Kultura
137 prikaza

Kapitalizam je ideja da postoji samo jedna vrijednost – cijena

1/3
© Catherine Barnett
INTERVJU S autorom knjige 'Odlazak sa stanice Atocha' razgovaramo o mogućnostima transformacije, o književnosti kao esencijalnoj umjetničkoj formi...

Glavni lik romana “Odlazak sa stanice Atocha” američkog književnika Bena Lernera, neurotičan je i krajnje nepouzdan mladi američki pjesnik s prestižnom stipendijom u Madridu. Adam Gordon malo piše, uglavnom puši, šeta, ide u muzeje, čita Tolstoja, Lorcu i Ashberyja, očijuka s Isabel, a pomalo i s Teresom, i istražuje mogućnosti umjetnosti te autentičnost uopće u današnjem svijetu. Pomoću sitnih laži, dizajnerskih lijekova, hašiša i drugih opijata, eksperimentira sa svim vrstama granica, posebno onima u sebi, među ljudima i u poeziji. Meandrirajući između komičnoga i tragičnoga, samoprijezira i nadahnuća, Adam izrasta u jedinstven portret umjetnika u mladosti u dobu Google-pretraživanja, farmaceutskih proizvoda i spektakla, u knjizi koja istražuje tanku liniju između unutarnjeg iskustva, “iskustva vlastitog iskustva” i stvarnosti kao takve. I, naravno, poezije. Pjesnik, romanopisac, esejist i urednik Ben Lerner (1979.) književnosti pristupa kao mjestu susreta obilja jezika koji čine naše ‘ja’, koje on vidi kao tkivo sastavljeno od mnoštva jer, kako kaže, ‘ja’ znači govoriti puno različitih jezika istodobno. Zanima ga autentičnost tako nastaloga narativa – autentičnost iskustva i mogućnost pretakanja toga iskustva u riječi, u jezik. Svoj romaneskni prvijenac, “Odlazak sa stanice Atocha” (2011.), pronicljivo istraživanje sjecišta umjetnosti i stvarnosti u suvremenom životu s lažljivom protuhom kao pripovjedačem, napisao je kao već etablirani 32-godišnji pjesnik s tri objavljene zbirke poezije, “The Lichtenberg Figures” (2004., nagrada Hayden Carruth), “Angle of Yaw” (2006., finalist National Book Award) i “Mean Free Path” (2010.). I Adam je pjesnik – pjesnik koji pripovijeda o poeziji: u romanu “Odlazeći sa stanice Atocha”, Lerner istražuje mogućnosti romana – proze – kao sredstva promišljanja o poeziji i umjetnosti općenito. List The New Statesman njegov je debitantski roman proglasio jednom od najboljih knjiga godine, The New Yorker ga je uvrstio u popis kritičarskih favorita u 2011. godini, a autori poput Jamesa Wooda, Paula Austera, Jonathana Franzena i Johna Ashberya, po čijoj je istoimenoj pjesmi knjiga dobila naslov, opisali su “Odlazak sa stanice Atocha” kao originalnu, inteligentnu i duhovitu prozu koja zaslužuje sav uspjeh koji je postigla. Roman je autoru donio nagradu Believer Book Award. Lernerova sljedeća dva romana, “10:04” (2014.) i “Topeka School” (2019., finale Pulitzerove nagrade), nagrađena su nizom nagrada i potvrdila pohvale kritičara da je “najtalentiraniji pisac svoje generacije”. Profesor na Odsjeku engleskog jezika Brooklyn Collegea, kritičar umjetnosti i književnosti publikacija poput Art in America, Frieze, Harper’s, London Review of Books i The New Yorker, Lerner pripovjedača svoje knjige “Odlazak sa stanice Atocha” opisuje kao “neurotičnu verziju mojeg prilično neurotičnog ‘ja’”. I doista, Adam Gordon u određenoj mjeri dijeli Lernerovu biografiju: i on je pjesnik na stipendiji u Španjolskoj, i on je, kao i Lerner, rođen u mjestu Topeki u Kanzasu. No, Adam je i lažljivac i dokoličar koji, istina, promišlja međuljudske odnose, ali samo kako bi se pitao jesu li i oni lažni kao i, kako strahuje, njegova poezija. Hoće li, nakon 11. ožujka 2004. i krvavog terorističkog napada na stanicu Atocha, Adam proživjeti nedvojbenu, dramatičnu transformaciju? U intertvjuu koji vodimo u povodu hrvatskog prijevoda njegove knjige (Fraktura, Marina Leustek), s autorom razgovaramo o mogućnostima transformacije, o književnosti kao esencijalnoj umjetničkoj formi i “iskustvu iskustva” privilegiranog života Amerikanca na privremenom boravku u inozemstvu.

BestBook: Adam Gordon u potrazi je za dokazima autentičnosti svojega iskustva. To je, međutim, nemoguće – subjektivno je neopipljivo. Stoga ne čudi što mu se sve čini pogrešnim, lažnim. Čini se da to pitanje autentičnosti iskustva postaje tim važnije danas, kada mogućnosti posredovane digitalnim medijima učinkovito zamagljuju granice između fikcije i stvarnosti pa se njegovo ‘istraživanje iskustva iskustva’ može čitati i kao kritika intenzivnog, privilegiranog zapadnjačkog načina života.

Pitanje što bi se uopće moglo smatrati autentičnim iskustvom – estetskim ili bilo kakvim drugim – staro je koliko i sam roman, i jedna je od njegovih tradicionalnih tema. Ali u pravu ste: takva pitanja dobivaju novu dimenziju, postaju goruća danas, kada su naša iskustva tako intenzivno posredovana novim tehnologijama, digitalnim ali i farmaceutskim, da navedemo dva oblika posredovanja kojima podliježe naš Adam Gordon. Jedno od pitanja na koje on pokušava odgovoriti je: kakvu vrstu posredničke tehnologije može predstavljati poezija? Može li poezija biti posrednik u približavanju autentičnome, ili je i ona tek još jedan mađioničarski trik, dimna zavjesa, iskrivljeno ogledalo?

BestBook: Književnost je empirijska umjetnost, laboratorij u kojemu pisac testira ideje suočavajući ih s činjenicama života, imaginativno transformiranima. Wordsworth je to opisao riječima: “Ubijamo da bismo secirali”. U ovoj je knjizi puno promišljanja oko istinske vrijednosti umjetnosti, književnosti; puno je referenci na druga umjetnička djela, a tu je, dakako, i Adamova potraga za ‘istinskim iskustvom umjetnosti’. Je li tako nešto uopće ostvarivo? Da li i vi ‘ubijate da biste secirali’?

Adam s jedne strane smatra da je poezija – uključujući i njegovu vlastitu – uglavnom sranje, i prilično je skeptičan prema iskazima zatravljenosti snagom poezije. S druge strane, on sam proživljava duboko iskustvo poezije Johna Ashberyja, ponajprije u načinu kako, čitajući Ashberyja, osjeća teksturu vremena koje prolazi, brujanje ne-dramskoga života. Na neki ga način manje zanima secirati ono što se događa a više iskustvo intenziviranja sadašnjosti posredovanjem poezije. Općenito uzevši, ako ste kao čitateljica knjigu “Odlazak sa stanice Atocha” doživjeli kao snažno književno djelo, onda ta knjiga ironizira tvrdnju Adama Gordona da je i on sam prevarant, budući da samim time što ste je tako doživjeli dokazuje da je ipak uspio imaginativno transformirati vlastito iskustvo u književnost. S druge strane, ako vam se ne sviđa i mislite da je loša, vjerojatno vam izgleda kao dnevnik nekog diletanta.

BestBook: Nekako je uvijek ili-ili – puno je dihotomija u romanu. Tako je i Adam, unatoč svom svojem mračnjaštvu, sumnjama i propitivanju, zapravo prilično optimističan u pogledu svoje budućnosti. Čak u jednom trenutku osjeća da je njegov život prekrasan, ‘unatoč tome što je njegov’. Je li on tipičan Amerikanac?

Mislim da je Adam — a i on to misli — tipičan Amerikanac svojega vremena utoliko što on nastoji sakriti svoju ‘američkost’ dok je u inozemstvu; on pokušava razdvojiti sebe kao Amerikanca od ideje Globalnog rata protiv terorizma, od američke arogancije. Ali očito postoji puno različitih Amerika – a on možda predstavlja povlašteni subjekt jednog ranijeg trenutka neoliberalnog poretka!

BestBook: Kao Amerikanac na privremenom boravku u inozemstvu, sa svojim osjećajem iščašenosti i koketiranjem s gubitkom društvenih iluzija, pomalo me metaforički podsjeća na izgubljenu generaciju 1920-ih. Ovaj ste roman napisali prije više od deset godina kada se aktualna svjetska kriza s pandemijom nije mogla ni zamisliti – Adamovo vrijeme u Madridu je 2004. godina. Je li kriza utjecala na način razmišljanja u SAD-u? Jesu li današnji Adami sve više razočarani i iščašeni ili je pandemija posredovala buđenje nove vrste svijesti koja bi mogla pomoći ublažiti opću tjeskobnost suvremenog zapadnog uma?

Ovo je veliko pitanje i neću se pretvarati da znam odgovor na njega. Što se Adama tiče, on je sasvim sigurno bio mlad u vrijeme kada se kapitalizam američkog stila – određena vrsta neoliberalnog poretka – činio sigurnijim nego se čini danas. On je neka vrsta obrnute verzije Hemingwaya i drugih američkih pisaca i umjetnika u samonametnutome egzilu, koji se čak i u inozemstvu ponovo susreće s američkom standardizacijom. Možda je precijenio stabilnost američkog carstva zbog kojega je osjećao tako dubok sram?

 | Author: Fraktura Fraktura

BestBook: Svojevrsni prijelomni trenutak predstavlja teroristički napad na stanicu podzemne željeznice Atocha u Madridu, kao odgovor na američku invaziju Iraka koju je podupirao i španjolski premijer Aznar unatoč protivljenju većine Španjolaca. Adam je svjestan da su ‘Amerikanci privilegirana nacija’, ali ih također opisuje i kao ‘tipično nasilne, bipolarne i kompulzivne lažljivce’. Vidite li vi tako svoje sugrađane Amerikance?

Bilo bi izlišno posebno naglašavati da Sjedinjene Države nisu monolitne. Adam je jedan obrazovani bijeli privilegirani mladić na stipendiji i itekako je svjestan svoje privilegiranosti. Previše je različitih Amerika da bi se generaliziralo. Ipak, on vidi Ameriku – i Amerikance u inozemstvu – kao nasilnu silu homogenizacije, pritom ih opet poistovjećujući s devastirajućim ekonomskim procesima i beskonačnim imperijalnim ratovima (koji se danas uglavnom vode uz pomoć dronova). Ako ćemo biti još specifičniji, on zapravo pokušava shvatiti što bi točno podrazumijevalo biti američki pisac. On odbacuje avangardno štovanje eksperimentalne poezije kao potencijalnog oruđa antikapitalističke borbe. Ali možda ipak vjeruje da je umjetnost domena izvan ekonomske i kolonijalne logike koju se povezuje s SAD-om?

BestBook: U jednom intervjuu iz 1913., Jack London, koji je bio gorljivi socijalist, ustvrdio je da ‘kapitalizam ubija umjetnost’. “Urednike uopće ne zanima istina”, rekao je London prije više od stotinu godina: “Oni od pisaca niti traže niti očekuju istinu. Zašto onda lupati glavom o zid kako bismo rekli istinu?”. Slažete li se s njim? Je li kapitalizam “ubio” književnost?

Pa, kapitalizam je svakako dao sve od sebe da ubije našu sposobnost pozornog praćenja, neprekidno dijeleći i unovčavajući našu pažnju na sve manje i manje jedinice, a ja čitanje književnoga djela doživljavam kao nešto što zahtijeva vrstu pozornosti suprotnu brzini i fragmentaciji dominantnijih medija suvremenog doba, Twittera, 24-satnog ciklusa vijesti, i ostalih.

Kapitalizam je u osnovi ideja da postoji samo jedna vrijednost – cijena – dok stvaranje umjetnosti uvijek daje argument u korist tvrdnje da su mogući i drugi sustavi vrednovanja, da postoje i drugi redovi značenja. Ali mislim da kapitalizam nikada nije apsolutna vrijednost; puno je trenutaka u našim danima koji se ne odnose samo na izvlačenje profita – postoje i druge vrste odnosa. Volim misliti da književnost bdije nad nama zajedno s tim alternativama.

BestBook: Adam neprekidno preispituje svoj unutarnji moral, rastrgan neravnotežom između sebe koji silno želi biti dobar i sebe suočenog s rastućim pritiskom iskušenja i sumnji. Čini se da se taj njegov unutarnji moral posebno dovodi na kušnju (s ne baš pohvalnim ishodom) u njegovim odnosima s drugim ljudima, osobito sa ženama. Čega je to simptom? Mislite li da su ljudski odnosi na neki način općenito ugroženi?

On je tek klinac i solipsističan je u svojoj tjeskobi - toliko je zauzet pokušajima projiciranja određene slike da zapravo uopće ne može vidjeti druge ljude. Mislim da je roman dobro sredstvo razotkrivanja istinske prirode te obmane – naime, stariji Adam, Adam koji piše knjigu, toliko je nemilosrdan prema vlastitom laganju da to postaje svojevrsno poštenje. Ovaj uvid možda stiže prekasno da bi bio od osobite pomoći za odnose o kojima piše, ali možda je Adam nešto ipak naučio iz svojih pogrešaka? Zanimljivo je i pitanje: što točno te dvije žene vide u njemu? Čini se da ga smatraju zanimljivim, da uživaju u njegovom društvu, ali isto tako, one su prozrele njegove laži. Što, dakle, nalaze zanimljivim na njemu? Adam nije siguran što bi to bilo, no vide li one nešto što on ne vidi? Je li on možda ipak zanimljiv umjetnik i ‘mislilac’ umjetnosti, ali je previše zauzet pokušavajući upravljati svojim društvenim identitetom da bi to osvijestio?

 | Author: © Catherine Barnett © Catherine Barnett

BestBook: Od prve do zadnje stranice to je zapravo njegova najvažnija preokupacija: on se ne prestaje poigravati s idejom istine i mogućnostima “izmišljanja” novoga sebe. Vrijednost istine u današnjem instant svijetu naglo je devalvirala – više nije važno što je istina, već što nekoga uspijemo uvjeriti da je istina. I ova knjiga, kao i svaka književnost, u svojoj srži traga za ‘istinom’ – no, je li za nju nekakva konačna, ultimativna istina presudno bitna?

Mislim da se istina književnosti uvelike nalazi u njezinoj formi: uspijeva li umjetničko djelo samo po sebi organizirati iskustvo u neki značajan oblik, značajnu strukturu? Otkriva li načinom na koji koristi jezik nova područja misli i osjećaja? Pritom ne mislim na činjenice već na snagu samoga djela, bez obzira na temu kojom se bavi. Imaginativnost se ne odnosi samo na sposobnost zamišljanja drugih svjetova, već i na osvježavanje našeg osjećaja za jezik – jer jezik je medij društvenosti kao takve.

BestBook: U jednom trenutku Adam kaže da nikada ne bi mogao živjeti trajno odvojen od svoje obitelji i svog jezika. Zanimljivo mi je da jezik vidite kao sinonim za obitelj i kao alat pripadanja...

Točno je da Adam svoj materinji jezik i svoju majku doživljava intimno povezanima. Možda baš zato, dok pokušava živjeti na španjolskom, mora u mašti, u pričama koje govori drugima o sebi, “ubiti” svoju majku?

BestBook: Te ga priče samo s još većom snagom guraju natrag: on ipak jest pravi Amerikanac, majka je živa, a metaforička majka Amerika spremno ga čeka, bez obzira na sve njegove ‘izdaje’ i sumnje. Kad smo već na temi priča koje pričamo o sebi, ako je točno da svoju sadašnjost i budućnost oblikujemo kroz priče koje sami sebi pričamo o svojoj prošlosti, koje bismo priče po vama trebali pričati? Kako vaše priče i vaša poezija odgovaraju na taj imperativ?

Jedna itekako bitna stvar koju bi književnost svakako mogla činiti jest pričati marginalizirane ili zaboravljene priče koje mogu poslužiti kao inspiracija u oblikovanju alternativnih zamislivih budućnosti. Ali to zapravo nije ono što ja pokušavam raditi u svojim knjigama. Ono što ja pokušavam, a što bi moglo biti važno – iako u manjem obimu – jest pokazati na koji se način drastične promjene kolektivnog iskustva (političke promjene, promjene u tehnologijama koje strukturiraju naše vrijeme i prostor) uvlače u naše intimne odnose i određuju ih. Također pokušavam pokazati kako u kratkotrajnim, prolaznim trenucima – vrlo često u susretu s drugim umjetničkim djelima, osobito s poezijom – možemo nazrijeti i neke alternativne sustave značenja, alternativne sustave vrijednosti. Isto tako, u nekim svojim knjigama pokušavam zamisliti međuljudske odnose koji se ne oslanjaju na puko perpetuiranje ustaljenih obrazaca dominacije. U ovoj je pak knjizi riječ o pokušaju jednoga mladića da shvati svoj odnos prema stvaranju umjetnosti i onome što bi se moglo smatrati istinskim iskustvom umjetnosti i njenih dosega. To staro pitanje ovdje je istraženo – bar se nadam – na novi način.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.