Narine Abgaryan rođena je 1971. godine u Berdu u Armeniji, u liječničkoj i učiteljskoj obitelji. Na Državnom sveučilištu za lingvističke studije u Erevanu diplomirala je ruski jezik i književnost, a ubrzo nakon toga okrenula se pisanju te danas piše knjige za djecu, romane i kratke priče. Roman 'Tri jabuke s neba pale' (Hena com, prev. Tatjana Radmilo) donio joj je nagradu Jasna Poljana 2016. godine, a također je dobitnica ruske nagrade Aleksandar Grin koja se dodjeljuje za izuzetan doprinos razvoju ruske književnosti. Ove godine na 31. Sa(n)jam knjige u Istri predstavila je svoj novi roman 'Simon' (Hena com, prev. Tatjana Radmilo), a povodom tog gostovanja razgovarali smo s njom o njezinoj rodnoj Armeniji, o konceptu tragikomičnog u armenskoj kulturi, o armensko-azerbajdžanskom konfliktu te o tome što za danas označava pojam domovine.
BestBook: Pišete na ruskom jeziku, ali teme vaših djela i vaš kulturni kod ipak su armenski. Što vas motivira da se neprestano vraćate armenskim temama? Kakva je uloga jezika u vašem umjetničkom procesu?
U mojem slučaju bilo bi pogrešno govoriti o povratku armenskoj tematici – ja sam, ako se mogu tako izraziti, zauvijek zaglavljena u njoj. To je moj svijet, moje potkožno stanje, ono što me hrani i održava na površini. Jezik ovdje zapravo ne igra temeljnu ulogu – da se nađem na engleskom govornom području, pisala bih o Armeniji na engleskom. Jezik u mojem slučaju ima otrježnjujuću ulogu – on mi pomaže da sačuvam distancu između teksta i same sebe. On je poput gromobrana - propušta snažan naboj kroz sebe i onda ga u sebi rastvara, uklanjajući pritom višak emocionalnosti. To je stakalce kroz koje promatram pomrčinu sunca.
BestBook: U vašem romanu 'Simon' može se uočiti kombinacija tragedije i humorističnih elemenata. Kako pronalazite balans između tragičnog i komičnog?
Moj je djed tvrdio kako su Armenci preživjeli zahvaljujući svojoj tragikomičnoj prirodi – oni su se uvijek mogli smijati kroz suze i vidjeli su nešto smiješno čak i tamo, gdje to nešto smiješno zapravo nije ni moglo postojati. Ne mogu vam otkriti formulu takvog svjetonazora zato što je ni sama ne znam. Jednostavno je upijamo s majčinim mlijekom i prenosimo na svoju djecu, a oni onda sami odlučuju - hoće li se koristiti tom kvalitetom ili će je potisnuti u drugi plan.
BestBook: Čini mi se da, kada govorimo o Armeniji, jednostavno ne možemo ne spomenuti armensko-azerbajdžanski konflikt. Kakvo je bilo vaše osobno iskustvo? Kada se u vašem životu prvi puta pojavio rat?
Kada se u mojem životu pojavio rat, imala sam sedamnaest godina. To je bilo čudovišno iskustvo koje nikome ne bih poželjela. Rat je nevjerojatno snažan i nemilosrdan protivnik, on te mrzi iz dna duše i nastoji u tebi uništiti svu tvoju ljudskost. Ljudi naivno vjeruju da on završava na dan sklapanja primirja, ali nije tako – rat se nakon toga desetljećima nadvija nad područjem na kojem se dogodio, skupljajući strašne posljedice u obliku teških bolesti - fizičkih i psihičkih.
Armensko-azerbajdžanski rat za moj je narod završio tragedijom – izgubili smo još jednu povijesnu oblast – Arcah, gdje su tisućljećima živjeli naši preci. Dobili smo više od sto tisuća izbjeglica. Njihovi se domovi sada uništavaju, crkve se ruše, a groblja se sravnjuju sa zemljom.
Autorica Narine Abgaryan (sredina) na 31. Sa(n)jam knjige u Istri s prevoditeljicom Tatjanom Radmilo (lijevo) i moderatoricom Ivanom Peruško (desno)
BestBook: Kako objasniti taj rat onima koji žive na Zapadu?
Čini mi se da je problem u političarima - obični ljudi sve savršeno dobro razumiju i znaju kako suosjećati, u to smo se uvjerili na primjeru ukrajinskog rata. Nažalost, političari ne vide dalje od vlastitih interesa, ponekad i korporativnih, važnija im je kupnja nafte od diktatora poput Alijeva od prava naroda da živi na svojoj povijesnoj zemlji. Živimo u vremenima lijenih političara, ljudi koji su potpuno izvan dodira sa suvremenim stvarnostima i zahtjevima koje im društvo upućuje. Političari poput Putina, Trumpa. Erdogana, Xija i Netanyahua proživjeli su naš život, a sada, grčevito se držeći za vlast, nastoje proživjeti živote naše djece. U tom je čudovišna nepravda i to je, kako mi se čini, jedna od najvećih prijetnji suvremenom svijetu.
BestBook: Vaša ljubav prema Armeniji prisutna je u svim vašim djelima. Kako danas shvaćate pojam patriotizma?
Ljubav prema domovini tih je i nenametljiv osjećaj. To nisu parole, to nisu transparenti, to nije razmetljivo prolijevanje suza. To je kriška kruha koju ti je prabaka ispekla u peći na drva, to je bajka koju ti djed priča prije spavanja, to je jutarnja magla koja gleda za tobom kroz prozorsko staklo, to je uska cesta koja vijuga strmom stranom planine. To nije samo riječ nego i djelo. Ruka koja nije umorna od davanja. Ljubav koja pomaže stvarati. Upravo takvim, po mojem mišljenju, može biti patriotizam.
BestBook: Rat, trauma, sjećanje - sve su to teme o kojima danas treba govoriti, ali kako bi se, po vašem mišljenju, trebalo pristupati takvim temama?
Kao i svakom drugom iskušenju pred kojim se nađemo, prolazeći kroz sve faze prihvaćanja - od negiranja do poniznosti. Bez izdaje sebe i, ako je moguće, bez kompromisa. I obavezno donoseći pritom vlastite zaključke - jer svako iskušenje pred kojim se nađemo zahtijeva ogromni unutarnji rad. Ono će se nadići samo u onom slučaju ako je tebe učinilo jačim i naučilo te nečemu novome.
BestBook: Kao mjesto radnje vašeg romana izabrali ste vaš rodni grad, ali tema djeluje vrlo univerzalnom. Koliko mjesto radnje, u ovom slučaju, utječe na samu radnju?
Svako mjesto radnje zapravo je ravnopravni lik u djelu. Za velikane poput Faulknera i Márqueza to su bili Yoknapatawpha i Macondo. To je ta ugodna, ali istovremeno i ne previše ugodna sredina gdje se pisac osjeća apsolutno slobodnim – on i samo on, nikog drugog nema.
Bez mojeg Berda ne bi bilo ni mojih knjiga. Bez njegovih nakošenih kuća, ograda koje leže na boku, glasne rijeke s grbavim kamenim mostom, bez brežuljaka prekrivenih šumama. On utječe na tijek pripovijedanja jednako toliko, koliko utječe i njegov bilo koji drugi punopravni junak.
BestBook: Ima li književnost šansu ostati samostalna sila u vremenu kada politika sve više zahvaća informacijski prostor?
Kada bi knjige mogle zaustaviti katastrofu, to bi se već odavno dogodilo: pogledajte samo koliko je remek-djela tijekom ljudske povijesti bilo napisano, snimljeno, postavljeno. Kakvi su se moćni, nezamislivo predivni proboji dogodili u raznim sferama kulture ili znanosti. Ljudska povijest dokazuje da ljepota ne može spasiti svijet, ona je pred tim svijetom nemoćna. Ali uvjerena sam da se ne smijemo predati. Glavna svrha te iste umjetnosti jest utješiti, iscijeliti dušu i dati nadu. To je ono što ona radi već stoljećima, usprkos svemu.
BestBook: Živjeli ste u nekoliko europskih država. Je li se, tijekom tog perioda, promijenilo vaše shvaćanje riječi 'domovina'? Može li čovjek imati nekoliko domovina u isto vrijeme?
Domovina je samo jedna – to je mjesto gdje si rođen. Druge države pretvaraju se u utočišta, lijepa na svoj način, različita, takva da ispunjavaju dušu. Jako je važno s njima pravilno graditi odnos - uvažavati pravila koja tamo postoje i ne diktirati svoja. Uvijek sam se mogla prilično lako uklopiti u kontekst nove države upravo zato što sam je bezuvjetno prihvaćala i nisam je nastojala prilagoditi sebi. Biti gost nije manje važan i manje odgovoran zadatak od bivanja domaćinom. Na to se nikada ne smije zaboraviti.
BestBook: Postoji li neka tema o kojoj već dugo želite nešto napisati, ali još niste imali tu priliku?
Jako bih željela napisati roman o armenskoj kraljici Parandzem. Ona je nevjerojatna figura, nevjerojatno svestrana, raznolika i duboka, s tragičnom sudbinom. Živjela je u 4. stoljeću nove ere i to zahtijeva potpuno drugačiji tip rada na tekstu. Nisam sigurna hoću li moći napisati uvjerljiv povijesni roman, no silno bih to željela. Tko zna, možda se jednom na to i odlučim!
BestBook: Puno pišete o dobroti? Vjerujete li još uvijek u nju?
Nemoguće je pisati o stvarima u koje ne vjeruješ. Barem je u mojem slučaju tamo. Dobrota, nada, ljubav – upravo je to ono, što opravdava naše postojanje. Čitav naš život gradi se oko ljubavi, sa snovima o njoj mi prolazimo ovim svijetom i odlazimo iz njega.
BestBook: Čini se kao da smo danas sa svih strana zatrpani lošim vijestima, čak i onda kada ih nastojimo izbjegavati. Gdje nalazite mir i tišinu kada svijet oko vas postane preglasan?
Ne u tišini. Volim glazbu, mogu je stalno slušati, pogotovo jazz uz koji radim. Volim kuhati, šetati, promatrati prirodu. Ponekad pletem. Odabirem darove za bližnje - za mene je to posebno zadovoljstvo i jedan ritual koji grije dušu.
BestBook: Kako se posljednjih godina, nakon vašeg preseljenja u zapadnu Europu, promijenio vaš unutarnji dijalog sa svijetom?
Bojim se da se nije promijenio. Svijet je sada postao potpuno malen, ranjiv i krhak, nemiri su posvuda, nad sve nas nadvila se prijetnja rata. Dakle, tjeskoba nije nestala. Ali živim u nadi da će prevladati razuman pristup rješavanju problema i da nećemo skliznuti u kaos.
Sretna sam što živim u Njemačkoj. Nju je jako lako voljeti, to je zemlja s tako moćnom kulturnom baštinom da u nju padate kao u plavu lagunu. Ona zna kako sačuvati ono najvrjednije što su generacije stvarale. Ona je sposobna učiti na svojim greškama. Njezin jezik složen je i višestruk kao i moj materinji armenski. I ima iste nevjerojatne priče.
