Netflixova mini-serija "Adolescence" osvojila je čak četiri Zlatna globusa, uključujući i onaj za najbolju ograničenu seriju. Glumački ansambl također je slavio – nagrade su osvojili Stephen Graham za najboljeg glumca, Erin Doherty za najbolju sporednu glumicu te mlada zvijezda Owen Cooper za najboljeg sporednog glumca.
U ostalim televizijskim kategorijama, HBO-ova serija "The Pitt" proglašena je najboljom dramskom serijom, a njezin glavni glumac Noah Wyle osvojio je nagradu za najboljeg glumca.
Najboljom humorističnom serijom proglašen je "The Studio" (Apple TV+), a Seth Rogen kući je odnio kipić za najboljeg glumca u toj kategoriji. Rhea Seehorn nagrađena je za najbolju glumicu u dramskoj seriji "Pluribus", dok je veteranka Jean Smart ponovno slavila za ulogu u seriji "Hacks". Popis svih filmova i serija koji su osvojili Zlatne globuse možete pogledati OVDJE, a evo kako su Adolescenciju, The Pitt, Studio i Pluribus ocijenili kritičari Expressa.
Adolescencija, Netflix, Ocjena 8/10 (Goran Gavranović)
Jako dobra, ako ne i odlična, britanska mini-serija o obitelji koja se suočava s optužbom da je njezin 13-godišnjak brutalno ubio vršnjakinju. Serija je jako, jako dobra, ali treba reći da su pohvale na njezin račun, “buzz” koji je nastao oko nje, pohvale koje pršte sa svih strana, u najmanju ruku pretjerane. Gledatelju će to stvoriti prevelika očekivanja.
Serija "Adolescence" je stvarno jako dobra, ali nije riječ o remek-djelu. Mučna tematika obrađena je na ozbiljan način - što se također ističe kao nevjerojatna vrlina serije, gotovo pa čudo, ali postoji barem nekoliko serija koje su istu tematiku obradili mnogo prije i mnogo uspješnije, primjerice, odlična izraelska serija “Black Space”.
Dakle, jednoj “običnoj” obitelji (majka, otac, tinejdžerska kći i dječak adolescent) u ranu zoru u kuću upadaju do zuba naoružani specijalci i odvode 13-godišnjeg dječaka pod optužbom da je brutalno izmasakrirao vršnjakinju. Dalje će se serija baviti uglavnom jednim od aspekata onoga što se događa s dječakom u istrazi, s njegovim vršnjacima u školi te s njegovom obitelji. Da ne bude zabune, nema tu nekih obrata, serija uglavnom prati likove i kako se taj događaj prelama preko njih. Nekima će to biti možda dosadno, ali rekao bih da je to ipak više vrlina nego mana serije. Bavi se teškim temama i na njih pokušava polako i staloženo (nažalost, i ne osobito uspješno) dati odgovore.
Odmah treba reći da je jedna od glavnih vrlina serije fenomenalna gluma, prije svega Stephena Grahama (koji je ujedno i jedan od producenata i kreatora serije), ali od njega se to, rekao bih, i očekuje. Ustvari, ne mogu se sjetiti serije ili filma (a stvarno je nevjerojatno radišan glumac) u kojem on nije u najmanju ruku jako dobar, a u većini slučajeva odličan. Već samo zbog njega isplati se gledati ovu seriju, ali i druge u kojima on glumi. Osim njega gotovo da nema slabe uloge, ali Owen Cooper koji glumi dječaka, a to nije nimalo laka uloga za jednog, i dalje dječaka, odradio je veličanstven posao. Ustvari, u seriji nema loše uloge niti slabog dijaloga.
Pa što onda nije dobro? Ako seriju već svi hvale?
Pa ustvari nedostaje napetosti, nedostaje priča, nedostaje jasnoće... Serija zapravo ne zna točno koju priču priča - priču o raspadu obitelji, priču o nerazumljivom svijetu tinejdžera gdje na svakom koraku vreba opasnost, a odrasli ga toliko ne poznaju i ne razumiju da, eto, spavaju pod istim krovom s nekim tko već sutra može postati ubojica. Ako je o tome riječ, slabo je objašnjeno, potkrijepljeno, iako su posljedice vrlo dobro obrađene.
Naime, nikad u povijesti čovječanstva roditelji nisu dovoljno poznavali svoju djecu u toj dobi, njihove običaje, njihovu “supkulturu”, okrutnost… Ni njihovi (naši roditelji) nisu znali kakve sve opačine mi radimo i što se krije iza nekih nevinih igara. Ali uz svu krivnju koju internet i mreže nose, nitko ili malo tko je postao ubojica. Kao i danas.
Oni koji to nose u sebi, nosili su to u sebi i prije sto godina i danas. I taj dio priče - pokušaj da se objasni što je dovelo do svega što se dogodilo, da se nađe neko opravdanje, neka uzročno-posljedična veza, ustvari je najslabiji dio serije. I još je gore to što se obožavateljima čini da je najbolji. Teška pitanja imaju teške odgovore koji su u pravilu jednostavni. Ali ih je teško čuti, a ova serija se samo pretvara da ih nudi. (Članak izvorno objavljen u magazinu Cafe u ožujku 2025.)
The Pitt, HBO MAX, Ocjena 7/10 (Živorad Tomić)
Sedam je sati ujutro. Dežurni liječnik dr. Michael Robinavitch, zvani Robby (Noah Wyle), počinje iscrpljujuću smjenu na odjelu hitne pomoći Traumatološke medicinske bolnice u Pittsburghu, koju osoblje naziva Pitt. Pitt se može shvatiti kao skraćenica za grad Pittsburgh, no kad se ta riječ izgovara, za svakog tko zna engleski to znači "jama". Kad Robby pred glavnom medicinskom voditeljicom odjela hitne službe Glorijom Underwood (Michael Hyatt) nazove njihov odjel Pitt, ona ga ukori jer vrijeđa hitnu službu. A on ne vrijeđa nikog jer od prvoga koraka, od njih nekoliko stotina tisuća koje će proći tijekom 15 sati rada na nogama, on se osjeća, a s njim i cijeli odjel, zarobljen u jami boli, patnje, stresa i iscrpljujućeg rada koji u nekim trenucima podsjeća na rad u klaonici i rudniku.
Pacijenti stižu u jurećem ritmu kotača nosila na kojima urlaju od boli, a osoblje i liječnici prenose ih na medicinske stolove kao da polažu grede na gradilištu. Koga treba odmah uspavljuju i režu, krv lipti, koža se rutinski reže skalpelima, rane otvaraju, a nepodnošljiva kakofonija glasova svih koji rade ispunjena je medicinskim nazivima, riječima, kraticama i liječničkim slengom koji samo oni razumiju, a što je za svakog običnoga gledatelja kineski. U operativni odjel hitne službe dospijeva samo mali broj onih koji su u kritičnom stanju ili na samrti, dok je čekaonica hitne službe prepuna pacijenata koji čekaju satima i danima jer nisu hitni da dođu na red.
A svi se žale, protestiraju i ogorčeni su na liječnike i bolnice. Prva epizoda serije, koja se na hrvatskom zove "Pitsburška bolnica", a trebala bi se zvati "Jama", počinje u sedam ujutro i završava u 20 sati. Svaka od 15 epizoda prikazuje svaki sljedeći sat dnevne službe i tako u prvoj sezoni gledamo, u stvarnom vremenu, 15 sati rada hitne službe, jedan njihov dan od jutra do večeri.
Serija se premijerno pojavila na HBO Max-u u siječnju, istodobno s inauguracijom Donalda Trumpa, koji je hitno ukinuo neke pogodnosti u zdravstvu kao preskupe za njegovu administraciju koja puca od zdravlja, mladosti i bogatstva. Američka je javnost bila ogorčena Trumpom i serija "Pitsburška bolnica" dočekana je kao gnjevni lijek za dušu i slika zdravstva kakvo je preko noći postalo pod njegovom vladavinom. Među najgledanijim je serijama ove godine, u veljači iduće godine počinje emitiranje druge sezone, a s 13 nominacija među favoritima je ovogodišnjih Emmyja.
Serija nije nastajala bez problema. Pokrenuli su je veterani legendarne "Hitne službe" (331 epizoda od 1994. do 2009.), glumac, scenarist, producent i redatelj Noah Wyle, producent, scenarist i redatelj John Wells te scenarist i producent R. Scott Gemmill, koji je potpisan i kao autor serije. Željeli su napraviti suvremeni nastavak "Hitne službe", no nasljednici autora i tvorca serije, Michaela Crichtona, nisu im htjeli dati prava. I onda su tri mušketira "Hitne službe", Wyle, Wells i Gemmill, odlučila stvoriti svoju hitnu službu, toliko realističnu, krvavu, iscrpljujuću i brutalnu da prema njoj ona prva izgleda poput dječjeg lunaparka.
Riječ milost u "Pitsburškoj bolnici" ne postoji jer to je hitna služba koja nema milosti ni za koga, kako za pacijente, tako ni za liječnike, medicinsko osoblje i četvero novopridošlih, studenticu medicine treće godine Victoriju Javadi (Shabana Azeez), studenta medicine četvrte godine Dennisa Whitakera (Gerran Howell), doktoricu Trinity Santos (Isa Briones) i pripravnicu, doktoricu i specijalizanticu druge godine Melissu King (Taylor Dearden). Tijekom 15 epizoda i sati studenti i specijalizanti suočavaju se s operacijama od kojih padaju u nesvijest i umiranjima pacijenata od čega im ostaju traume i vide da bolnica nema novca, bolničkih kreveta i osnovnih uvjeta za normalan rad.
A njihov šef, doktor Robby, jedva uspijeva voditi odjel, nema vremena otići na WC i bori se s traumatičnim sjećanjima smrti njegova mentora, što se dogodilo u Pittu tijekom pandemije COVID-19. "Pitsburška bolnica" ima mnogo mana, od preambicioznog scenarija koji ne uspijeva u svemu što želi ispričati do površnosti u oblikovanju nekih karaktera, od previše lica i prizora koji nalikuju na mravinjak pa sve do mnogo usporednih priča koje gledatelj teško povezuje. Unatoč svim nedostacima, to je uzbudljiva, društveno kritična, socijalno osjetljiva i nadasve uzbudljiva serija koja se gleda bez daha i u trenucima kada postaje stresna i teško podnošljiva. (Članak izvorno objavljen u magazinu Cafe u kolovozu 2025.)
Pluribus, APPLE TV+, Ocjena 8.5/10 (Goran Gavranović)
Vrlo neobična science-fiction, ili bolje rečeno, distopijska serija. Već to što iza nje stoji Vince Gilligan - autor i koautor "Breaking Bada" i "Better Call Saul" - trebala bi biti dovoljna da se seriji pruži ozbiljna šansa, a scenarističko umijeće iz obje kultne serije vidljivo je i u "Pluribusu". Iako, moram to napomenuti, serija je drukčija i iznenađujuća. Poigravanje sa žanrom, s očekivanjima gledatelja, sa strahovima današnjeg svijeta majstorski je izvedeno i svaku od tih stvari autor serije promatra iz neobičnoga kuta, dopuštajući si blagi humor i tjeranja gledatelja na preispitivanje mnogih stvari koje je uzimao zdravo za gotovo i mislio da zna. A to su već stvari koji dijele vrhunski zanat i umjetnost.
Serija počinje neobičnim signalom koji dolazi iz dubokog svemira. Signal ustvari sadrži elemente virusa koji znanstvenici uspijevaju sintetizirati?, izolirati?, što li već, ali kao što to biva u svim takvim serijama, virus, iako ga se istražuje u mega-turbo-super izoliranim i sigurnosnim uvjetima, uspijeva "pobjeći" i zaraziti cijeli svijet, osim Carol (odlična Rhea Speehorn, publici poznata po glavnoj ženskoj ulozi u "Better Call Saul", odnosno kao Saulova djevojka) te desetak drugih ljudi koji su iz nekog razloga imuni na virus. Reklo bi se, klasični zaplet iz neke serije ili filma nastalog prema djelima Stephena Kinga ili na temelju holivudskih filmova strave iz pedesetih (koji su onda beskrajno reciklirani u sljedećim desetljećima), ali tu serija skreće u nenadanim i neočekivanim smjerovima.
Virus ne pretvara ljude u krvožedne zombije, niti agresivne mutante, niti im oduzima njihovu ljudskost i pretvara u neku vrstu aliena... Ništa od toga. Virus ih čini ljubaznima, solidarnima, neagresivnima, empatičnima… Ukratko, savršenim ljudskim bićima. Uz to, svakom pojedincu virus daje i znanje svih drugih pojedinaca i, de facto, sve znanje koje je ljudska zajednica prikupila od početaka civilizacije (i prije početaka civilizacije) do sada. Wow! Rekli bismo. Ali je li baš wow, ako smo svi isto i ako smo svi zajedno, što nas onda čini pojedinačnim ljudskim bićem? Vince Gilligan postavlja pametno pitanje na koje nema odgovor niti ga svisoka nudi gledateljima, nego priča priču koja je neobična, drukčija i koja ima nenadane (ali logične) zaokrete.
Svih onih desetak ljudi koji su ostali imuni na virus, ustvari žele biti "zaraženi", žele pripadati kolektivnoj zajednici ljudi, osim Carol koja to odbija, koja grčevito pokušava pronaći argumente da to nije ljudski, ali neprestano biva poražena kontra argumentima - nema više nasilja, pljački, ubojstava, nema više bogatih i siromašnih, nema više neprestanog nadmetanja, zavisti, ljubomore, mržnje... Što fali takvom svijetu?
E pa to su pitanja na koja Carol pokušava odgovoriti s gledateljem. Srećom, serija ne zapada u pretjerana mudrovanja, s jedne strane ne krije poigravanje motivima filmova poput "Invazija tjelokradica" (preporučujem verziju iz 1978. godine s Donaldom Sutherlandom i Brooke Adams), ali također i "ozbiljnijim" djelima poput Ionescova "Nosoroga". Ispod te površine preispituje se, ustvari, pojava umjetne inteligencije, odnosno njezin ulazak u svakodnevni život i svakodnevnu uporabu. A to stvarno jesu pitanja na koja nemamo nikakve odgovore. Barem ne u ovom trenutku.
Ono što se seriji donekle može prigovoriti jest donekle spori ritam. Možda. Polagani ulazak u srce radnje neophodan je da bi se gledatelj saživio sa svijetom i karakterima koje serija gradi. Možda će ponekom gledatelju zasmetati i nedostatak akcije jer serija se ipak više gradi na dijalogu nego na akciji. Unatoč tome, vjerujem da će serija svakoga uvući u priču.
A priča je neobično drukčija, iznimno aktualno i jako, jako dobro napravljena (uz malu ogradu da je moguće, s obzirom na to da je emitirano tek nekoliko epizoda, da se do kraja serija premetne u neku glupost, ali vjerujem da je ta mogućnost, gledajući Gilliganove prethodne radove, relativno mala). (Članak je izvorno objavljen u tjedniku Express u studenom 2025.)
The Studio, APPLE TV+, Ocjena 8/10 (Živorad Tomić)
Prva sezona od deset epizoda serije “Studio” pruža nam komičan, satiričan, kritičan, mračan, bezobrazan i emotivan pogled u produkcijsku utrobu današnjeg Hollywooda. Autori serije, glumac, scenarist, producent, redatelj i komičar Seth Rogen te njegov suradnik, scenarist, producent i redatelj, Evan Goldberg, poznati su po zajedničkim projektima na filmu i televiziji, a njihov stil karakteriziraju komedija, satira i često drska tematika.
“Studio” je serija koja ne štedi nikog i ništa u današnjem Hollywoodu, ali to radi s ljubavlju jer tvorci serije rade komediju o sebi, a nitko, pa čak ni oni najgori, nije toliko nenormalan da sebe barem malo ne voli. Riječ je hvaljenoj seriji za koju kritika tvrdi da je komedija godine i dodaje da, ako ne osvoji Emmyje, onda je u Hollywoodu doista nešto trulo.
A da je u Hollywoodu stvarno mnogo toga trulo, vidi se već u prvoj epizodi s naslovom “Promocija”. Izvršni ravnatelj više od sto godina starog i moćnog studija Continental, Mill Griffin (Bryan Cranston), smjenjuje šeficu studija i produkcije Patty Leigh (Catherine O’Hara) te za novog šefa postavlja njezina učenika i ljubimca Matta Remicka (Seth Rogen), filmofila koji voli klasične filmove i redatelje koji su slavni kao umjetnici, a mora, jer mu je to posao, raditi komercijalne hitove koji zarađuju milijarde dolara. Ravnatelj Griffin smislio je novi hit koji će nadmašiti “Barbie”, a to je “Kool-Aid”, film o omiljenom osvježavajućem piću koje svi piju i koje se svima gadi, a junak filma i maskota pića osvježavajući je afroamerički superman zvan Kool-Aid Man.
Griffin želi blockbuster, a Remick art film i cijela prva epizoda bavi se njegovim grčevitim naporom pomirenja novca i umjetnosti. Remick za redatelja “Kool-Aida” angažira ni više ni manje nego slavnog Martina Scorsesea, koji samog sebe glumi s takvim užitkom da se ne obaziremo na gluposti koje priča. A smislio je da “Kool-Aid” bude film o samoubilačkom vjerskome masakru u Jonestownu i da sve žrtve, njih tisuću, piju Kool-Aid s cijanidom. Scorsese s takvom strašću priča o tom svom budućem filmu da siroti Remick ni ne sumnja da će to biti remek-djelo koje će dobiti Oscare i zaraditi više novca nego “Barbie”.
No stvari u Hollywoodu ne idu kako to Remick i Scorsese žele te sve na kraju završava Scorseseovim plačem jer mu je “ubijen” projekt života. To je tek prva epizoda “Studija”, serije koja pokazuje da je Hollywood u rasulu, da se normalni filmovi više ne snimaju, da internetski streameri poput Netflixa krvožedno preuzimaju filmski posao te da će moćna tehnološka i trgovačka tvrtka poput Amazona pojesti stogodišnji slavni holivudski studio Continental za doručak.
U epizodi koja pokazuje svečanu dodjelu Zlatnih globusa Remick gleda goste na crvenom tepihu i kaže da ne vidi nikoga poznatog, a dobiva odgovor da su svi na tepihu slavniji od zvijezda i redatelja jer to su moćni influenceri s TikToka i sličnih mreža. Kad raspravljaju hoće li film “Kool-Aid” biti rasno uravnotežen i zadovoljiti sve američke rase, epizoda postaje groteskna satira o političkoj korektnosti i američkoj opsjednutosti obmanjivanja ljudi besmislenim vaganjem svega što u narodu prolazi i donosi zaradu.
U jednoj od najotrovnijih epizoda, naslovljenoj “Onkološki pedijatri”, gledamo dobrotvornu aukciju moćnih i bogatih američkih pedijatara koji se nadmeću tko će kupiti provod na najboljem golf-igralištu na svijetu. Pedijatri se ponašaju poput božanstava koji odlučuju o životu i smrti te preziru Remicka kao čovjeka koji se bavi bezvrijednim poslom poput filma. Remick im emotivno i iskreno uzvraća da je njihov posao smrt, a njegov život jer filmovi uveseljavaju ljude i daju životu smisao te da su oba posla jednako stresna.
Kolektivno ga snobovski ismijavaju dok se nadmeću i škrto cjenkaju za golf-putovanje, a on im ispred nosa kupi golf-provod i nudi im ga kao poklon, uz uvjet da priznaju kako je i njegov filmski posao vrijedan poštovanja. Ne, uzvraćaju mu s gađenjem. Koliko je i u Hollywoodu filmski posao obezvrijeđen, pokazuju mnogi prizori serije “Studio” i mnoge replike poput tvrdnji da su Oscari besmisleni i da sve što u kinu ne prolazi, na Netflixu ide bez problema.
Serija “Studio” je zabavna, virtuozno režirana i snimljena u mnogo dugih i atletski okretnih kadrova, no za mnoge će gledatelje biti stresna jer nesmiljeno oslikava neurotičan i kaotičan život holivudskih ljudi koji mrze stres i kaos, ali unatoč svemu i iznad svega vole film. (Članak je izvorno objavljen u magazinu Cafe u kolovozu 2025.)
