Pravnik koji je umjesto sudnice izabrao zadimljene klubove i jazz, Dražen Kokanović (64) je krajem sedamdesetih iz Slavonije došao na studij u Zagreb, da bi postao jedan od ključnih ljudi gradske kulturne scene posljednjih desetljeća. Od DJ-a u Lapidariju preko kluba Gjuro 2 do Zagreb Jazz Festivala - na kojem je, između ostalih, ugostio Ornettea Colemana, Sonnyja Rollinsa i Chicka Coreu - njegov životni put najbolje opisuje činjenica da posjeduje 10.000 gramofonskih ploča i još uvijek ne odustaje od novih jazz projekata. U razgovoru za Express govori o odrastanju u Slavonskom Brodu, klubu Gjuro 2, devedesetima, cenzuri i kulturi danas, vlastitim financijskim promašajima, druženju s jazz velikanima, jazz sceni, te osobnim iskustvima koja su obilježila njegov život, kao i o tome zašto - unatoč svemu - ni za čim ne žali.
Express: Rođeni ste u Slavonskom Brodu, odrasli uz nogomet i čak igrali za kadetsku reprezentaciju Hrvatske pod Mirkom Jozićem. Danas, kada gledate unatrag, koliko je taj nogometni san oblikovao vašu mladost? Žalite li što niste napravili profesionalnu sportsku karijeru?
Nogomet je bio moja prva ozbiljna ljubav. U to vrijeme, sredinom sedamdesetih, u Brodu nije bilo baš previše mjesta za izlazak, a nije bilo ni para: svi smo igrali nogomet, košarku, tenis. Poslije škole šetalo se po korzu, od Save do hotela Park i natrag, tako sat vremena, gledajući djevojke. Već tada sam počeo kupovati ploče. U robnoj kući Vesna bio je ćošak s pločama gdje je, za ono vrijeme, bio sasvim pristojan izbor. Tadašnje izdavačke kuće Jugoton, PGP RTB, RTV Slovenije, Diskoton objavljivale su odlična licencna izdanja, bilo je više ploča nego što sam ih mogao kupiti. Zarađivao sam kao nogometaš: sa šesnaest godina prešao sam iz juniora u prvi tim, dobivali smo takozvanu hranarinu plus džeparac od mame i tate. I tako je krenula moja kolekcija ploča, a kupujem ih i danas. Taj staž kupovine ploča traje ravno 50 godina. A ogromnu, gotovo najistančaniju kolekciju jazz ploča dobio sam od sestrina muža kada su odselili u Australiju. Do informacija sam dolazio slušajući radijske emisije koje su uređivali Darko Glavan i Dražen Vrdoljak, kasnije moji bliski prijatelji. Nažalost, više ih nema. Kako sam bio ljevak - ne samo ideološki - igrao sam lijevo krilo u NK Željezničaru, Slavonska zona, od Nove Gradiške do Vinkovaca, plus Bosanski Brod i selo Sijekovac, također u Bosni.
Sijekovac je bio na neki način test. U Sijekovac se išlo po batine, znali smo što nas čeka: ideš po svoju porciju batina. Neka vrsta inicijacije, kao i preplivavanje Save. Ako nisi dobio batine u Sijekovcu i nisi preplivao Savu, onda si bio papak. A Sava u Slavonskom Brodu ozbiljna je rijeka. Tko bi se prije tekme u Sijekovcu ‘razbolio’, tog bi momka potjerali iz kluba. Igrališta su bila kraj njiva, kraj kukuruzišta, nije falilo krtičnjaka, prali smo se poslije tekme na pumpi. Bile su i izborne tekme, tridesetak najboljih igrača iz Slavonske zone. Izborna utakmica igrala se u Slavonskoj Požegi. Sjećam se kao danas, Rudi Belin, Dinamova legenda i moj nogometni idol, izabrao je dva nogometaša za kadetsku reprezentaciju Hrvatske. Jedan sam bio ja. Sreća neviđena. Trener u reprezentaciji bio nam je legendarni Mirko Jozić, poslije i izbornik nacionalnog tima. Nogomet me naučio upornosti, radu, disciplini i timskom duhu. Ne žalim što nisam završio u profesionalnom nogometu. Vjerojatno bih bio prosječan igrač i frustriran čovjek. Glazba i kultura odvele su me u svijet u kojem sam se ‘prepoznao’. Sport mi je dao disciplinu, a glazba slobodu. Da sam ostao u nogometu, možda bih danas bio neki trener u trećoj ligi, a ovako sam završio družeći se s najvećim i najvažnijim jazz glazbenicima i glazbenicama 20. i 21. stoljeća.
Express: Dolaskom na studij u Zagreb 1979. zatekli ste grad u punom novovalnom zanosu: Kulušić, Lapidarij, SC, Azra, Haustor, Kinoteka... Što vam je taj Zagreb dao i kako vas je oblikovao?
Kad sam došao u Zagreb, imao sam osjećaj kao da sam stigao u New York. Slavonski Brod bio je fin mali grad, ugodan za život, ali Zagreb je imao pedeset kina, kazališta, koncerte, Kulušić, Lapidarij, SC, djevojke, cijeli jedan novi svijet. Živio sam u studentskom domu na Savi u sobici od deset kvadrata, pa sam danju bio u gradu, učio u Nacionalnoj biblioteci, a poslijepodne išli smo u Kinoteku. Gledali smo dva filma dnevno - odgledao sam valjda cijelu povijest filma - slušali Azru, Pankrte, Film, Haustor, Idole, Šarla akrobatu, Ekatarinu Veliku... a navečer se išlo u Lapidarij i Kulušić slušati sve te grupe uživo. Tamo su se skupljali svi: studenti, glazbenici, sva gradska raja. Shvatio sam da se kultura ne uči samo iz knjiga, nego iz kontakta, razgovora, iz one energije u zraku. Tada mi je postalo jasno da su mi kino, koncerti, glazba, ploče važniji od lopte. I tako je sve krenulo.
Express: Studirali ste pravo, radili kao pravnik, ali i kao DJ u Lapidariju i Poletov suradnik. Kako su ta iskustva dovela do Gjure 2?
Da, s jedne strane radio sam kao pravnik u Unikonzumu, a s druge kao DJ u Lapidariju. To dvoje se činilo nespojivim, ali zapravo je bilo savršeno. Pravo mi je dalo organizacijski okvir: znao sam što znači ugovor, račun, papirologija. A DJ iskustvo i povremeno pisanje o jazzu za Polet dali su mi osjećaj za publiku, za scenu, za ritam života. Kako sam već tada imao ozbiljnu kolekciju ploča, a također i moj prijatelj iz Slavonskog Broda, cimer u Zagrebu, Nikola Ćurković, počeli smo zajedno raditi kao DJ-i u Lapidariju. Slušaonica se zvala ‘Kugla glumište’, a u Lapidarij nas je doveo legendarni Damir Bartol Indoš. Već tada sam znao da ću otvoriti ‘svoj’ klub. Imali smo Zagreb i noć, i trebao nam je još samo klub. S prijateljima Miroslavom Balentom Mikijem i Antonom Petkovićem Suljom otvorio sam Gjuru 2 1990. Miki i Suljo već su tada bili ozbiljne zagrebačke face, poznavali su valjda pola Zagreba. Ja sam uređivao program, a Miki i Suljo vodili su ugostiteljski dio i dovodili ‘pola Zagreba’ u Gjuru 2. Nas trojica bili smo ozbiljan dream team. Klub se tada zvao Đuro Đaković, ali su nam u tadašnjoj nacionalističkoj euforiji prestali dostavljati pivo jer su mislili da smo komunjare. Imali smo neviđene probleme da ga otvorimo. Tada sam tek shvatio koliko je važno i korisno što sam završio pravo. Klub smo preimenovali u Gjuro 2. I tu je počela urbana legenda.
Express: U ratnim devedesetima Gjuro 2 je bio svojevrsna urbana oaza slobode. Kako su izgledali odnosi s tadašnjim vlastima? Jesu li postojali pritisci?
To su bila luda vremena. Nacionalističko divljanje bivših komunista: tada se dogodio i 90-postotni prelazak članova Saveza komunista u HDZ. Nevjerojatnim spletom okolnosti odjednom su postali gorljive Hrvatine i hitno su se prekrštavali iz komunista u katolike. Govorili su da su SKH ‘rasturali iznutra’, a onda su postali nacionalistički nasilnici prve kategorije. Smjenjivali su sve živo, uništili sudstvo, smjenjivali suce koji su imali ‘krivu krvnu sliku’, novinare, urednike novina, a o onom zlikovcu Antunu Vrdoljaku, koji je devastirao HRT, da i ne govorim. Smjenjivali su ravnatelje bolnica i škola, vrhunski filmski redatelji više nisu mogli snimati filmove. Neviđeni užas i - naravno - neviđena pljačka, bogaćenje 200 obitelji. I onda je Gjuro 2 nekako postao oaza, sklonište mladih ljudi koji su se ‘sklonili’ u podrum Gjure 2. U klubu sam organizirao glazbene slušaonice, koncerte, kazališne predstave, izložbe, modne revije, književne festivale, promocije časopisa i knjiga, jazz festivale, performance, gostovanja svjetski poznatih stranih glazbenika, burlesque programe, gay večeri... u 15 godina stotine programa. I nije se dogodilo da nekome nisam odobrio program, bez obzira na to što sam osobno mislio o ponuđenom sadržaju. Ja jesam bio ključna osoba u kreiranju programa, međutim važno je naglasiti da je u tome sudjelovalo barem još pedesetak ljudi. Žao mi je što ih zbog nedostatka prostora ne mogu sve poimenično spomenuti. Program u Gjuri 2 u stvari je bio kolektivno djelo mladih, obrazovanih, pametnih i kreativnih ljudi punih energije da se izraze, ne samo Zagrepčana nego i ljudi iz drugih gradova. Naravno da je bilo i pritisaka. Nekoliko puta završio sam na informativnom razgovoru zbog programa, bio sam čak i u pritvoru u Remetincu. Dijelio sam i ćeliju s ‘legendarnim’ Miroslavom Kutlom. Unatoč svemu, Gjuro 2 živio je 15 godina. Gjuro je bio ventil, prostor disanja. Kad je vani bio mrak, u Gjuri 2 bilo je svjetlo. Raja je dolazila jer je znala da tu može misliti slobodno, plesati, provocirati, stvarati i odlično se provoditi. Neviđeno smo se zabavljali i pritom masno zarađivali. Bolje nije moglo biti.
Express: Mnogi tvrde da je tadašnja kultura bila vitalnija nego danas. Slažete li se s tom ocjenom? Odnosno, je li točno da ‘umjetnost živi od ograničenja, a umire od slobode’? Je li život u oporbi dobar za kulturu?
Teško mi je na to odgovoriti. Svako doba ima svoju vrstu i način vitalnosti. Danas imate dosta knjiga i tekstova koji na neki način uljepšavaju i falsificiraju tadašnja događanja, promoviraju takozvanu ‘bolju prošlost’. Znate ono: kad smo mi bili mladi, bilo je puno bolje. A to fakat ne podnosim. Ograničenja znaju potaknuti kreativnost: kad si stisnut, moraš se snaći, moraš misliti, pokušati stvarati. Devedesete su bile brutalne, ali su iznjedrile energiju, otpor, autentičnost. Danas imamo formalnu slobodu, ali premalo rizika. Problem nije sloboda, nego konformizam. Kad umjetnost postane udobna, postane dosadna. Treba joj frikcija, kontekst, smisao. Kultura bez konteksta je samo dekoracija.
Express: Premda nominalno slobodna, kultura se ponovno našla pod pritiskom nametanja cenzure i autocenzure - kao u slučajevima otkazivanja festivala u Benkovcu i Velikoj Gorici. Je li riječ o prolaznom trendu ili je to simptom nekog dubljeg fenomena?
Nažalost, nije prolazno. Ultradesničarsko divljanje pušteno je s lanca. Kad se festivali otkazuju zbog ‘neprimjerenih sadržaja’, to nije slučajno. To je simptom nasilnog društva koje se boji slobodnog mišljenja. Stvaraju se nacionalistički čopori, lažna zajedništva u kojima se uglavnom neuka i primitivna bagra skloni, pritom se ‘uhljebljuje’ na državnoj plaći. Da su na slobodnom tržištu, baš me zanima tko bi ih zaposlio. Pogledajte samo ekipu iz Domovinskog pokreta, njihove ministre u našoj vladi. Ti ljudi nisu u stanju sastaviti ni prosto proširenu rečenicu, a kamoli biti ministri. Jedino što znaju jest razbijati ploče na ćirilici - ustavom zajamčenom pismu - i nikome ništa. Naravno da kao posljedicu imate neviđeno ustaško divljanje u srcu Zagreba. Očigledna je selektivna primjena prava, što me apsolutno frustrira. Kultura ne smije ovisiti o ‘mišljenju’ neukih i primitivnih bandita, o volji lokalnih šerifa. To je sramotno i nedopustivo, a da ne govorim o fašizaciji našeg društva i pozdravu ‘za dom spremni’. Treba se boriti za tu slobodu svaki dan, makar i jazz koncertima, jer jednom kad je izgubiš, ne vraća se lako.
Express: Klub Gjuro 2 bio je okupljalište i ‘sveučilište’ čitave jedne generacije. Imaju li mladi ljudi danas - u digitalnom dobu u kojemu je sve udaljeno tek nekoliko klikova - šansu dobiti svoj Gjuro?
Teško, ali imaju. Digitalni svijet je super - sve ti je dostupno, glazba u realnom vremenu - ali ništa to nije stvarno. Klik ne može zamijeniti pogled, dodir, gužvu na koncertu, razgovor na šanku u tri ujutro. Gjuro je bio stvaran prostor zajedništva. Danas su očigledno druga vremena. Ali vjerujem da će netko opet otvoriti mjesto gdje se ljudi ne spajaju preko wi-fija nego preko energije i prisutnosti. Potreba za takvim mjestima nikada ne bi trebala prestati. Mi u Zagrebu danas nemamo čak ni kavanu. Legendarna Gradska kavana, u kojoj se nekad skupljala hrvatska intelektualna elita, pretvorena je u najobičniju provincijsku prčiju. Što bi rekao Radomir Konstantinović - “Filozofija palanke”. Netko je to dozvolio. Između ostalog, Zagreb je postao “No Country for Old Men”. Danas poznajem pola Zagreba - književnike, redatelje, glumce, odvjetnike, profesore na fakultetima, arhitekte, doktore - ljude mojih godina koji i dalje imaju potrebu za druženjem, izlascima, zabavom, ali nitko ne želi otvoriti klub ili kavanu. Valjda misle da ćemo svi uskoro pomrijeti, pa je riskantno. Jebiga, ide se samo za što bržom zaradom, varanjem na svim nivoima: kapitalizam u svom ‘najboljem’ izdanju. Izgleda da ću opet morati, po treći put, otvoriti klub, kavanu ili nešto slično. Naravno, ako mi supruga dozvoli.
Express: Javnosti ste ipak najpoznatiji kao veliki ljubitelj jazza. Nina Simone jednom je rekla da “jazz nije samo glazba, već način života, način postojanja, način razmišljanja”. Je li i za vas jazz nešto više od glazbe?
Imam troje djece, suprugu i vrt. Oni su moj način života. I, naravno, jazz. Jazz je stav prema životu. To je improvizacija, slušanje, reagiranje. Jazz te uči strpljenju, toleranciji, dijalogu. O jazzu ne možete naučiti samo slušajući ploče ili čitajući knjige o jazzu. Koncerti su najvažniji. Usudim se reći da postoje dvije vrste glazbe: jedna je slušanje ploča i CD-a, a druga je glazba na jazz koncertima. Koncerti su sasvim nešto drugo: improvizacija unutar strukture. Još davno me naučio moj prijatelj Dražen Vrdoljak: treba ići na sve jazz koncerte, jer nikada ne znaš što te čeka.
Express: Pokrenuli ste Zagreb Jazz Festival i doveli Ornettea Colemana, Sonnyja Rollinsa, Chicka Coreu, Waynea Shortera... Koliko je festival promijenio percepciju jazza kod nas?
Festivale sam pokrenuo 2005. U Zagrebu sam, uz Zagreb Jazz Festival, pokrenuo i All Woman Jazz Festival - Jazzarella, na kojem su žene bile liderice bendova: Dee Dee Bridgewater, Cassandra Wilson, Dianne Reeves, Regina Carter, Esperanza Spalding, Anat Cohen, Diane Schuur... Sve skupa u Zagrebu sam organizirao 20 jazz festivala i oko 150 koncerata vodećih svjetskih jazz glazbenika i glazbenica, ali i domaćih glazbenika i glazbenica. Kad sam počeo 2005., govorili su mi da sam lud, da jazz u Hrvatskoj nema publike. Naravno da ima. I to dosta. Osim toga, na festivale u Zagreb dolazi publika iz Pule, Rovinja, Poreča, Maribora, Beča, Splita, Osijeka, Beograda, Sarajeva... Ako publici ponudite najbolje glazbenike, svi će doći, tako je i praksa potvrdila. Kad sam pokrenuo festivale, imao sam malo dijete, Matka, i više mi se nije dalo putovati po festivalima i spavati po hotelima. Jednostavno sam odlučio sve ih dovesti u Hrvatsku. Upoznati svoje jazz idole, razgovarati s njima, večerati s njima, pokazivati im Zagreb, zabavljati se, učiti... Osim Zagreba, sedam godina radio sam Rovinj Jazz Festival, danas radim jazz festival i u Puli, organiziram koncerte u Skoplju i još kojekuda. Sljedeće godine bit će sedmi jazz festival Backstage Live Pula. I danas, nakon 35 festivala i više od 250 vrhunskih koncerata, ne namjeravam stati. Ima jedna odlična fora: kako zaraditi milijun dolara? Kreneš s dva milijuna i kad dođeš do milijuna - staneš. Ne smijem reći s koliko sam para krenuo, ubit će me supruga.
Express: Džezeri su poznati po perfekcionizmu u smislu tehničkih uvjeta nastupa. Jeste li ikada morali spašavati stvar u zadnji čas?
Nikada. Moj ‘dream team’ u sastavu: Željkica Makanec, Ivan Laić Django i Tomislav Vranić Vrana funkcionira besprijekorno. Oni su ozbiljni poznavatelji glazbe i istinski profesionalci. Vi jednostavno dobijete ugovor i rider, i sve je jasno, sve piše: koji klavir, koji bubnjevi, koji kontrabas, hotel, prehrana... Mi se ugovora i ridera držimo kao ‘svetog pisma’. A ne kao kolege iz HDZ-a i DP-a. Zato je Zagreb jazz destinacija u koju svi džezeri i jazz pjevačice žele doći. Zagreb je ne samo europska, već i svjetska jazz destinacija.
Express: George Benson, Archie Shepp... Imate niz anegdota s jazz velikanima. Što nam one govore o njima?
Oni su najnormalniji ljudi, momci iz susjedstva. Nitko tu ne glumi zvijezdu. U Zagreb sam doveo neke od najvažnijih glazbenika koji su obilježili povijest jazza 20. stoljeća, svoje jazz idole: Ornettea Colemana, Sonnyja Rollinsa, Waynea Shortera, Chicka Coreu, Archieja Sheppa, McCoya Tynera, Roya Haynesa, Rona Cartera... Ornette Coleman bio je moj gost u Zagrebu tri dana, sjajno smo se zabavljali, pričali o jazzu u restoranu u kojem je Sanader prodao Inu Mađarima i za tu nacionalnu izdaju dobio samo blagu zatvorsku kaznu. Pitao sam Ornettea Colemana kako je smislio svu tu glazbu - inače, kada je snimio svojih prvih pet klasičnih albuma, nije znao čitati note. Ornette mi je odgovorio: “Samo zažmiriš i sviraš.” Nestvarno. To je jazz. Poslije večere članovi benda su me pitali gdje još mogu svirati. Odveo sam ih u jedan mali zagrebački klub gdje su zasvirali. O tome se radi, to je jazz. Sutradan mi je poklonio svoj legendarni šešir. S Archiejem Sheppom tadašnja ekipa festivala i ja večerali smo u hotelu Palace, uživali u večeri i pili vino. U jednom trenutku rekao sam Archieju Sheppu da u kolekciji imam četrdeset ploča i CD-a na kojima je svirao. Rekao mi je: “You’re bullshitting, white man.” Rekao sam mu da idem kući po ploče i CD-e, da ih sve mora potpisati, i još platiti večeru za sve nas. Pristao je. Sjeo sam u taksi, otišao kući i donio trideset i devet komada. Falila mi je samo jedna ploča da dobijem okladu. Sjetio sam se da je ta jedina, ta četrdeseta ploča - Coltraneov album Ascension - kod jednog prijatelja. Nazvao sam ga i rekao mu da je u pitanju najvažnija stvar na svijetu, da naruči taksi i donese ploču. I donio ju je. Archie Shepp ih je sve potpisao i platio večeru. Poslije smo svi otišli u njegov apartman i ostali do podne, slušajući o stvaranju jazz povijesti iz prve ruke. To je jazz. Georgea Bensona doveo sam u Rovinj na jazz festival. Zamolio sam svoju dragu prijateljicu može li ga provozati na svojoj jahti oko Rovinja i pokazati mu tu ljepotu. Naravno da je pristala. Budući da se radilo o ozbiljnoj jahti, bio je tu i frižider opskrbljen finim istarskim vinima, single malt whiskyjima i kojekakvim drugim pićima. Otišli su u podne.
George Benson zveknuo je bocu whiskyja, a poslije ručka i dosta vina. U jednom trenutku pitao je moju prijateljicu: “Ima li u ovom oceanu morskih pasa?” Odgovorila mu je da nema. I onda je skočio u more i kupao se skoro sat vremena. Vratili su se neposredno prije koncerta, nije bilo tonske probe, a ja sam skoro završio u Vrapču od sekiracije. Malo je reći da je koncert bio sjajan. To je jazz. Evo još jedna. U Zagreb sam doveo svoju blisku prijateljicu, legendarnu Dee Dee Bridgewater. Skupa s bendom otišli smo na večeru kod moje prijateljice. U stanu je bio i sjajan klavir. Poslije večere Dee Dee je sjela za klavir i počela svirati i pjevati. U jednom trenutku neprikosnovena šefica Dee Dee rekla je dečkima iz benda da odu u hotel po instrumente. Tako je i bilo. Svirali su gotovo sat vremena. Bilo je vruće, vrata od terase širom otvorena. Sutradan se prijateljica otišla ispričati susjedima zbog noćne ‘buke’. Susjedi su joj odgovorili da stvarno nema nikakvih problema, i da može tako svaka dva tjedna. To je jazz. Ima još puno takvih anegdota o kojima ćete moći čitati u knjizi koju priprema moj ranije spomenuti ‘dream team’ i urednik portala Ravno do dna Zoran Stajčić. Knjiga neće biti samo o Zagreb Jazz Festivalu, već i o festivalima u Rovinju i Puli. Jedva čekam.
Express: Kritizirali ste novu klasu bogataša u Hrvatskoj jer, za razliku od zapadnoeuropskih ili američkih milijunaša, ne vraćaju ništa kulturi. Zašto je tome tako?
Zato što kod nas vlada mentalitet da je kultura trošak, a ne investicija. U zemljama s tradicijom mecenata ulaganje u kulturu stvar je prestiža, društvene osjetljivosti i odgovornosti. Kod nas je logika: kupi jahtu, a ne podržavaj festival ili bilo koji drugi oblik kulture. Sve dok se to ne promijeni kroz porezne olakšice, novim mladim entuzijastima bit će jako teško pokrenuti nešto tako skupo kao što je Zagreb Jazz Festival ili bilo koji festival.
Express: Prije desetak godina otvorili ste VIP Jazz Club u centru Zagreba, što se pokazalo lošim poslovnim potezom. Jeste li što naučili iz toga?
Klub je bio strašan financijski promašaj. Mada znate onu uzrečicu: “Easy come, easy go.” Bio sam tvrdoglav, nisam slušao svog prijatelja i učitelja, velikog Boška Petrovića, koji me upozorio i rekao: “Nemoj se zajebavati s jazz klubom, propast ćeš.” Na svu sreću nisam generalno propao, ali sam potrošio velike novce na uređenje kluba - tri, četiri Ferrarija. Neko vrijeme bilo je jako teško, morao sam i prodati nešto imovine u Slavoniji da vratim dugove. Naučio sam da kultura nije samo strast, nego i matematika. Moraš znati kad stati, kad promijeniti taktiku. No nije mi žao: u klubu sam organizirao sjajne jazz koncerte i dovodio najveće svjetske jazz zvijezde. I naravno, dobro se zabavljao. Ima kod nas u Slavoniji uzrečica: “kurčenje košta”.
Express: Kod kuće imate 10.000 gramofonskih ploča. Što se sve nalazi u toj zbirci i što još slušate?
To je moj životni arhiv - gotovo cijela povijest jazza. Nikada u životu nisam kupio novi auto, kupovao sam samo ploče. No u zbirci nije samo jazz, već i oko 2.000 ploča rock glazbe koje sam slušao kada sam bio mlad. Svi veliki džezeri i jazz glazbenice koje sam doveo u Zagreb, Rovinj i Pulu potpisali su ploče i CD-e, tako da su sve te ploče i ozbiljna imovina. Naravno da još uvijek slušam ploče, uredno ih i dalje kupujem. Danas, ako ste strpljivi, u prodavaonicama second hand ploča u Zagrebu možete za stvarno sitne pare kupiti fantastične ploče, pravo jazz blago. Nedavno sam kupio četrdesetak ploča za cijenu ručka za dvije osobe u boljem zagrebačkom restoranu. Nije stvar samo u kolekcionarstvu, nego i u sjećanjima. Svaka ploča je trenutak u životu.
Express: Bavili ste se raznim stvarima u životu. Za kraj, čime ste najzadovoljniji, a za čime najviše žalite?
Najzadovoljniji sam što sam živ. Ipak nisam spavao po noći skoro 20 godina.
