Roman “Madame” predivna je vožnja kroz mladost u vrijeme olovnih godina u Poljskoj, kroz zapletene niti poljske povijesti iz vremena koja su ostala tek siva mrlja na karti. Da ne bude zabune, nema tu svih onih velikih stvari, velikih događaja sakrivenih iza željezne zavjese; odnosno ima ih, ali oni su tu tek kao mizanscena za jednu ljubavnu priču, crvenu točku u sivilu stvarnosti. Predivan roman koji govori o mnogo toga, ali prije svega govori o tome kako je bujao život, smisleniji, sadržajniji, pa na neki način i ljepši, čak i tamo gdje su norme života, gotovo pa svaki njegov trenutak, bile strogo propisane (pa i nadzirane) partijskim pravilima.
U odličnoj knjizi “Domovine – osobna povijest Europe” Timothyja Gartona Asha – koji je stvarno dobro poznavao srednju Europu iza željezne zavjese (dok su mu stavovi i zaključci o Hrvatskoj, hm, poprilično engleski von oben, da ne kažem bezobrazni, a u svakom slučaju lišeni svakog razumijevanja), govori se o tome kako je u političkom sivilu nakon neuspješnih prosvjeda i pobuna da se sovjetski tip socijalizma zbaci ili barem prilagodi, nastupilo vrijeme rezignacije u kojoj su velike ambicije potisnute, a materijalno i ekonomski počelo se uvelike zaostajati za Zapadom. Međutim, on lucidno primjećuje kako je nedostatak političke slobode i nemogućnost ganjanja (što je na Zapadu u nekim trenucima postajala nova mjera neslobode drugačije, ali jednako devastirajuće) materijalnih bogatstava ljudima omogućila da se druže, da upijaju kulturu, da proizvode ili reproduciraju umjetnost, makar samo u krugu prijatelja, u stanovima i vlastitim glavama. Olovno vrijeme u kojem Liberov junak ide u školu istovremeno je vrijeme u kojem se svira, glumi, piše, čitaju se knjige. Raspravlja se o njima… I to na način koji je danas nezamisliv. Ispod sivila raznih represija ustvari buja život koji je i na slobodnom Zapadu praktički nezamisliv. Problem je što taj život ne može preskočiti zidove.
Nema dosadnije stvari – a to je gotovo pa obavezni oblik usmene književnosti danas – od prepričavanja školskih anegdota ili doživljaja s odsluženja vojnog roka. A opet gotovo da i nema osobe koja se tome s vremena na vrijeme ne prepušta, pa čak i uživa u tome (da ne lažem, nisam iznimka). Kada se taj “žanr” probije do književnosti možemo dobiti vrhunske knjige poput primjerice “Vojnog rocka” Wladimira Kaminera ili “Ništa nas ne smije iznenaditi” Ante Tomića (kad je riječ o anegdotama vojnih obveznika) ili “Povijesti pornografije” “Ranih dana” i “Trave i korova” Gorana Tribusona (koje djelomično sadrže i školske anegdote), da ne nabrajam neke druge. Sve te knjige taj “žanr” uobličuju u nešto sasvim drugo, u život sam. Baš kao i “Madame” koja počinje školskom anegdotom kojom istovremeno čitatelja uvlači u priču, ali i priču približava svačijem životu i dopušta da ona raste, buja i teče u milijun smjerova. Da se dotiče milijun tema od kojih je svaka životna i važna, a istovremeno je ostavlja okupljenu oko nečega što nam je sasvim poznato, a na trenutke nam se čini čak i doživljeno.
Neću prepričavati radnju, jer je to ustvari i nemoguće prepričati, ali hladna i distancirana profesorica francuskog postaje opsesija glavnog junaka koji je u nju možda zaljubljen (kao i pola škole), a možda samo fasciniran (kao cijela škola). I sad bi čovjek rekao da će priča krenuti u smjeru neke tragične ljubavi, ali ništa od toga, priča ide u bezbrojnim smjerovima, pa i u tom smjeru, ali Libera neprestano odbija pristati na to da je njegova priča samo jedna, a ne bezbroj priča istovremeno. Baš onako kako i sam život ima, kada bi ga popisivali, neku narativnu liniju, ali se sastoji od bezbroj priča koje su tu narativnu liniju gradile iako nisu, naizgled, njezin dio.
Roman se izuzetno lako i sa užitkom čita. S jedne strane, on je čvrsto utemeljen u priču koju Libera želi ispripovijedati, a s druge strane, neprestano odlazi, i to vrlo duboko, u različite priče, koje su istovremeno vezane uz osnovnu narativnu liniju, ali i daleko od nje dopuštajući da se govori o mnogim stvarima koje s “običnom” ljubavnom pričom iz školskih hodnika nemaju nekakve veze. Odnosno imaju, onako kako sam život u sebe upija bezbroj priča koje su sve značajne i važne, ali samo ćemo neke prepoznati kao one koji su nama važne ili koje su nas oblikovale.
Ono što je dosta važno reći, bez obzira o čemu govori, a govori o mnogim sivim i crnim stvarima, roman odiše radošću.
