Likovni umjetnik, performer i esejist Željko Jerman (Zagreb, 1949. - Korčula, 2006.), jedan od ključnih protagonista hrvatske konceptualne umjetnosti posljednje trećine 20. stoljeća, obilježio je domaću umjetničku scenu radikalnim istraživanjem fotografskog medija. Od početka 1970-ih sustavno je preispitivao granice fotografije, odbacujući fotoaparat i svodeći medij na svjetlo, trag, kemijski proces i fotografski papir, te razvijajući osebujan umjetnički jezik u kojem je povezivao umjetnost i svakodnevni život. U povodu 20. obljetnice njegove smrti zagrebački Muzej suvremene umjetnosti (MSU) u suradnji sa Sivom zonom iz Korčule priredio je višelokacijski izložbeni projekt “Death in Korkyra”, koji se od 7. srpnja do 20. rujna održava u MSU-u u Zagrebu, a od 17. srpnja i na dvjema lokacijama u Korčuli. Projekt simbolički povezuje Zagreb, grad Jermanova rođenja, s Korčulom, otokom koji je obilježio njegov umjetnički i osobni život, te kroz odabrane radove prati ključne etape njegova stvaralaštva.
Željko Jerman, 'Autoportret', 1973., (detalj)
“Obljetnica je bila dobar povod, ali ne i jedini razlog za ovu izložbu. Jerman već dugi niz godina nije bio u fokusu muzejskih programa: njegova posljednja samostalna izložba u MSU-u održana je prije skoro trideset godina”, rekla nam je Radmila Iva Janković, likovna kritičarka i kustosica u MSU-u koja je zajedno s voditeljem Sive zone Darkom Fritzom koautorica projekta “Death in Korkyra”. “Kod mnogih koji smo Jermana poznavali i cijenili njegov rad već dugo postoji želja da se njegov opus ponovno sagleda, pa i u većem formatu. Sudeći prema reakcijama publike, Jermanov autentični bunt, utjelovljen u neposrednom radu s fotografskim materijalom, upravo zbog svoje suprotnosti suvremenoj digitalnoj kulturi, čini se, ne ostavlja ravnodušnima ni mlađe naraštaje”, rekla je Janković.
Naziv čitavog projekta preuzet je iz jednog konkretnog Jermanova rada. “’Death in Korkyra’ nije samo naslov jednog rada, nego svojevrsni ključ za čitanje cijelog Jermanova kasnog opusa”, objašnjava Fritz. “Rad 7, koji sadrži i ovaj natpis naknadno preuzet kao i ime rada, nastao je u Korčuli 1995. godine, u razdoblju kada otok više nije bio mjesto ljetovanja, nego njegov drugi umjetnički dom. U njemu se susreću gotovo sve teme koje su ga zaokupljale cijeloga života: fotografija kao trag, vrijeme kao autor, tijelo, prolaznost i smrt. ‘Rad 7 - Death in Corkyra’ sažima temeljnu Jermanovu misao da sve što nastaje istodobno počinje nestajati. Fotografija, tijelo i sjećanje podložni su istom procesu. Zanimljivo je i da je natpis na Radu 7 namjerno ili nenamjerno ‘pogrešno’ napisan - Corkyra umjesto grčkog naziva Korkyra. Ta mala jezična pukotina dobro odgovara Jermanovu odnosu prema jeziku i fotografiji: ništa nije sasvim stabilno, ni konačno, ni dovršeno”, govori Fritz.
Željko Jerman, 'Zabilježeno u vremenu i prostoru – 14 h 40 min', krajem 1970-ih
Iako je Jerman najpoznatiji po paroli “Krepaj fotografijo!”, njegov rad nikada nije bio usmjeren protiv fotografije. “Bio je usmjeren protiv iluzije da fotografija može zaustaviti vrijeme”, smatra Fritz. “’Death in Korkyra’ upravo zato govori o prolaznosti, ali ne na tragičan način. Fotografija, kao i čovjek, nastavlja se mijenjati, stari i propada. Vrijeme nije neprijatelj umjetničkog djela nego njegov suautor. Taj smo rad odabrali za naslov cijelog projekta jer najbolje povezuje Korčulu s Jermanovom umjetnošću. Većina tekstova o njemu govori o Zagrebu, konceptualnoj umjetnosti i Grupi šestorice autora. Ova izložba i katalog pokušavaju pokazati da je upravo Korčula bila jedno od ključnih mjesta njegova kasnog opusa, mjesto gdje su se život i umjetnost gotovo potpuno spojili.”
Umjesto jedinstvenog izložbenog postava, “Death in Korkyra” je dakle zamišljen kao projekt koji se istodobno odvija u Zagrebu i Korčuli - zagrebačka izložba daje širi pregled njegova rada i smješta ga u kontekst hrvatske konceptualne umjetnosti kroz umjetnička djela, dokumentaciju i arhivsku građu, dok korčulanske izložbe imaju fokus na radovima posvećenima otoku ili nastalima na njemu. “Mislim da tek kada se ta dva mjesta promatraju zajedno postaje jasno da Korčula nije bila fusnota Jermanove biografije, nego jedno od ključnih mjesta njegova opusa. To je ujedno i glavna teza cijelog projekta. Zagreb objašnjava kako je Jerman postao umjetnik, a Korčula pokazuje kako je njegova umjetnost sazrijevala u posljednjem desetljeću života”, kaže Fritz.
Vlado Martek, Vlasta Delimar i Željko Jerman u Voćarskoj 5, 1986.
Izložba obuhvaća razdoblje od najranijih ‘Subjektivnih fotografija’ koje su nastajale od 1972., preko radova nastalih u drugoj polovici sedamdesetih kad je Jerman - uz Borisa Demura, Vladu Marteka, Fedora Vučemilovića te Svena i Mladena Stilinovića - bio član umjetničkog kolektiva Grupa šestorice autora, pa do svjetlopisa koje je sredinom devedesetih stvarao u Korčuli. Uz djela i arhivsku građu iz MSU-a, predstavljeni su i vrijedni materijali iz privatnih zbirki, koji pojedina djela iz fundusa objašnjavaju i kontekstualiziraju. “Među njima je ‘Film koji će možda biti nastavljen’ (1975./1976.), za koji je i sam Jerman mislio da je izgubljen, a koji je pronašla njegova supruga Bojana Švertasek”, govori Janković. “Iz privatne zbirke posudili smo sjajan plakat otisnut na novinskom papiru te intrigantnu pozivnicu - materijale za izložbu Punk Art koja se 1979. održala u kultnoj galeriji Podroom gdje su prvi put izložene gotovo nepoznate Jermanove Maske, danas također dio fundusa MSU-a. Sažeti nekoliko desetljeća njegova stvaralaštva zapravo nije bilo teško budući da je MSU sustavno pratio Jermanov umjetnički put i to od samog početka.”
Jermana se često opisuje kao jednog od najradikalnijih istraživača fotografskog medija. On međutim nije bio usamljen u odbacivanju fotoaparata. “Fotografija bez kamere ima dugu tradiciju još od početka 20. stoljeća, a među njezinim najpoznatijim istraživačima bio je Man Ray”, rekla je Janković, dodajući da je Jermanov način na koji je tu “gestu povezao s vlastitom egzistencijom, destrukcijom fotografskog medija i konceptualnom umjetnošću bio posve specifičan”. Jerman je počeo djelovati početkom sedamdesetih godina, u vrijeme kada su se intenzivno propitivala temeljna svojstva umjetničkih medija u europskoj umjetnosti, osobito u slikarstvu. U tadašnjoj Jugoslaviji pojedini umjetnici su razvijali srodne postupke, istražujući uvjete nastanka slike i razlažući medij na njegove osnovne sastavnice. “Jerman paralelno razvija takav pristup u području fotografije, ali ga primjenjuje kao metodu koja vodi do posve drukčijih rezultata. Odbacivanjem fotoaparata i svođenjem fotografije na njezine elementarne sastavnice, on ne provodi hladnu analizu medija, nego ga pretvara u prostor izravnog egzistencijalnog iskustva. Ono što je kod analitičke umjetnosti često racionalno i autoreferencijalno, kod Jermana postaje izrazito ekspresivno, gotovo tjelesno - mjesto radikalnog ispreplitanja umjetnosti i života.”
Bojana Švertasek je istaknuta hrvatska kiparica i keramičarka s kojom je Jerman stupio u brak 1989. godine. S njom je dobio sina Janka i ostao u braku sve do svoje iznenadne smrti 2006. godine. Bojana je nakon njegove smrti nastavila brinuti o njegovoj umjetničkoj ostavštini
Zanima nas koliko je takav Jermanov pristup bio revolucionaran u vremenu kada je nastajao. “U današnje vrijeme nam se to možda ne čini toliko neobičnim jer smo navikli da suvremeni umjetnici propituju granice medija. No početkom sedamdesetih godina takav je pristup još uvijek bio iznimno radikalan”, govori Janković. “Fotografija se još uvijek tradicionalno shvaćala kao medij koji bilježi stvarnost pomoću fotoaparata, dok je Jerman odbacio samu ideju fotografiranja i medij sveo na njegove sastavne elemente. Time nije želio samo istražiti mogućnosti fotografije, nego pokazati da ona može postati izravni trag umjetnikove egzistencije.”
Željko Jerman danas se ubraja među rijetke hrvatske fotografe uvrštene u međunarodni kanon povijesti fotografije. Njegov rad zastupljen je u najutjecajnijim svjetskim pregledima povijesti fotografije, gdje se ističe kao važan predstavnik konceptualne i eksperimentalne fotografije 1970-ih te jedan od autora koji su proširili granice fotografskog medija. Dvadeset godina nakon njegove smrti, pitamo Fritza kako vidi Jermanovo mjesto u hrvatskoj, ali i široj europskoj povijesti suvremene umjetnosti. “Smatram da je njegov opus nepravedno zanemaren od strane struke u Hrvatskoj”, odgovara. “Već duže vrijeme gotovo nitko ne izlaže njegove radove niti ih uvrštava u teorijske preglede. Na sreću, u zbirci MSU nalaze se mnogi bitni radovi, a ovu priliku iskoristili smo da se neki prvi puta izlože.”
