"U Muskuli se rat primjećuje samo po tome što pošta stiže sporije, po upozorenjima na moguće desante i po tome što je drugi najmlađi Pennanen pobjegao i javio se u vojsku kao dragovoljac. Lyydia sjedi na školskom dvorištu na ljuljački koju je napravio Urho i krpa svoju suknju. Po govoru tijela i sjaju u očima vidi se da je ona najgora faza prošla. Anna sjeda pored nje i kaže da će sad svu energiju usredotočiti na nastavu. To je svijet koji ona može oblikovati po svojoj volji, onako kako želi i koliko ima snage. Lyydia se slaže, a Anna kaže kako je čitala ohrabrujuće vijesti s bojišnice, ali još je sjajnije to što je vidjela nevjerojatno lijepe slike iz osvojenih područja u istočnoj Karel."
Drugdje, dalje od Lyydie i Anne, tamo gdje je Urho, nevjerojatno lijepih slika nema, pošta možda ponekad dođe, za razliku od metaka: "Rus me uspio pogoditi u bedro i rebra prije nego što su me momci iz četvrte dobrovoljačke odvukli za noge iza kamena. Bol se javila tek nakon nekog vremena. Prvo misliš da je bol prestala, a onda se sjetiš koliko si iskrvario pa te opet boli".
O njima, Lyydiji, Anni i Urhu i o jednoj zemlji u kojoj su se u jednom ratu, Drugom svjetskom, dogodila tri, u romanu "Savez" (Naklada Ljevak, 2025., prijevod: Boris Vidović) piše finski pisac Tuomas Kyrö, tamošnjoj publici poznat najprije kao satiričar. Ako je netko slučajno ranije čitao Kyröa, u "Savezu" ga, uvjetno rečeno, neće naći. Zato hoće sve drugo: zbilja velikog pripovjedača koji svoje likove iz duboke provincije prati od 1938. do 1958. godine, pokazujući kako nemilosrdna povijest gotovo na isto svede one što od života očekuju puno i one što kroz njega prolaze kao vodom nošeni.
"Finska je mirna i ravna i stoga nepopravljivo dosadna. Što ona nudi mladima, onima koji nešto nastoje postići i koji su sposobni? Mi živimo u vremenu koje je drugdje već povijest. A ja tražim nešto što je istinski živo", piše Anna, sudionica znamenitih Olimpijskih igara u Munchenu 1936. U dnevniku ona o 12. kolovozu te godine samo kaže: "Sinoć smo se srele s Adolfom Hitlerom". Za nju će to biti fatalno: od zaljubljenosti u nacističkog vođu liječit će se kasnije i nikako do kraja.
"Lyydiji je rat bio osobna stvar, brinulo ju je samo ima li Urho dovoljno hrane, je li se sjetio ponijeti dovoljno vunenih čarapa. Ali odgovori na njezina pisma nisu stizali premda je svaki dan poslala po jedno. Mi još trebamo jedno drugo, nemoj umrijeti, pisala je Lyydia na kraju svakog pisma, i pokušavala je više ne misliti na to." Urho nije umro, ali njihov život nikad nije postao nešto oko čega se vrijedi truditi. Možda bi i bez ratova bio takav, jer taj brak je bio ono što očekuju drugi, što se mora i u čemu osim ipak podnošljive muke ima još samo nepodnošljivih dječjih smrti.
Taj svijet sa sjevera, prokleto sličan ovom našem u svakom gadnom vremenu, Kyrö opisuje onako kako to veliki pisci rade: temeljito, dinamično i iz različitih perspektiva pomoću kojih likove rastvara do kraja, a čitatelja uvlači u atmosferu tjeskobne zajednice preko koje tenkovi velikih sila prenose nepodnošljivu količinu povijesti.
