U svibnju 1945. u Jugoslaviji je, kao i u ostatku Europe, završio Drugi svjetski rat. Vodeću ulogu u pobjedničkom partizanskom antifašističkom i oslobodilačkom pokretu jugoslavenski su komunisti smatrali dovoljnim argumentom da nakon rata u državi preuzmu vlast te da društvo počnu oblikovati u skladu sa svojim idejama i idealima.
To oblikovanje je podrazumijevalo monopol na planove za budućnost, ali i monopol u tumačenju, prezentiranju i podučavanju prošlosti. U tom smislu posebnu ulogu, kao svojevrsni temelj nove države i društva, dobio je upravo narativ o netom završenom ratu. A on je bio isključiv, tendenciozan, ideologiziran, selektivan i lišen kritičkog preispitivanja. Na sličan način komunisti su pristupali i ostalim društvenim pojavama i fenomenima. U skladu s tim narativom, partizani su uvijek bili heroji, a svi protiv kojih su ratovali ili oni kojih ih samo nisu podržavali postali su neprijatelji i zločinci.
O partizanskim zločinima uglavnom se nije (javno) govorilo, a kad ih se i spominjalo, onda ih se umanjivalo, relativiziralo ili čak opravdavalo. Izgradnja narativa o tzv. narodnooslobodilačkoj borbi odvijala se na svim razinama i u svim segmentima društva. Pisane su knjige i znanstveni radovi, podizani spomenici, otvarani muzeji i galerije, snimani igrani, dokumentarni i crtani filmovi, održavane komemoracije i proslave. O hrabroj partizanskoj borbi učilo se na satovima povijesti, ali i zemljopisa, hrvatskog jezika, filozofije, likovne, glazbene, pa čak i tjelesne kulture. Važnu ulogu u održavanju ratnog narativa "živim" imali su ratni veterani.
Udarna oštrica komunističkog režima
Njihova pozicija u društvu nije bila tek ceremonijalnog i komemorativnog karaktera. Oni su, kao moralna vertikala, često predstavljali udarnu oštricu komunističkog režima, pa se njihov stav osluškivao i uvažavao bez obzira na to radilo se o vizualnom identitetu nekog spomenika, sadržaju filma ili tekstu rock pjesme. Sve je to bilo moguće jer je komunistički režim bio nedemokratski, jednopartijski i nije dopuštao kritiku.
A onda je 1990-ih u Hrvatsku došla demokracija. Istina, ne na način kako su mnogi očekivali. Pritom ne mislim samo na rat kao doista neočekivanu otežavajuću okolnost, nego i na način kako je jedna politička stranka koja je vlast osvojila na demokratskim izborima vrlo brzo zanemarila teoriju i praksu demokracije. Nažalost, iako su se upravo jednoumlje, izostanak kritičke misli i ometanje građanskih sloboda isticali kao važni razlozi za "odmak" od Jugoslavije, "pomicanje" prema demokraciji i otvorenom društvu teklo je poprilično sporo i uz puno problema.
Jedan od aspekata, ne i jedini, koji upućuje na previše sličnosti između hrvatske demokracije i jugoslavenskog komunizma upravo je odnos prema ratu. Ovaj put ne Drugom svjetskom, nego onom kojim je Hrvatska obranila svoju slobodu i stekla neovisnost. Umjesto da na temelju iskustva izbjegnu pogreške iz (komunističke) prošlosti, Hrvati su svim silama krenuli dokazivati da povijest nije učiteljica života. Pa je tako i ratni narativ (p)ostao isključiv, tendenciozan, selektivan, ideologiziran i lišen kritičkog preispitivanja. Ponovno je država ta koja propisuje kako će se poučavati o prošlosti, a u tom državnom projektu važnu ulogu i ovaj put imaju veterani (branitelji). Istina, nije da u društvu po tom pitanju nema disonantnih tonova i rasprava. Ali onaj tko se usudi kritizirati ili postavljati "neugodna" pitanja riskira javni ostracizam. Ako bi se ikoga moglo i moralo pozivati na odgovornost zbog takve društvene klime, tj. zbog oportunizma i konformizma, onda je to svakako akademska zajednica. Prije svih hrvatski povjesničari.
Zato je svaki rad koji na znanstveno utemeljeni način istražuje i propituje jedan tako važan fenomen kao što je narativ o Domovinskom ratu i njegov utjecaj na hrvatsko društvo ogroman doprinos. I upravo to je slučaj s knjigom "Međunarodni sudovi i masovni zločini. Ratni i pravosudni narativi u Hrvatskoj", koja je nedavno objavljena u izdanju Srednje Europe. Autor knjige je Ivor Sokolić, politolog hrvatskih korijena, koji je najveći dio života proveo u inozemstvu (Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo). Ova knjiga je i nastala kao rezultat doktorske radnje koju je Sokolić obranio na University College London.
Dakle, što je tema knjige? Autor se bavi narativom o Domovinskom ratu, onima koji su ga gradili, te sredstvima i načinom na koji je građen. Kako sam naslov sugerira, posebna pozornost posvećena je procesu tzv. tranzicijske pravde, tj. (ne)uspjesima koje je u pronalaženju istine i suočavanju s prošlošću imao angažman (međunarodnih) sudova za ratne zločine i brojnih organizacija civilnog društva. Osim same teme, zanimljiva je i metodologija kojom je ovaj rad napisan. Autor je obavio brojne pojedinačne i skupne intervjue u nekoliko gradova (i sela) širom Hrvatske, a kao reprezentativan uzorak uzeo je tri "skupine": veterane (branitelje), nastavnike povijesti i umirovljenike. O čemu je pričao s njima? O brojnim temama, od kojih neke samo kad se izgovore dijelu hrvatske javnosti zvuče provokativno, pa i blasfemično.
Zanimao ga je stav sugovornika o opće prihvaćenome mišljenju o isključivoj odgovornosti Srba za rat, o relativizaciji zločina u obrambenom ratu, o odnosu prema sudskim presudama koje nisu u skladu sa službenim narativom, ali i o "ratu koji i dalje traje", tj. o utjecaju ratnog narativa na današnje odnose između Hrvata i Srba, te Hrvatske i Srbije. Posebna poglavlja autor je posvetio ulozi i utjecaju branitelja i braniteljskih organizacija u hrvatskom društvu posljednjih trideset godina, kao i činjenicama i interpretacijama o ulozi Republike Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini.
Iako je fokus ove knjige na jedan prošli događaj, ona itekako objašnjava svijet u kojem danas živimo. Analizirajući narativ o Domovinskom ratu, Sokolić upućuje čitatelja na razmišljanje o kauzalnom odnosu između načina na koji se hrvatsko društvo suočava s prošlošću i načina na koji se suočava s aktualnim izazovima funkcioniranja demokracije i pravne države. A čini mi se da je već razmišljanje, posebno ono utemeljeno na činjenicama, dobar put da pogreške iz prošlosti ne ponovimo, nego da ih shvatimo kao lekcije za budućnost.
