Prošlog proljeća imali smo dva zanimljiva transfera na relaciji kazalište - književnost. Za jedan je od njih zaslužan redatelj Dario Harjaček romanom "Sanjica Lacković", za drugi dramaturg Dino Pešut.
Njegova "Poderana koljena" ušla su u finale ovogodišnje književne Nagrade Fric i pojavljuju se u trenutku kad je Pešut već percipiran kao jedan od najperspektivnijih mlađih dramaturga (rođen je 1990.), s angažmanima u hrvatskim i inozemnim kazalištima, čak četiri drame nagrađene "Marinom Držićem" te debitantskom "Pritisci moje generacije" koja je, osim u HNK Split, pozvana i na festival u Wiesbadenu.
Nakon upravo objavljenog romana jasno je kako je riječ o piscu u pravom smislu riječi kojemu nije dovoljan samo jedan književni rod kako bi izrazio sve nijanse vlastite literarne imaginacije, odnosno kako bi rekao sve što ima za reći. A ono što ima za reći, možda, i nije ono što bi neki rado čuli, zbog čega "Poderana koljena" ne spadaju u lagane romane, premda Pešut svakako spada u red pisaca koji imaju prirodni talent da s riječima umije – lako.
Njegovo pripovijedanje nije produžena ruka dramskog teksta, nego rezultat svijesti kako za neke stvari jednostavno treba potražiti novi medij izražavanja, a pri tome ne pobjeći od sebe i vlastitih preokupacija, na kraju krajeva i miljea iz kojega proizlazi. Junak je (ili antijunak) ovoga romana Dane Draženović, mladi hrvatski glumac koji upravo proživljava stanovitu krizu smisla.
Za svoj je glumački rad pokupio nagradu u Cannesu, slikovnice koje piše imaju popriličan uspjeh u web shopovima što ne znači i da ima novca, no njegova je odluka da napusti mjesto "zločina" i ode u Berlin, kao dragovoljni migrant, kako bi ondje načinio odmak od sredine iz koje pristiže i samoga sebe. Sve bi to ovako rečeno mogla biti dobro poznata priča, no stvari su mnogo kompleksnije od tako postavljenog egzistencijalističkog početka.
Dane sa sobom vuče obračune sa samim sobom i drugima koji imaju vrlo duboko korijenje i korak po korak uspijevamo složiti priču koja je za njega još nesloživa. Dane je homoseksualac, razočaran od mnogih partnera, no i dalje u potrazi za ljubavlju, mladić koji iza sebe ima gadno djetinjstvo u kojem je kao drukčiji, osjetljiviji često bio meta vršnjačkog nasilja, potječe iz disfunkcionalne obitelji i odnos s majkom još je vrlo opterećujući.
Pri tome ima problema s alkoholom, kao i iskustvo psihoterapija, a na događajnoj razini romana u jednom će trenutku postati heroj koji spašava djevojčicu u terorističkom napadu, u drugom ostavljeni ljubavnik, u trećem onaj koji ostavlja, a nekom sljedećem na korak američke priče. No ono što Pešut uspijeva u ovom romanu jest simultanost više sudbina, što postiže specifičnim pripovijedanjem u 3. licu koje djeluje kao prelaženje iz jedne svijesti u drugu, čime je uspostavljena unutarnja dinamika romana.
"Poderana koljena", ipak, manje su bazirana na događajnoj razini, a puno više kao romaneskni tekst koji vrlo kritički, vrlo direktno progovara o generaciji koju je već smiješno nazivati izgubljenom i duhu vremena koje, osim urbanih samoća, producira i puno veće i ozbiljnije gadarije.
Predtekst ovoga romana, više nego dobro poznat, Danetova prošlost, ovdje postaje neka vrst nenapisanog interteksta na koji se referira opaskama i opservacijama pripovjedača, ponekad i ponovljenima kako bi se neke stvari naglasilo i vrlo transparentnim stavom, vjerojatno izgrađenim i na autobiografskim mrvicama.
U tom je smislu ovo roman o jednoj generaciji, o drukčijima, novim paradigmama kojima se treba prilagoditi, Zagrebu i Berlinu, vanjskoj i unutarnjoj krizi, u svakom slučaju više refleksivan nego "događajan". U konačnici pisan vrlo dramski, s pravim razotkrivanjem na kraju, bez kojega se možda i moglo, iako uspostavlja okvir i novi pogled na pročitano. Ukratko, vrlo suveren i vrlo suvremen ulaz u novi književni prostor.
