dnevnikom, neke dijelove je malo preradio, uredio. Radim pomalo na knjizi, imam sjajnih stvari, no nisam puno toga sebi sačuvao pa često moram u arhivu u Sveučilišnu. 

Manje više, cijeli SOUR Vjesnik je upropašten.

Samo je VPA imala nekoliko odjela. Mi smo u svijet prodali niz materijala o našim sportskim velikanima, poput Mate Parlova, Kreše Ćosića..., pa serijale o zanimljivostima, poput Deliblatske peščare, splavarenja i niza drugih stvari. Sve su to uništili, rasturili. Vjesnikova arhiva spadala je u VPA i u njoj ste mogli naći cliping za bilo koga i bilo što. Sve je nestalo, oteto... Šteta, velika šteta. Za uništavanje te kuće nikad nitko nije odgovarao, a to je bila velika stvar. Da je dovedeno pravo poslovodstvo, pravi novinari, sve bi opstalo. Ni jedno izdanje tad nije bilo na koljenima. Sve su ih upropastili. 

Vi ste tad imali više elemenata tržišne ekonomije nego što ih ima danas.

Ma neusporedivo. Tad je bila luda konkurencija. U Beogradu su krenuli Čik i Eva i Adam, ipak na nižoj žurnalističkoj razini. Mi pokrećemo 1984. sofisticiranu Erotiku, koju zovemo - revija za kulturu i umjetnost ljubavi. U Beogradu se odmah pokreće Erotikon, a u Sloveniji Vrući kaj. I što se dogodilo? Mi smo nastavili rasti jer su ljudi prepoznavali kvalitetu. 

Što je recept za uspjeh u novinarstvu?

Pa mislim da je najveći uspjeh ako okupite ekipu novinara koja vam, svako jutro kad imate sastanak, ima što reći. Bio sam poznat po tome da sam tjerao ljude na ulicu. Nisam dao da sjede u redakciji. Kolegiji su mi trajali petnaest minuta. Novinari bi mi donijeli nešto iz zadnje birtije, a iz redakcije ništa. Mnogi zalutaju u novinarstvo, zatvore se u uske sektore, rade kabinetski, to je nekakvo salonsko novinarstvo. Zahvaljujući tome nestale su nam neke forme - kazališna kritika, književna kritika... Kaže se, to ne prodaje novinu. Nekad je prodavalo. Ljudi su kupovali novine jer su htjeli pročitati Tenžeru, Mandića, nekog trećeg. Takvih imena, koja bi prodavala novine, zapravo više i nema. Ali danas zato imate ljudi koji su se opredijelili za književnost, a gostuju u novinarstvu.

Ipak je naše novinarstvo vitalno, buja, živi po portalima i drugdje.

To je točno, samo mislim da ne producira dovoljan broj pravih novinara, koji su prošli prave škole.

Vi ste svojedobno imali zgodan prijedlog za obrazovanje novinara.

Da, još u Jugi sam predlagao da ljudi koji žele biti novinari na prvoj godini odu u redakciju pisanih medija, na drugoj na radio, na trećoj na televiziju, a na četvrtoj u nove medije. No to nije bilo prihvaćeno. Tad je nešto značilo kad si potpisan pod članak. Danas to ne znači ništa. Dođu s ceste, potpišu se i misle da su novinari. Ivo Pukanić je htio pokrenuti nešto slično. On je bio moj učenik, ja sam ga primio na posao, i on je u jednoj fazi života pokrenuo novinarsku školu, htio je tako raditi. Nažalost, stradao je u atentatu. Nekad je u tiskari postojao regal gdje su se slagali materijali. Studenti danas završe studij novinarstva i ne znaju što je regal, misle da je to komad namještaja. Ne možemo reći da je sve do jučer, u Jugi, bilo loše te da svijet i povijest počinju s nama. Pitam ljude, što je krivo u tome da mladi novinar dobije mentora, pa postane mlađi suradnik, vremenom stariji suradnik itd. Umjesto da dolaze s ceste i ne znaju ni elementarne stvari, možda ne znaju čak ni tko je na vlasti i slično. Što novinar npr. može naučiti iz povijesti novinarstva i kad će mu to uopće trebati? On mora izaći na ulicu i tražiti informacije. Kako ćeš biti stolar ako ne znaš zabiti čavao? I tu onda vrijedi potpis njegova mentora. 

Kako ste sačuvali živce u tom stresnom poslu?

Kolege će se nasmijati, ali uvijek sam se držao pravila - nikad ne reagiraj na prvu. Izbroji do deset, kad dođeš do 11, onda progovori. To bih savjetovao i političarima. Uvijek sam nastojao biti miran, nastojao sam pomagati ljudima, prošao bih redakcijom i rekao tajnici: ‘Pozovi mi tog i tog’. Ako bih uočio da ima probleme, poslao bih ga doma, da se odmori. To mi je umanjivalo stres. Znao sam s ljudima, i to smatram svojom najvećom prednošću.