Kultura
152 prikaza

Izgubljena karta uma: Oni što progone drukčije neminovno su osuđeni na samouništenje

Danas je 'Mjesto lava' Charlesa Williamsa česta tema akademskih kolegija i znanstvenog proučavanja zbog njegova utjecaja na cijeli žanr fantastične književnosti

Jedan od četiriju najpoznatijih članova neformalne literarne sekcije "The Inklings" (uz J. R. R. Talkiena, C. S. Lewisa i Owena Barfielda), Charles Williams (1886. – 1945.), u književnosti je osobito upamćen ostao po romanima koje je T. S. Eliot nazvao "nadnaravnim trilerima".

Naspram Lewisovoj i Tolkienovoj prozi, Williamsova se fantastika ostvaruje u "realističkom", suvremenom svijetu. Roman "Mjesto lava" ("The Place of the Lion", 1931., prevela Ivana Krencer) prilika je da se uvjerimo u ispravnost Eliotova opisa romanesknog opusa autora koji je ujedno pisao poeziju, drame i kritiku. I koji je, što za razumijevanje njegova djela nipošto nije nebitno, bio teolog. Otvoren prema svakoj sumnji, dodao bih, i nepokoren dogmom.

Radnja romana podijeljenog u šesnaest poglavlja prati dvojicu drugova, Anthonyja Durranta i Quentina Sabota, koji se kao i čitav Smetham, gradić u blizini Londona, suočavaju s nizom neobjašnjivih i zastrašujućih fenomena. Sve započinje poglavljem "Lavica" u kojem dvojac nabasa na potjeru za lavicom, neobičnu, ali racionalno objašnjivu situaciju koja po sebi ne utječe na njihov skepticizam.

Problem univerzalija

Situacija se ubrzo mijenja: pojava lava zastrašujućih dimenzija u blizini Spojišta, kuće u kojoj živi filozof (i okultist) Berringer, a zatim i niz iracionalnih pojava pod čiji utjecaj potpada sve veći broj stanovnika gradića, dvojicu će mladića suočiti s preispitivanjem ustaljenog poimanja zbilje. Anthony pritom, kontrolirajući strah, fenomenima pristupa znatiželjno, s ciljem da si objasni njihovu pojavnost i krajnji učinak na svijet kojem pripadaju.

Quentin, pak, gubi bitku sa strahom i postaje privremena žrtva transmutacije znanog im postojanja. One iste transmutacije koju će, inzistirajući na akademskom poimanju racionalizma, neko vrijeme poricati Damaris Tighe, doktorandica filozofije posvećena izučavanju života skolastičara Petera Abelarda (1079. – 1142.), francuskog filozofa i teologa. Abelardova posvećenost problemu univerzalija pritom će čitaocima pomoći pri razumijevanju spoznaja do kojih su, pored Anthonyja (i kasnije Damaris), u punom smislu riječi došli još knjižarski pomoćnik Richardson te naposljetku spašeni Quentin.

Problem univerzalija u romanu je sagledan iz Platonove perspektive, što znači pretpostavku ideje kao najviše stvarnosti, samim tim i uzroka opažajnog realiteta. S obzirom na Platonovu perspektivu, kao i s obzirom na Abelardovo nepripadanje (ili istovremeno pripadanje) realizmu (pravcu koji polazi od toga da ideje posjeduju supstancijalnost) i nominalizmu (pravcu koji poriče supstancijalnost ideje polazeći od teze da su pojmovi samo imena), jasno je otkud filozofovi život i djelo u središtu djevojčina interesa.

Kastriran i zatvoren u samostan

Ona je ta koja, dijelom zahvaljujući Anthonyju, prelazi naoko neprelazan put od nominalistice do realistice. Ona je ujedno i ta koja se, baš kao Abelard, naposljetku predaje nekoj vrsti (doduše nedorečenoj) ljubavne veze s prosvijećenim Anthonyjem, ujedno njenim rođakom. Abelard se, naime, upustio u zabranjenu vezu s Heloizom, kćerkom kanonika Fulberta, nakon čega biva kastriran i zatvoren u samostan. Potonja se poveznica Damaris i Abelarda može učiniti nedovoljno čvrstom, no njen susret s jezivom prikazom/idejom srednjovjekovnog redovnika i skolastičara, s utjelovljenjem dakle vlastite životne opsesije, moguće aludira na kategoriju savjesti te njene djelomične uslovljenosti normom.

Likovi kao što su Foster, gospođica Wilmot ili Damarisin otac utjelovljuju poražene robove ideja. Smješteni u zbilju koja je na temeljima platonističkog realizma suočena s provalom ideje u osjetilni svijet, transmutacija ideje u materiju proizlazi iz ljudske opsesije. Otud u Damarisinu slučaju Abelard, u Fosterovu lav, u Wilmotičinu okrunjena zmija ili u slučaju gospodina Tighea divovski leptir. U Anthonyjevu slučaju, stoga što je očuvao umnu kontrolu nad idejom, mogli bismo govoriti o orlu kao metafori spoznaje koja nas jedina može očuvati od naših temeljnih strahova.

U osmom poglavlju ("Marcel Viktorin Bolonjski") Richardson i Anthony dotiču se ranih skolastičara poput Pseudo-Dionizija Areopagita i Ivana Skota Eriogene, kao i tzv. četverostruke podjele prirode u čijem shvaćanju simbolika orla igra fundamentalnu ulogu. Brojne su reference na Bibliju (Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Otkrivenje, Knjiga o Jobu, Psalam 107, Otkrivenje Ivanovo i dr.). Postoje, međutim, i reference na apokrifnu građu i mitologiju.

Kuća filozofa Berringera

Otud recimo usporedba "susreta" Damaris i Abelarda koji je uspoređen s Lilit i Samaelom. Inače, platonističke su ideje razmotrene i kroz prizmu triju sfera hijerarhije anđela, što je temeljeno na spisima "Mistična teologija", "Nebeska hijerarhija" i "O Božjim djelima" spomenutog Pseudo-Dionizija, anonimnog kršćanskog autora iz kasnog 5. ili ranog 6. stoljeća. Kao obrana se od provale ideje i transmutacije svijeta, Anthony otkriva u desetom poglavlju ("Jama u kući"), prije svega ispostavlja samospoznaja.

Kuća filozofa Berringera koji je nakon direktnog susreta s lavom završio u stanju duboke kontemplacije, spomenuto Spojište, prikazana je kao "portal" kroz koji principi prodiru u svijet materijalno ga degradirajući. U svemu navedenom razvidna je Anthonyjeva istraživačka strana ličnosti, zbog čega krajnji čitalački utisak odgovara spomenutoj Eliotovoj sintagmi.

Romanu je moguće pristupiti i kao alegoriji društva kojem je Williams bio suvremenik. Sklonost proizvoljnom interpretiranju, međusobno nerazumijevanje i nesklonost napuštanju paradigmi rezultiraju društveno nepremostivim preprekama, posljedičnom stagnacijom i pojedinačnim stradanjima. Gledano iz tog kuta, teološko-filozofski okvir romana valja razmotriti kao scenografiju unutar koje su razlučeni uzroci socijalne neravnoteže, kako materijalne, tako i intelektualne.

Zaštitnice ljudi - ovce

Groteskno produbljenje jaza, uslijed dogmatske vezanosti uz postojeći set vrijednosti, proizlazi iz oslabljenog društvenog imuniteta. Utoliko je puka banalnost dovoljna za nastanak međuljudskog kaosa ("Možda je upravo zbog pogrešnog prijedloga cijeli svijet zastranio"). Takvo stanje obvezuje na novi početak. Iz navedenog je logično što je Anthony Durrant naposljetku prikazan kao Adam koji, dirigirajući idejom, iznova uspostavlja nominalistički red.

Zbog toga su protagonisti romana pretežno mladi ljudi (Anthony, Quentin, Damaris, Richardson). I zbog toga su, rekao bih usprkos biblijskom rakursu, kao simbol nevinosti i zaštitnice ljudi od ideje zla navedene ovce. U njihovoj je neposrednoj blizini progonjeni Quentin Sabot pronašao privremenu zaštitu od Fostera, roba ideje osuđenog na propast. Progonioca je, primjećujete, lako interpretirati i kao sljedbenika kakve totalitarističke misli. Takvi su, progoneći druge i drukčije, neminovno osuđeni na samouništenje.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.