Etno vila i najveća zaštitnica hrvatske kulturne baštine

U svijetu pokrivenom milijardama kamera na mobitelima svako darovito dijete digitalnog doba imat će među svojim fajlovima dovoljno videomaterijala da jednog dana izmontira vlastiti biografski dokumentarac. 

Zamislite epizodu u kojoj devetogodišnja zagrebačka klinka pjeva na diplomatskom domjenku u Ujedinjenim narodima, dok preponosni roditelji snimaju njezin nastup i odmah ga šeraju na društvenim mrežama tako da dan poslije o novom wunderkindu bruje mediji u Hrvatskoj i nekoliko susjednih zemalja. 

Dunja Knebl je zapjevala pred auditorijem UN-a davnih 1950-ih, kad je njezin otac Franjo Knebl, partizanski general i narodni heroj, službovao u New Yorku kao jugoslavenski vojni ataše. Dunjin njujorški debi nije snimala kamera i zadugo je mogao biti tek lijepa uspomena za prepričavanje u krugu obitelji, a onda je skoro četiri desetljeća kasnije doista započela pjevačku karijeru. 

U mladosti je rado pjevušila indonezijske narodne pjesme koje je naučila dok je Franjo Knebl bio veleposlanik u Jakarti. Poslije se udala u Moskvi, gdje je rodila kćer Irinu i zavoljela stare ruske pjesme. Nakon povratka u Zagreb profesorica engleskog i ruskog jezika otkrila je knjigu “Florijan Andrašec: Hrvatske popijevke iz Međimurja s notama” i trajno se navukla na fascinantan međimurski folklor. 

Pred zagrebačkom publikom prvi put je zapjevala 1993. u KIC-u, potom objavila kasetu “Čuješ golob, čuješ” i najedanput iskočila kao prva dama suvremene hrvatske etno scene okupljene oko akustičarskog projekta Ethno Ambient Live. Već 1999. Dunjin album “Iz globline srca” bio je istaknut u epohalnoj knjizi “Rough Guide to World Music” kao najreprezentativnije izdanje hrvatske neotradicijske glazbe. 

Na domaćim pozornicama uvijek je bila dobro poznata, što potvrđuje niz od 11 nominacija za Porin, ali nikad dovoljno priznata. To se, nažalost, opet može iščitati iz njezinih dometa na Porinu. Najproduktivnija hrvatska etno glazbenica s impozantnom diskografijom, u koju je dosad ugradila 19 albuma, jedino je 2007. za CD “Kite i kitice” dobila nacionalnu glazbenu nagradu. 

Nije to uspjela ponoviti čak ni monumentalnim trostrukim albumom “33 balade” iz 2017., koji je na Porinu bio debelo podcijenjen, najvjerojatnije samo zbog toga što iza njega nije stajala neka favorizirana etiketa kalibra Croatia Records, nego diskografska gerila iz Geenger Recordsa i Zvuka Močvare. Zasad se može samo nagađati kako će proći na toj strani s aktualnim Bandcamp samizdatom “Svilarica svilu prede”, koji je snimila u suradnji s multiinstrumentalistom Rokom Margetom. 

No uoči njihova zagrebačkog koncerta zakazanog za 22. siječnja u Močvari stiglo je međunarodno priznanje puno zanimljivije od Porina. Album “Svilarica svilu prede” upao je na prestižni mjesečni Transglobal World Music Chart pa su se Dunja i Roko našli u društvu svjetski poznatih izvođača kao što su Tinariwen, Aziza Brahim i The Garifuna Collective. 

Kroz lanjski studijski session vješto su provukli instrumente iz raznih krajeva svijeta, što jasno upućuje na globalno usmjerenje, ali izbor pjesama opet je ostao u lokalnom koloritu. Najviše je fokusiran na Međimurje pa se Dunja Knebl još jedanput istaknula kao legitimna nasljednica dvojice velikana međimurske glazbe - Vinka Žganeca i Florijana Andrašeca. 

U godinama nakon Prvog svjetskog rata Florijan Andrašec, seoski župni orguljaš i kantor iz Dekanovaca, bio je asistent utemeljitelju hrvatske etnomuzikologije Vinku Žganecu u otkrivanju i zapisivanju tisuća međimurskih narodnih pjesama. Ratne 1916. Žganec je objavio prvi svezak knjige “Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja”, koji je svojedobno imao čak i politički značaj u izdvajanju Međimurja iz Mađarske i dokazivanju hrvatskog identiteta tog kraja. 

Andrašec je poslije zapamćen i kao nepriznati koautor opere “Dorica pleše”, zbog koje je 1930-ih vodio sudski spor s proslavljenim kompozitorom Krstom Odakom. Kako u to doba još nisu bila uređena autorska prava pučkih skladatelja nadahnutih folklornom glazbom, do danas je nerazjašnjeno koje je pjesme Andrašec sakupio na terenu, a kojima je sam autor.  

Andrašec je preminuo 1962., akademik Žganec 1976., a njihovo kapitalno etnomuzikološko istraživanje bilo je posthumno revalorizirano kao krucijalan doprinos očuvanju nacionalne folklorne baštine, ali ideju da bi ga se moglo prikazati u suvremenom world music kontekstu donio je tek Ethno Ambient Live, koji su zajedno pokrenuli Dunja Knebl, Lidija Bajuk i grupa Legen. 

Njihov antologijski album snimljen na koncertu u Gjuri objavila je 1995. diskografska kuća Crno bijeli svijet. Originalnim pristupom hrvatskoj tradiciji i maštovitim obradama arhaičnih pjesama privlačili su znatiželjnu klupsku publiku, a vrlo brzo su se uključili i etnobiznismeni iz HGU-a pokretanjem festivala Cro Etno u Neumu koji je, osim nezgodnih političkih konotacija zbog ulaska na teritorij susjedne države, imao i nepopravljivo provincijski karakter. 

Ekipa iz Legena ispravno je zaključila da će Cro Etno Neum biti put u ništa pa je 1998. utemeljila vlastiti festival Ethnoambient Salona s respektabilnim međunarodnim programom. Plodove Salone počeli su ubirati nakon transformacije Legena u Kries, koji je pod vodstvom Mojmira Novakovića s internacionalnim izdanjem posljednjeg albuma “Selo na okuke/Village Tracks” dobacio do prestižnog londonskog world music nakladnika Riverboat Records. 

Dunja Knebl se četvrtim samostalnim albumom “Iz globline srca” skrasila u Dancing Bearu, a zatim je počela intenzivno surađivati s Močvarom kao voditeljica dugovječne klupske etno radionice kroz koju su prošle mlađe zaljubljenice u tradicijsku glazbu, poput Lidije Dokuzović iz Afiona, ali i kantautorice posve drugačijeg profila od Nine Romić do Ivane Picek. 

Dunja je za Dancing Bear snimila devet albuma, a posljednji na tom popisu “Tamo doli” iz 2014. ujedno je bio premijerno izdanje s bendom Kololira. Na koncertu u Močvari Kololira će je pratiti u izvedbama odabranog starijeg repertoara, dok će album “Svilarica svilu prela” izvesti u duetu s Rokom Margetom. Dvostruki program za dvostruki užitak!