Globalno drukčiji, globalno kriv, globalni izdajnik otkad sam živ. Globalno, lokalno, vječna manjina, u srcu je ljubav, u srcu širina..., repa Edin Osmić u jednoj od pjesama s novog albuma "Put u plus". Upravo taj i takav Edo Maajka se vratio: globalno i lokalno drukčiji, emocionalno zreliji, dobrovoljni izgnanik iz svakog zatucanoga kolektiviteta, ali i samouvjereniji nego ikad prije.
Najbolji MC u ovom dijelu svijeta dugo nije objavio album, a dugo ga uopće nije bilo: živio je, naime, u Tel Avivu, i to nakon Brčkog, Zagreba, Tuzle i opet Zagreba, gdje sad, još jednom, ima adresu, te veću obitelj, ali i razoran bend.
Nije malo onih što im je Edin CD "Slušaj mater" trebao da shvate kako rap nije puko nabrajanje i da taj pravac nije ekskluzivno pravo onih što im je prvi jezik engleski. Edo, naravno, nije bio prvi MC, ali jest prvi doveo rap na veliku scenu i olakšao život drugim autorima, od starijih do onih što su u njemu imali idola.
Velika je pauza bila između pretposljednjeg i ovog albuma, a ni praznina nije bila manja. Popunjavana je, istina, singlovima, samo što je sada definitivno zatvorena. "Put u plus" moćan je, izvanredno odsviran album na kojem još u svakoj pjesmi ima više teksta nego na nečijim CD-ovima. I to kakvog teksta!
Dakle, Maajka is back... Ko veliki.
Edo, novi album je očekivan još u jesen prošle godine, no od očekivanja do izlaska prošlo je nekih desetak mjeseci. Zašto? Jesu li najave bile nerealne ili ti nisi bio zadovoljan onim što si imao spremljeno 2017. u ovo vrijeme?
Trebalo je vremena da pronađem izdavača koji je zainteresiran i vjeruje u moj materijal. Nadao sam se da ću uspjeti to sve sam završiti, ali sam se brzo uvjerio da sam daleko od tih mogućnosti. Dallas je uletio s odličnom ponudom, zahvalan sam im na povjerenju jer ipak me nije dugo bilo s novim materijalom, nisam baš bio prisutan ni u medijima nit sam imao prebivalište na Balkanu. Tako da sam nakon povratka u Zagreb uradio prve tri pjesme kako bih objasnio ljudima da se ne zafrkavam i da imam ozbiljno dobar bend i namjeru vratiti se na scenu. Kad sam potpisao ugovor, bacio sam se na rad s bendom i pjesme smo uradili u kratkom roku od samo nekoliko proba. Imao sam dotad spremljeno dosta pjesama, neke su mi se tematski poklapale, od nekih sam odustao, dvije nove su nastale u zadnji tren.
Inače, moje pjesme najbolje smiksa Miro Vidović, pa sam odlučio i njega pričekati da malo ulovi slobodnog vremena za ovaj album, i eto na kraju je sve ispalo kako treba s tim dilejem od nekoliko mjeseci. Neka je tako, meni uvijek fali lekcija iz strpljenja.
Uz mnoge druge promjene, dogodila se, kažeš, i ta s izdavačem. Do sada si radio s Menartom...
Dallas je vjerovao u ovo novo što radim i bili su spremni uložiti sredstva u moj materijal. Nakon što se nisam uspio dogovoriti s Menartom, bilo je još nekoliko izdavača u igri, mada mi je želja bila izdati to nekako solo, ali nisam uspio. Studio Morris i Miro Vidović su mi napravili veliku prijateljsku uslugu tim što su izdali ta tri prva singla i eto sad sam u Dallasu. Jako sam zadovoljan tamo, odlično rade posao.
Od debitantskog albuma "Slušaj mater" do "Puta u plus" prošlo je nekih 18 godina, cijelo jedno punoljetstvo. Prvo, možeš li vjerovati da je to tako davno bilo?
Uffff, srećem ljude po svirkama koji dolaze s fotkama od prije petnaestak i više godina, bili su djeca, a sad su s djecom. Stari se, jebi ga. Vrime leti!
Koliko je Edo Maajka iz onog vremena drukčiji od Edina Osmića, od ovog Ede sad, koji pada da se sjeti kako zna letjeti?
Puno. Da sam isti, bio bih kreten. Iskusniji sam, stariji, stigla su djeca, puno je kilometara prijeđeno, puno iskustava koja mijenjaju svijest i pogled na sve. Onaj Edo je nezrelo dijete oštrog jezika i pun bijesa na sve oko sebe, željan dokazivanja i pažnje.
Prije službenog izlaska "Puta u plus" objavljeno je nekoliko singlova, iz kojih se moglo naslutiti koliko je ovo, zapravo, poetski šaren i širok album. Istina, ti ni prije nisi objavljivao albume koji su samo ljubavni ili samo angažirani, ali se meni čini da nikad prije nije bilo ovakvog raspona među emocijama i temama. Slažeš li se s tom ocjenom?
Nisam htio monoton ili uzak album, to sam od početaka karijere izbjegavao. Nekad bih uspio, a nekad ne. Mislim da sam ovaj put uspio. Imao sam i dobru mjeru, nema fillera i pjesama koje su tu tek onako slučajno, jedanaest je bilo taman. Dosta jednostavan, jasan i iskren album.
Može li se, odnosno kako tebi zvuči, reći da je "Put u plus" ploča koja govori o tome da su ovo vrijeme i ovaj svijet grozni, ali da se i u njima može biti sretan?
Baš tako. Može se reći da sam izabirem za sebe na što ću se fokusirati i usmjeriti, čemu ću dati moć nad sobom, sam radim svoj mikrosvijet kao i svi. Možeš živjeti u Oslu i ostati u crnilu i s ljudima koji su mrzitelji i bit ćeš u istim emocijama kao da si u podijeljenom gradu u kojem sve počinje i završava pričom o mržnji. Znam puno ljudi koji žive u takvim okruženjima ili još gorim, ali su sretni. Svijet jest sjeban, ali i dobar. Život je takav: ako se fokusiram samo na to tko me ne voli ili ne prihvaća u vremenu internetskog trolanja, mogu se komotno zaključati u sobu i biti tamo do kraja života. Kao što kaže prva pjesma, ja sam kreator!!!
Sve ljubavne pjesme – a takve su i one koje govore o nesporazumima, poput "Otrova" – duboko su intimne, osobne, odnosno takvima se čine, dok je većina onih drugih, angažiranih, da tako kažem globalnija od tvojih ranijih, sličnih stvari. U jednoj pjesmi i kažeš kako ti je život u Tel Avivu pomogao da shvatiš da su balkanska sranja – univerzalna. Je li ti zbog te spoznaje lakše, teže ili isto?
Kako kad. Nemam više tu iluziju da je samo otići nekamo dovoljno, svugdje imaš sranja, samo što smo toliko siti naših balkanskih sranja da se ona druga čine kao podnošljivija. Intenzitet može biti manji, ali je tu. Kod porasta nacionalizma pojavljuju se crne liste izdajnika, objektivnih ljudi, drukčijih, to je ono što pomalo već zahvaća cijelu Europu. Manjine su najebale, ljudi koji ne razmišljaju kao većina, bez obzira na nacionalnu pripadnost, bit će i jesu manjina i izdajnici. Eto ti Boris Dežulović, dobar je svima kad priča o drugima, al’ o tvom toru kad je riječ, onda ne može. Zbog toga kakav je najebo bi od većine bez obzira bio na Balkanu ili Novom Zelandu. Meni su takvi ljudi kao lijek, hvala Bogu ima ih.
Dva su, mislim, skrivena, dugoročna hita na albumu: "Odlazim dolazim" i "Izdajničko kolo". Prva govori o nepromjenjivosti tavorenja, ali i odnosu prema ženama koje su krive za sve, a druga o onima koji su svakoj većini i svugdje meta jer su drukčiji i jer češće "pale mozak"? Kad bi morao izabrati jednu od te dvije da nekome objasniš i tko si i odakle si, koju bi pustio i zašto?
Nastavak na sljedećoj stranici...
