U Eseju u mračnim vremenima, uvodnom i meni možda najdražem iz redom druge esejističke zbirke Jonathana Franzena na čije sam zaključke oduševljeno kimala pogotovo što me zatekao u odgovarajućem raspoloženju, naime, u čitanju sjajne Hemonove autobiografske proze (Moji roditelji: uvod, Buybook, 2019) i u ponovnom propitkivanju fenomena Knausgaard čija je fikcionalna književnost, rezonira Franzen, prije esej nego maštanje ili izmišljanje što su, nastavlja u šaljivoj maniri, ionako zastarjeli postupci pa Knausgaard tako metodu osviještenog svjedočenja iz prve ruke dovodi na novu razinu, a radikalniji pobornici te metode mogli bi ustvrditi da je uživljavanje u lik različit od autora čin prisvajanja, čak kolonijalizma, pa će još ispasti da je jedini autentični i politički obranjiv način pripovijedanja – autobiografija.
U tom visprenom tekstu, dakle, ikona suvremenog američkog romana kao da se opravdava što se u ovo, kako kaže, esejističko zlatno doba - kad baš svi imaju potrebu, a bogme i priliku, u kratkoj proznoj formi iskazivati svoje impresije i stavove o koječemu – ne prestaje prepuštati užitku esejiziranja. Pa nastavlja u ozbiljnijem tonu: „Sve dok nema kraja malim stvarima [zaposlenosti kao načinu da se izbjegne iskreno samopromišljanje], nikad ne morate stati i suočiti se s velikim pitanjima. Pisanje ili čitanje eseja nije jedini način da stanete i upitate se tko ste zaista i što vam je smisao života, ali je dobar način.“ Sad kad je objašnjeno zašto Franzen uživa u pisanju, a mi u čitanju forme osobnog eseja kako ga je razvio Montaigne, pogledajmo što nas čeka za apokaliptičnim, istodobno poetično repetitivnim naslovom Kraj kraja zemlje (The End of the End of the Earth).
Zbirka, u prijevodu Igora Buljana objavljena u izdanju V.B.Z.-a, obujmljuje šesnaest eseja dužeg i kraćeg metra u kojima se autor čvrsto ukotvljen u aktualnom trenutku i dubinski zaokupljen kolopletom lokalnih i globalnih problema javlja jasnim glasom, u neformalnom, nerijetko autoironičnom tonu. Ne zaboravljajući ni na tren svoju doduše nenasilnu, ali ipak sveprisutnu aktivističku agendu Franzen piše o literaturi i svakodnevnom življenju, o dječaštvu i mladosti (divno je atmosferičan njegov doživljaj New Yorka u ljeto 1981.), o svojim ornitološkim pasijama i egzotičnim putovanjima od Albanije do Gane, naposljetku i Južnog pola, o ambicioznim pohodima na koje se moguće ne bi ni otiskivao da nije te neiscrpne znatiželje spram ptičje vrste i strasti za katalogiziranjem, o globalnom zatopljenju i uopće prijetnji svakovrsnih klimatskih promjena koje su, „poput kapitalizma, transnacionalne, nepredvidljivo razorne, samorazvijajuće i neizbježne“, o prijateljstvima, najprije silno važnim, a onda s neobjašnjivom lakoćom odbačenim, o terorizmu koji je nepovratno promijenio sve, o američkim izborima sa, posljednjih godina, velikim potencijalom kataklizmičkog ishoda. Ne treba puno razmišljati da bi se ustanovilo kako Franzen ustvari govori o umiranju: o propadanju i nestajanju, o privremenosti i prolaznosti ovog našeg raznolikog, dekadentnog i toliko krhkog svijeta. Tako u eponimskom eseju čitamo o izumiranju koje prijeti njegovim voljenim pticama, o meditativnoj pustoši Antartike, o smrti tetka Walta čija je ostavština Franzenu omogućila da doživi taj nestvarni lokalitet, o tetkovim tragičnim gubicima koji ga nisu učinili lošijim čovjekom.
S potpisom Jonathana Franzena navikli smo iščitavati monumentalne obiteljske sage i epohalne američke romane s grandioznim temama, kakve su Korekcije (V.B.Z., 2003.), Sloboda (V.B.Z., 2011.) i Čistoća (V.B.Z., 2015.), a tu nam se sad Franzen za promjenu i iznova potvrđuje kao opušten, prštav i suveren i u kraćim formama. Prva njegova zbirka eseja pod naslovom Kako biti sam (V.B.Z., 2004.) posvećena je sklopu socioloških i medicinskih fenomena, od digitalne kulture i urbane alijenacije do progresivne neurološke bolesti, a ovdje nalazimo novu seriju posve osobnih ili pak društveno kritičkih eseja, članka i rasprava koje je autor tijekom petogodišnjeg razdoblja pisao za razne medije, a upravo to njihovo ponešto nasilno zbijanje među korice knjige vidim kao, uvjetno rečeno, strukturni problem ove zbirke, naslućujem, naime, da je svaki od tih tekstova bolje funkcionirao kao samostalna jedinica u inicijalnom kontekstu kakvog časopisa, nego ovdje uvezan u pomalo tematski asimetričnom i kvalitativno neuravnoteženom kompendiju autobiografskih, književno-teorijskih i ekoloških proza.
Takvom ne sasvim povoljnom dojmu doprinosi vjerojatno i činjenica da je autor – klimatski aktivist i ornitolog hobist – poprilično interesno isključiv pa, primjerice, opsesija promatranjem i popisivanjem ptica koja će čitatelja isprva razgaliti, ili barem kao ekscentrična aktivnost velikog pisca zaintrigirati, s vremenom umara pa i na mahove odvraća od nastavka, jer ptičjih anegdota nažalost je ipak previše. „Kad biste mogli vidjeti sve ptice na svijetu, vidjeli biste cijeli svijet.“, lijepa je rečenica koja nas uvodi u esej Zašto su ptice važne, ali kako protumačiti tu na koncu opterećujuću repetitivnost jednog inače živog i vrlo simpatičnog motiva!? Je li to knjiško nadigravanje sa samim sobom prozaika oduvijek sklonog opulentnim literarizacijama ili luksuz književne zvijezde s planetarnom recepcijom, koja ne vodi računa o tome da bi u tekstu namijenjenom publici trebalo naći razumnu mjeru ljubavi spram tih pernatih stvorenja? Pitanje je, dakako, koji bi se urednik uopće usudio kalibrirati kompulzije mitske figure poput Jonathana Franzena. Franzenove obimne romaneskne pripovijesti, a svaka od njih rasni je primjer suvremenog totalnog romana, odlikuje prostorno vremenska razvedenost, kao i nebrojeni rukavci u kojima se razlažu povijesne epohe i generacije obitelji, rukavci koje nastanjuje plejada disfunkcionalnih likova; esej s druge strane u svom temeljnom postupku zahtijeva svojevrsnu lapidarnost što je ovdje ipak samo donekle uspjelo. Nove esejističke proze Jonathana Franzena u cjelini su lucidne i polemične, naizmjenice uznemirujuće i opuštajuće, mjestimice i doista duhovite pa kao takve uglavnom predstavljaju solidnu i ugodnu, također i edukativnu lektiru kakva momentalno navodi na promišljanje ili raspravu, koja međutim neće dublje zasjeći pa tako, bojim se, ni ostaviti znatniji trag u čitateljskoj memoriji.
