"Postoje nedostaci i limiti kojih smo se cijeloga života nastojali osloboditi, a kojima, stideći se sami sebe, uvijek iznova posegnemo i koje moramo nositi kao križ." - "Zar je ovo bio život?", Tomaš Halik, Fraktura
Da odgovorim na pitanje koje autor sam sebi postavlja u naslovu - to jest bio, i još je, čudesan, pun, neobičan i začuđujući život. Onako kako to životi onih koji žive u teškim, ali zato modernim vremenima jesu. Mnogo toga je propušteno, izgubljeno i nestalo u prahu vremena, ali sve ono što je doživljeno, viđeno i spoznato nikada ne bi moglo biti moguće da je na putu odabrana neka druga, lakša staza. Tomaš Halik u pravilu je birao teže staze, iako nije morao, i to u vremenima kad je bio na "poraženoj" i progonjenoj strani, ali isto tako i u vremenima kad je postao "pobjednik" i nije pristao, ni na trenutak, da postane progonitelj.
Autobiografija velikog suvremenog teologa i kršćanskog filozofa Tomaša Halika prije svega je odlično napisana, pomalo ironično, onoliko koliko to kršćanska vjera dopušta i onako kako to češki mentalitet, povijest i smisao za humor zahtijevaju. Iskreno i bez imalo uvjerenja u vlastitu veličinu i važnost. Kako uostalom i sam kaže.
"Nakon skoro dvadesetogodišnjeg perioda, kad nisam smio putovati nikamo, osim u nekoliko zemalja komunističkog carstva, tijekom sljedećih dvadeset godina posjetio sam sve kontinente našega planeta, uključujući i Antarktiku. Nakon što sam na dvadeset godina bio potpuno isključen iz akademskog svijeta, dobio sam priliku predavati na sveučilištima na pet kontinenata, računajući i najslavnije sveučilište na svijetu, Oxford. Počeo sam dobivati prestižne nagrade i počasne doktorate. Nasreću, sve se to dogodilo u godinama kad te stvari čovjek ne uzima smrtno ozbiljno." - "Zar je ovo bio život?", Tomaš Halik, Fraktura
Tomaš Halik imao je neobičan i pun život o kojem piše iskreno, koliko to god može, ali i pomalo ironično, pazeći pritom da duhovite bodlje usmjeri prije svega prema sebi, a tek onda prema drugima.
Već samo njegovo otkrivanje vjere, odrastao je u liberalnoj češkoj obitelji intelektualaca koji vjeru nisu negirali, ali za nju nisu mnogo ni marili izvan tradicionalnih slavljenja blagdana, bilo je samostalni, osobni čin koji vrlo iskreno opisuje. Doduše, na putu do te spoznaje pomogli su vjetrovi slobode koji su pirili Čehoslovačkom krajem šezdesetih s Praškim proljećem, ali isto tako i njihovo brutalno gušenje. Važno je reći, što je vjerojatno čitatelju s ovih prostora manje poznato, da je Čehoslovačka u Istočnom bloku, uz Sovjetski Savez, možda i ponajviše gušila organiziranu religiju. Osobito Katoličku crkvu (evangelisti su imali mrvicu više slobode), u svakom slučaju bilo je mnogo više represije i kontrole nego u Poljskoj ili Mađarskoj. Njegovo otkrivanje vjere u tim godinama, kao i otkrivanje cijelog jednog svijeta slobode u mišljenju i izražavanju, koji je nakratko zavladao Čehoslovačkom, nekako je prirodno vodilo do svećeničkog poziva. I postaje tajni svećenik. Ne želim otkrivati mnogo i kvariti užitak čitanja, ali s obzirom na to da je službena Katolička crkva u Češkoj bila pod strogom kontrolom države, osobito obrazovanje, tajni svećenici, ili podzemna crkva, bili su pokušaj da se izbjegne stroga kontrola tajne policije te omogući onima, spremnima na taj poziv, da izbjegnu zamke ucjene, kontrole ili fizičkog onemogućavanja ulaska u redove Crkve. On sam zaredio se, tajno, u Istočnoj Njemačkoj. Tajni svećenici, uz svoj poziv, imali su redovito svjetovno zanimanje i to da su svećenici otkrivali bi rijetko i izabranima i u trenucima kad je to bilo potrebno. Zvuči pomalo mistično i prilično avanturistički. Ali Halik sve to opisuje kao život koji i nije mogao biti puno drugačiji, ne umanjujući vlastitu hrabrost i požrtvovanje, ali ne pada mu na pamet da daje vlastitoj hrabrosti i požrtvovanju auru svetosti i herojstva.
Zar je ovo bio život, Tomáš Halík, Fraktura. Prijevod: Vikica Tišljar
Sve te olovne godine koje Halik opisuje daju nam jednu posve novu i drugu stranu, sliku jednog posve novoga svijeta, disidenata i opozicionara iza Željezne zavjese. Živoga svijeta koji buja daleko od očiju i duboko ispod površine. Ali Halik ujedno pruža uvid i u živote disidenata za koje znamo. Bio je dobar prijatelj s Vaclavom Havelom (koji također, kao ni Halikova majka, nisu znali da je Tomaš svećenik) i s nizom ličnosti u tom u liberalnom svjetovnom disidentskom i opozicijskom pokretu. I pritom je potpuno iskren i ne cenzurira samoga sebe. Jedino što bi se ovoj autobiografiji moglo zamjeriti jest što Halik nekim intimnim detaljima daje premalo prostora i premalo objašnjenja. Ali to je zamjerka znatiželjnog čitatelja koji želi više, gotovo je od prvog retka jasno da Tomaš Halik, koliko god pisao o sebi, neće sebe stavljati u prvi plan (zvuči bedasto za autobiografiju, ali stvarno je tako), već će sebe gledati istovremeno kao promatrača i subjekta vremena koje opisuje.
"Shvatio sam egocentrizam, arogancija i sebeljublje čovjeku pripremaju pogubnu zamku depresivne staromladenačke gorčine, kojom će zarobiti ne samo sebe, nego će to širiti i u svoju okolinu, koliko god se trudio to kamuflirati i pretvarati se." - "Zar je ovo bio život?", Tomaš Halik, Fraktura
Iznenađujuće, ali pozitivno iznenađujuće, dio Halikove autobiografije nakon pada Željezne zavjese, nakon baršunaste revolucije čak je i mnogo zanimljiviji nego u olovna vremena, kad je bio tajni svećenik pod paskom tajne policije. I tu su Halikovi uvidi neiscrpno blago ljudskih karaktera, slabosti, veličina i lomljivosti kakvih gotovo da i nema premca u suvremenim biografijama. Ono što je nekad bilo progonjeno sad je pobjedničko i ljudi koji su se činili svecima odjednom, zaogrnuti pobjedničkim zastavama, postaju nešto sasvim drugo. On sam, pak, postaje gotovo pa progonjeniji nego što je bio tijekom komunizma. Naravno, progonjeniji na drugi način, često od ljudi koji su koliko do jučer dijelili s njim sudbinu. Iako, ne samo od njih, kao što to obično biva, "pobjedničkoj" strani u pravilu se priključuju dojučerašnji denuncijanti. Njihovo zanimanje i vještine uvijek su potrebni. Sve te mijene, pa i djelomično razočaranje u toliko dočekanu slobodu (prvenstveno tranziciju koja je pola zemlje osiromašila, a drugu polovicu poglupila) Halik opisuje kirurški točno, bez imalo gorčine, ali i bez prešućivanja gorkih istina.
"I ja sam uvjeren - a mnogo puta sam to rekao i napisao - da je poistovjetiti se s istinom i izdavati se za vlasnika istine isti grijeh kao što je prestati se zanimati za istinu i prijeći u tabor cinika. Tko počne smatrati istinu svojim imetkom, umjesto svojom obvezom, taj je već unaprijed izgubio svaku borbu s ciničnom političkom moći, ne samo fizički i politički, nego i moralno." - "Zar je ovo bio život?", Tomaš Halik, Fraktura
Iznimna knjiga, iznimnog čovjeka koja se čita, gotovo pa u dahu.
"Istina je knjiga koju nitko od nas još nije pročitao do kraja." - "Zar je ovo bio život?", Tomaš Halik, Fraktura
