Među nikad popisane ratne gubitke sa Sepetarevca vrijedilo bi uvrstiti komplete sportskog tjednika SN revija, od prvog broja, objavljenog 1976., pa do mog odlaska u vojsku, u kolovozu 1984., te mnogo dragocjenije, premda nepotpune (nedostajala su mi tri broja iz 1972. i 1973.), komplete Strip Arta, koji je izdavao i uređivao Ervin Rustemagić. Ove sakupljačke dragocjenosti bile su pohranjene na tavanu, u tridesetak kartonskih kutija. Još od prvih dana rata tiho sam strahovao da će nam zapaljivi metak ili granata pogoditi krov i da će nam kuća, zahvaljujući meni, planuti kao šibica. Tom strahu su posvećeni dijelovi posljednje priče u “Sarajevskom marlboru”, pisane za prve godine rata. I nakon što je naš krov sretno preživio rat, početkom 1996., za prvog povratka kući na Sepetarevac, popeo sam se na tavan, ali kutija gore više nije bilo. Majku nikad nisam upitao što se dogodilo s mojim novinama i stripovima. Pretpostavljam da su poslužili nekome za potpalu. Umio sam se nositi s vlastitom povrijeđenošću jer je tako bez riječi likvidirala nešto što mi je bilo važno. U stvari, bilo je to opće mjesto u našem čudnom odnosu ili neodnosu. Nakon stradavanja kompleta SN revije i Strip Arta, nikad više nisam sakupljao nikakve novine, publikacije, revije, časopise... Premda i dalje vjerujem da su novine dragocjenost koju ne bi trebalo bacati u smeće niti koristiti za potpalu. Samo novine svjedoče da nas je nekad negdje bilo. U njima piše kakvi smo bili i kako smo živjeli. Strip Art bio je revija, tiskana u kojekakvim, uglavnom vrlo neujednačenim uvjetima i na svakakvom papiru, koja je generaciji od malih nogu stvarala uvjerenje da je strip umjetnost, a ne sredstvo za kvarenje djece i dječje mašte, kako su to tvrdili onodobni pedagozi i narodni učitelji. Strip Art i Ervin Rustemagić ulili su nam cjeloživotno samopouzdanje i samopoštovanje po pitanju stripa. Ali Strip Art nije bio najvažnija revija našega doba, koje je nastupilo baš 1973., kad je u Zagrebu ugašen Plavi Vjesnik, formativna strip početnica prethodnoj generaciji.
Nama najvažnija bila je Stripoteka, koja je (čini mi se) izlazila svakog drugog četvrtka, donoseći vrlo širok i reprezentativan izbor svjetskih i domaćih radova, u rasponu od kojekakvog komercijalnog smeća, preko američkog sindikalnog stripa, sve do čuda kakvo je u to vrijeme, recimo, bio Corto Maltese. Središte stripovskog izdavaštva preselilo se iz Hrvatske u Srbiju, uglavnom u Novi Sad i u Gornji Milanovac, premda su iz Vjesnikova OOUR-a Romani i stripovi stizale neke od neprocjenjivih dragocjenosti našeg odrastanja i obrazovanja, recimo Alan Ford. Inače, treba primijetiti i to da je onodobna Socijalistička Republika Hrvatska iz nekog razloga bila obrazovno najliberalnija po mnogim pitanjima, pa tako i po pitanju stripa. Osim što je “radna knjiga za upoznavanje prirode i društva”, naslova “Moj dom”, najbolji i najvažniji udžbenik kojim sam se za svog školovanja služio, bila koncipirana kao svojevrsni protostrip, s nezaboravnim ilustracijama Danice Rusjan, u Smibu, na koji smo, uz Radost, bili u prvom osmoljetke u Drveniku pretplaćeni, izlazio je na posljednjoj stranici dobro crtan i scenaristički izveden strip Ante Zaninovića. Koliko je strip sedamdesetih u Hrvatskoj i izvan umjetničkih i popkulturnih krugova bio važan potvrđuje i činjenica da je tabla stripa Nježni, Ivice Bednjanca, izlazila u SN reviji od prvog broja tjednika. Velika epoha popularnog hrvatskog stripa završit će onoga dana kad uredništvo Nedjeljne Dalmacije, u kojoj sam tad radio, otkaže suradnju Dubravku Matakoviću, koji je na posljednjoj stranici splitskoga tjednika svakoga tjedna crtao tablu stripa. I Mataković i Bednjanac su, na vrlo pomaknuti način, sasvim neprispodobiv današnjoj eri novog konzervativizma, tjedno komentirali događaje u zemlji. Mataković je tako crtao underground komentar zbivanja u Domovinskom ratu, dok je Bednjanac komentirao zbivanja u sportu, uglavnom u nogometu. I bili su to sjajni stripovi, besprijekorno scenaristički izvedeni.
Onda je opet prolazilo vrijeme, godine su trošile naše živote, ja sam se mirio sa svojim sitnim materijalnim gubicima, na kioscima su se mogli nabaviti uglavnom samo reprinti Alana Forda, u hrvatskim knjižarama nije bilo nikakvih, a kamoli vrijednih stripova. Tako je išlo sve do pojave Marka Šunjića i njegove Fibre, uz koju je odmah zatim vidljivom postala cijela jedna, ne baš tako mala nakladnička scena. Usred tog izdavačkog revivala izbila je najednom Večernjakova Strip revija. Dobro pamtim svoju mrzovolju kad sam je prvi put ugledao na kiosku, a koja nije bivala ništa manja ni nakon što sam je kupio i listao u kafiću na utrinskoj tržnici. Naime, bilo je to već vrijeme kad su hrvatski mediji, naročito novine, parazitirali na trendovima u kulturi, pa su pokretani jednokratni kulturni prilozi, imitirane su društvene akcije i pokreti, angažirane zvijezde sapunica da po novinama glume društveni aktivizam, tako da mi je i ta Strip revija djelovala kao samo još jedan izdanak takvog otužnog svijeta. Ono što sam, međutim, morao primijetiti jest da je revija bila skromnije i realnije zamišljena nego što je nalagao duh epohe, da je koncepcijski vrlo jasna i da - što je, zapravo, bilo sasvim neobično - izvire iz tradicije i iz generacije Plavog Vjesnika, dakle vremena koje nisam doživio te čije sam novine i magazine poznavao samo iz arhiva.
Večernjakova Strip revija bila je, dakle, duhom starija i od Stripoteke i od Strip Arta. Spominjem, opet, samo magazine koji su bili važni meni i mojoj generaciji. Tu arhaičnost bio sam spreman tumačiti na dva načina: ili je nekome baš jako stalo da prekorači i zanemari tradicije cijele jedne generacije ili se radilo o tome da su Strip reviju osmislili ljudi koji duhom ili čak i godinama pripadaju generaciji Plavog Vjesnika. Ali što god bilo i kako god bilo, to se nekako nije uklapalo u moju gorku detekciju još jednog jednokratnog novinskog projekta. Hrvatski jednokratni novinski projekti imitacija su ili kopija i krivotvorina nekog od svjetskih uzora i urneka, i nikad se ne nastavljaju na nešto što pripada domaćim tradicijama. I pritom su uvijek naočigled skuplji od onoga što sugeriraju mogućnosti, običaji i navike samog nakladnika. Svojom skupoćom bi da zaslijepe i fasciniraju publiku koju upravo time najviše podcjenjuju i vrijeđaju. A otpočetka nemaju namjeru da budu išta više od jednokratne senzacije niti da postoje dulje od jedne sezone. Ako i toliko! A zatim je, sljedećeg mjeseca, Večernjakova Strip revija ponovo izašla. I onda opet, i još jednom, i još jednom... Kad sam napokon shvatio da se ne radi o jednokratnoj novinskoj prevari i senzaciji? Iskreno rečeno, nikad! Navikao sam se na tu lijepu, skromnu i vrlo konzervativnu reviju, koja je uz publikacije iz najdubljeg undergrounda, poput već davnog Flit magazina ili besmrtnih Komikaza, sugerirala cjelovitost jedne vremenski i generacijski diskontinuirane scene. To što se Flit ugasio desetak godina prije nego što je Strip revija počela izlaziti nije mi na kraju ni bilo važno. Na kraju, tek sam sa stotim brojem osvijestio koliko je, zapravo, čudno i lijepo to da Strip revija postoji, i to ista onakva, uz tek minimalne transformacije, kakva je bila na početku. S jedne strane, taj je magazin utočište jednoga ne baš tako malobrojnog kulturnog plemena poklonika klasičnog, konzervativnog, starinskog, žanrovski strogo definiranog stripa, a s druge strane, i mnogo važnije, Strip revija zapravo jedini je domaći proizvod, uz beogradski Politikin zabavnik, koji je moguće naći na boljim hrvatskim kioscima, koji novim generacijama predstavlja makar i uski, skrajnuti i skriveni prolaz u svjetove jedne umjetnosti. Inače, tu ulogu igrala je, sve do 31. svibnja 2019., i čuvena Stripoteka, najvažniji i najdugovječniji strip magazin u povijesti južnih Slavena, ali je nakon tog dana i nakon objavljena 1174 broja Stripoteka prestala izlaziti.
Što je 100 brojeva Strip revije prema 1174 broja i pola stoljeća postojanja Stripoteke, mogao bi se upitati neki vječni skeptik i defetist? I pitanje, naravno, ne bi bilo ispravno postavljeno. Pravo pitanje bilo bi što je 100 brojeva Strip revije, publikacije koju u okrilju jednih dnevnih novina izdaje jedna privatna kompanija, u usporedbi s nijednim brojem magazina za strip, koji bi izlazio pod pokroviteljstvom i s punim financiranjem Ministarstva kulture, koje bi na taj način obavljalo funkciju zaštite hrvatske nacionalne kulture i omogućavalo novim generacijama prvi ozbiljan kontakt sa stripom? Nije li neobično da dnevne novine, i to u zemlji u kojoj je novinarstvo uglavnom na zlu glasu, i u kojoj po novinama vlada ozbiljna kulturna pustoš, obavljaju posao za koji je u svakoj kulturnoj zemlji - uključujući, recimo, bogatu Belgiju ili bogatu i veliku Francusku - zadužena država? Strip revija danas je u Hrvatskoj i Stripoteka i Strip Art jednoga naraštaja koji, istina, ima bezbroj sporednih puteva za upoznavanje sa stripom, ali nijedan od tih puteva, osim Strip revije, ne vodi do klasičnog, konzervativnog, starinskog stripa, bez kojega, opet, stripa zapravo nema.
