Kultura
217 prikaza

Koliko je popularna suvremena hrvatska književnost?

MARCO BELLO/REUTERS/PIXSELL
Knjige domaćih autora/ica posuđuju se u knjižnicama, ali niti tu situacija nije baš toliko blistava koliko se ponekad piše

Čitam članak iz Večernjeg lista, nadnevak je 10. kolovoza 2005.: Kad je knjiga Veljka Barbierija "Epitaf carskog gurmana" tiskana u 200.000 primjeraka i podijeljena našim čitateljima uz Večernjak, iznimno u utorak 16. ožujka 2004., uistinu je to bio povijesni dan za hrvatsku knjigu i nakladništvo. Nikad prije nijedna knjiga u našoj zemlji nije bila tiskana u toj nakladi i k tome podijeljena besplatno. Poslije Barbierija slijedio je prvi veliki ispit: "Povratak Filipa Latinovicza" Miroslava Krleže, knjiga koju je trebalo kupiti uz Večernjak za nestvarno nisku cijenu od 24 kune, ali ipak kupiti. Krleža je "nestao" u 180.000 primjeraka! itd. itd. Da, bilo je to vrijeme u kojem su se pred kioscima stvarali čak i redovi ne bi li se uhvatio (na početku akcije) besplatni primjerak knjige, i u kojem se činilo da je svaka kuća u Hrvatskoj postala bogatija za barem jedan primjerak knjige Umberta Eca "Ime ruže", koju je na početku svoje akcije prema španjolskoj licenciji Romani XX. stoljeća dijelio Jutarnji list, koji je i malo prije od Večernjaka krenuo sa svojom serijom knjiga uz novine, po cijeni 29 kuna + cijena novina. Poslije je Jutarnji list, na istom valu, pokrenuo i biblioteku Premijera, u kojoj je po 29 kuna objavljen niz novih knjiga suvremenih hrvatskih autora (B. Dežulović, Z. Ferić, M. Jergović, J. Pavičić, E. Popović, B. Radaković i A. Tomić), no njihova prodaja na kioscima nije ispunila očekivanja. A kad se marketinški balon akcije "knjiga uz novine" ispuhao, na tržištu knjiga ostao je kaos i nerealna percepcija kupaca o cijeni knjiga. Dotadašnji mnogi prilozi o knjigama preko noći su presušili, mainstream mediji odjednom su izgubili (kako došlo tako o'šlo) interes za promociju knjige i čitanja, a tek stasali alternativni internetski portali i blogovi nisu mogli apsorbirati taj manjak prostora govorenja i pisanja o knjizi. Najveći su ceh platili upravo hrvatski autori/ce, čije su nove knjige po više-manje prihvatljivim cijenama (iako sustav otkupa i potpora u nekim primjerima ne djeluje uvijek poželjno na cijene i naklade knjiga!) postale preskupe hrvatskim čitateljima, a tržište se okrenulo prijevodima. Kasnije, s pojavom Noći knjige, reaktivirano godišnje istraživanje hrvatskog tržišta knjiga potvrdilo je da se više čitaju prijevodi nego izvorna domaća djela, kao i da se knjige više posuđuju nego kupuju. Dijelom je to i zbog strukture hrvatske knjižarske mreže, u kojoj dominiraju knjižare u vlasništvu nakladničkih kuća, koje uglavnom daleko bolje prodaju (i prezentiraju!) prijevodna izdanja svoje matične kuće nego i vlastita izdanja domaćih autora/ica. Proučavajući listu najprodavanijih knjiga u 2021. godini na reprezentativnom uzorku od 35 hrvatskih knjižara (samostalnih i ulančanih, nakladničkih i nenakladničkih), mogu samo potvrditi trend koji je počeo još sredinom 2000-ih, kad su domaći autori počeli biti sve manje prisutni na tadašnjim top listama prodaje, i taj se trend nije promijenio. Na primjeru recentnih izdanja knjiga vidimo da nam u knjižarama slabo prolaze knjige domaćih autora/ica, pa iako na knjižarsku prodaju utječe i direktna prodaja nakladnika preko njihovih internetskih dućana, ne vjerujem da je to glavni razlog. Jer ima autor(ic)a čije se knjige iznimno dobro (u nekoliko tisuća) ili solidno (oko 1000 komada) prodaju u knjižarama (npr. objavljene 2020. ili malo ranije to su "U malu je uša Đava" Tisje Kljaković Braić, "Putujuće kazalište" Zorana Ferića, "Ciganin, ali najljepši" Kristiana Novaka, "Poštovani kukci i druge jezive priče" Maše Kolanović, "Sinovi, kćeri" Ivane Bodrožić..., a iz 2021. knjige "Okretište" Damira Karakaša, "Mladenka kostonoga" Želimira Periša, "Vjetrogonja Babukić i njegovo doba" Miljenka Jergovića... uz neizbježne knjige za djecu i mlade Sanje Polak, poput nove "Priče s plaže Pauline P.", no to niti izbliza nisu rezultati kojima bismo trebali biti zadovoljni jer ih mnogi autori/ce niti približno ne dosežu.

Knjige domaćih autora/ica posuđuju se i u knjižnicama, ali niti tu situacija nije baš toliko blistava koliko se ponekad u medijima može pročitati (na stranu sad posudba knjiga koje su na lektirnim popisima!) i trebali bismo se malo ozbiljnije pozabaviti ovom temom, propitati činimo li sve što možemo i na pravi način u situaciji u kojoj mnogo toga očito ne ide najbolje.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.