Splićani i Dalmatinci sastajali su se u "Reiner Caféu" u četvrtom bečkom Bezirku na partiji karata.
"Pričali smo šale, razgovarali o 'krasnoj' politici u domovini i Kraljevinu SHS uspoređivali s okolnim zemljama. Naše rasprave ukazivale su na gorka razočaranja zbog onoga što se zbiva s nama Hrvatima. Skoro svi nalazili smo spas u revoluciji koja mora uslijediti i to najskorije", zapisao je Tijardović. U Jutarnjem listu koji smo redovito čitali u Beču naišao sam na bilješku otisnutu masnim slovima: 'Tražimo Ivu Tijardovića, karikaturista bečkog 'Fauna', za stalnog suradnika Jutarnjeg lista. Uvjeti prema usmenom dogovoru'. Na mom angažmanu u Jutarnjem listu inzistirao je stariji, prokušani novinar Eugen Demetrović, koji je znao da ga simpatiziram kao bivšeg urednika lista Svibanjski spisi, u kojem je on još 1909. godine pisao: Sine, crveni ćeš klinčec nositi kad budeš razumio zašto ga milijuni radnika nose u zapučku prvoga svibnja!"
Tijardović je odlučio ipak otputovati na ferije u Split pa kud puklo da puklo u pogledu bijesa njegova oca.
"U Zagrebu sam se zaustavio nekoliko dana da uglavim posao s Jutarnjim listom. Sad sam ovdje bio neka vrsta turista s prilično novca u džepu, pa sam odlučio i da bolje upoznam Zagreb u kojem sam bio već nekoliko puta, ali ga ipak nisam imao prigodu bolje razgledati. Zavolio sam Zagreb Zrinjevca, Jelačićeva trga i Hrvatskog narodnog kazališta, ali nisam još ni zavirio, eto, na Gornji grad, Tuškanac, Maksimir, ni u mnoge druge predjele. Pred kazalištem susreo sam se sa svojim dobrim prijateljem iz Splita Dubravkom Dujšinom, koji me je srdačno pozdravio i interesirao se za moje djelovanje u Beču. Vidio je onu bilješku u Jutarnjem listu i predložio da prihvatim taj posao, a da bi istodobno mogao upisati Dramsku školu Hrvatskog narodnog kazališta. Znao je vrlo dobro koliko čeznem za kazalištem... Poslušao sam ga... Predavali su Ozarovski, Gavella, Raić, Ogrizović, Begović, Strozzi, Sachs i drugi. Nije se mnogo teoretiziralo. Meni je ta dvogodišnja škola mnogo koristila... Kad sam već izabrao zvanje histriona (ili kako je moj otac po dalmatinski to nazivao 'komika'). Stanovao sam neko vrijeme s Gotovcem, a kasnije kod poznate zagrebačke familije Grahor. Tu, u palači 'Croatia', komponirao sam prvo svoje muzičko-scensko djelo 'Malu Floramye'. Jedna kratka novinska vijest iz te 1923. godine glasila je: Tijardović sklada novu operetu s radnjom iz splitskog života, koja će imati rodoljubnu notu."
Dok je Tijardović skladao "Floramye", u Splitu je osnovano Narodno pozorište za Dalmaciju. Ponudili su mu angažman za dirigenta, a istodobno i scenografa.
Figurica Ive Tijardovića
"Poslije dugog kolebanja odlučim se vratiti u rodni grad. Susret s ocem nije bio onako strašan kako sam ga zamišljao. Čuo je sve o mojoj samostalnosti, o Dramskoj školi i kako me žele u Splitu, pa mi je izgledalo kao da se pomirio sa sudbinom. U Narodnom pozorištu za Dalmaciju (tako se naše kazalište tad zvalo u Splitu) potpisao sam ne baš konvenijentan ugovor i dao se na posao. Da, na posao, ali kakav? Zbog svojih političkih uvjerenja nisam mogao birati kazalište kao što su mogli neki moji 'kolege' koji su se bez skrupula prodali protuhrvatskom režimu Pašić-Pribićević pjevajući, na primjer, zborske podoknice na zagrebačkom Gornjem gradu kad je to trebalo ondašnjem ministru prosvjete Svetozaru Pribićeviću, a sve da dobiješ mjesto u operi Narodnog kazališta u Zagrebu (bilo je tad zabranjeno da se naziva hrvatskim). Bilo je to strašno doba za nas Hrvate.
Stjepan Radić, sa svoja 72 narodna zastupnika, nije htio pod tim terorom u beogradsku skupštinu, Komunistička partija bila je izvan zakona, a moja su politička uvjerenja, kao uostalom i cijelog hrvatskog naroda, bila na njihovoj strani, na strani bunta i skorog prevrata. Kad sam potpisao ugovor s 'pozorištem', nisam imao pojma da je ta ustanova leglo orjunaša, a u stvari zagriženih velikosrba. Orjunaštvo im je bilo samo provizorna kulisa. Glavnu je riječ imao Korolija, iako je Niko Bartulović bio intendant. Bartulović je bio ispod dramaturga Korolije jer je imao jednu neoprostivu manu: bio je Hrvat, katolik, sjemeništarac, 'raspopić', curriculum ubitačan za njegovu karijeru, premda je javno negirao svoje hrvatstvo i izjavljivao da je ne samo orjunaš, već prema potrebi i četnik. Korolija je, pak, bio autentični pravoslavac (premda možda intimno i bezvjerac), a to je u tadašnjim prilikama bilo više od bilo kakve diplome. Njegova prva mjera bila je uvođenje ekavštine u kazališnu administraciju i angažiranje velikog broja Srba u drami. U operi je to išlo teže jer još nije bilo srpske opere i srpskih opernih pjevača, kao ni instrumentalista. U beznačajniji personal uzeo je i nešto Splićana ili drugih Hrvata. Operne je tekstove namjeravao prevoditi na 'jugoslavenski', u stvari srpski, i taj je posao htio povjeriti meni.
Kad sam odbio prevesti Puccinijevu 'La bohème' s primjedbom da će se publika buniti, on je pobjesnio: 'Koja publika? Zar jugoslavenska ili možda Srbi?!'. Hrvata, po njegovu shvaćanju, nije bilo, naročito pod njegovom orjunaškom komandom u Splitu. Od tada smo bili na ratnoj nozi. Tu Korolijinu igru prozreo je cijeli Split i potpuno prestao posjećivati kazalište za koje je u početku pokazao zanimanje. Sve manje publike dolazilo je u teatar, na operu još nekako, ali na dramu nikako, premda su se u dramskom ansamblu nalazili izvrsni glumci. Većina je bila srpska i slovenska, Hrvata je bilo vrlo malo. Neke dramske predstave bile su na visokoj razini pa je u prvo vrijeme i bilo nešto publike, ali kad je uprava otkrila svoje karte, gledalaca je bilo sve manje. Zato su se neprestano održavale brojne nepotrebne, besmislene sjednice i 'pronalazili' načini kako da se publika privuče kazalištu, ali ništa nije pomoglo.
Situacija je bila sve gora i gora. Baš u to vrijeme predao sam upravi svoje prvo muzičko-scensko djelo, satiru o poratnim bogatašima i švercerima, općem poratnom moralnom rasulu pod naslovom 'Pierrot Ilo', operetu koja je to bila samo po formi. Ali da, kazališna uprava odmah je pomutila moj mladenački žar. Mislio sam, i ona će kao i ja imati negativan stav prema tom društvenom zlu, bogaćenju pokvarenjaka i nemoralu. Ali uprava se nije ni izdaleka htjela upuštati u neko teatarsko razračunavanje s tim. Na koncu, ipak sam od dramaturga, pjesnika Mirka Korolije, kao milostinju dobio na tri sata pozornicu za audiciju mog prvijenca, i to u nedjelju poslije podne. Premijera je održana u prosincu 1922. godine. Veliko je bilo povlađivanje prisutne publike koja je zauzela ne samo posljednje mjesto u kazalištu, već su u ložama bili i mnogi prekobrojni. Vatrogasci i policija nastojali su to spriječiti, ali bili su nemoćni. Publika je s entuzijazmom posjećivala samo moje predstave i još neke opere, ali ostale priredbe sve manje i manje. Korolija mi je zbog toga pravio nevjerojatne smetnje, ponižavao me kao dirigenta, za što sam po ugovoru bio angažiran, mogao sam dirigirati samo nekog 'Seoskog lolu'. Nastojao je na taj način 'navikavati' publiku da ja nisam za ozbiljniji posao, kad se već nisam upisao u Orjunu. Naime, pošto-poto htio je da postanem orjunaš, uniformiran u fašističko-četničkom odijelu. Nisam za to htio ni čuti. Svugdje sam se izjašnjavao kao punokrvni buntovnik, a to je za kazališnu upravu, naročito za Koroliju, značilo da sam bio krvni neprijatelj njihovoj podmukloj raboti u kazalištu."
"Jednog dana najavio sam upravi kazališta da sam dovršio svoje novo muzičko djelo koje bi, rekao sam im, moglo još više od 'Pierrot Ila' zainteresirati publiku. Naslov je 'Mala Floramye', u djelu se slika splitski život i, između ostalog, prikazuje Splićanin, oficir dobrovoljac u Solunu, dakle Hrvat - solunski borac. Na to je u upravi 'pozorišta' nastala velika uzbuna. Kad je ta novost doprla do Korolijinih ušiju, nakon jedne čudne audicije, razderao se: 'Ni govora! Ne ćemo valjda s tom 'Floramye' iz pozorišta praviti neku splitsku ekshibiciju i sprdati se s ovom velikom državnom prosvetnom ustanovom!'. U Korolijinoj glavi bilo je nemoguće zamisliti da se pod plišanim zastorom s dvoglavim belim orlom i ćirilskim inicijalima Kralja Aleksandra I. pojavi hrvatski dobrovoljac u karađorđevićevskoj uniformi, a u djelu autora Hrvata, koji se još k tome izjašnjava da je za socijalizam. (Mirko, alias Petar Petrović, 'junak kote 212' iz 2. čina 'Male Floramye' inspiriran je likom Josipa Antunovića, praškog studenta koji je iz austrougarske prebjegao u srpsku vojsku, sudjelujući u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu. Život je izgubio nakon rata, 1919. godine, u 28. godini, kad je u jednoj novosadskoj kavani pogođen hicem iz pištolja u prepirci s nekim crnogorskim vojnikom. Pokopan je u Novom Sadu, ali mu se ne zna za grob jer su groblje satrali mađarski okupatori u Drugom svjetskom ratu.)
Glavom kroz Korolijin zid nikako nisam mogao pa sam se pomirio s činjenicom da 'Mala Floramye' neće biti izvedena u Splitu usprkos velikog uspjeha mog prvijenca, koji se i dalje stalno izvodio pred rasprodanom kućom. Do Stola mudraca, splitske kulturne elite, koja je svakog poslijepodneva zasjedala za posebnim stolom u kavani Central, došao je glas o Korolijinom postupku prema meni. Taj Stol mudraca sačinjavali su slikari Emanuel Vidović, prof. Ante Katunarić, Virgil Meneghello-Dinčić, gradonačelnik dr. Ivo Tartaglia, braća Angjeo i Marko Uvodić, slikar i književnik te još neki književnici, a povremeni gosti bili su Ivan Meštrović, Milan Begović, dr. Grga Novak, Dinko Šimunović i još nekoliko poznatih imena našeg kulturnog Olimpa. Taj Stol uključio se u slučaj 'Floramye' na svoj način.
Kao mladi poletarac nisam tom stolu mogao pristupiti bez poziva. Jednog dana Emanuel Vidović tražio je da mu ispričam postupak Korolije prema meni. Kad sam mu ispričao tijek audicije mog novog djela, savjetovao me da operetu nastudiram sa Zlatom Radica, Noem Matošićem i Brankom Kovačićem, da pritom ja budem za glasovirom, a da će mi oni priskrbiti dvoranu HPD 'Zvonimir' za novu javnu audiciju. Na tu audiciju doći će cijeli Stol mudraca i još neki ugledni građani, a onda ćemo vidjeti što će dalje biti. Vidović je sve to poduzeo jer je čuo od mnogih kompetentnih i onih izvan kazališta da je djelo interesantno muzički i scenski. (Libreto je nekoliko tjedana objavljivan u nastavcima, a Tijardović se, osim kao autor libreta, potpisivao i kao skladatelj, scenograf, koreograf i dirigent.)
Nova audicija održana je u Sokolskom domu uz prisustvo ne samo kompletnog Stola mudraca, već i velikog broja splitske publike, muzičkih kritičara i novinara koji su, uz veliki interes, pratili upravo sjajne pjevače. Bio sam za glasovirom i čitao odlomke iz libreta. Na koncu su prisutni zahtijevali kao bis nostalgičnu ariju 'Daleko m'e biser mora, daleko m' 'moj Split!'. Cijelu audiciju popratila je publika burnim aplauzom. Gradonačelnik dr. Ivo Tartaglia podržao je izvedbu: 'Ako već Korolija neće postaviti to djelo, jer ono, kako kaže on, ogromno košta, onda ćemo ga mi kao općina financirati'. Korolija je poslije toga protiv svoje volje bio primoran postaviti 'Floramye' na repertoar, ali je, kad se djelo počelo studirati, pravio sve moguće i nemoguće smetnje i izvrgavao ga ruglu svojim primjedbama. Dok sam ja na jednoj od generalnih proba bio za pultom, on je sa svojom tajnicom Petraello prasnuo u izazivajući smijeh u momentu kad je odlični Branko Kovačić otpjevao, uz aplauz, 'Šjor File moj, šjor Dane moj'. Skočio je, uz glasnu napomenu tako da je svi čuju, i ja, naravno: 'I ovo povučeno s ulice - 'šjor File moj' - imao bi biti teatar! Ha, ha, ha!' Htio me je dekoncentrirati, donekle je i uspio u tome, ali sam se snašao: 'Gospodine Korolijo, evo da ćemo osim premijere imati još dvije pune kuće!'. I odmah sam se ugrizao za jezik, pretjerao sam, bilo je dovoljno da sam rekao: 'Još jedna puna kuća!'. Jer treba znati da je situacija s publikom u svim skoro našim kazalištima, u splitskom naročito, bila loša. Ni neke od npr. Verdijevih ili Puccinijevih najpopularnijih opera, nastudiranih s najboljim opernim pjevačima i dirigentima, raskošno opremljenih, nisu mogle računati da nakon premijere imaju jednu, najviše dvije pune kuće. Za domaća djela najviše se moglo računati s dobro posjećenom premijerom.
Premijera 'Male Floramye' održana je 14. siječnja 1926. Uspjeh je bio iznad svakog očekivanja. Aplauzima nije bilo kraja. Redatelj je bio Rade Pregarc, a ja sam bio za dirigentskim pultom. Evo Lahmanove kritike u splitskom dnevniku Novo doba: 'Ćaskanje o suvišnosti kritike i o direktnom razgovoru scene s publikom... Poslije sinoćnje premijere 'Male Floramye', kad je pred dupkom punom i intimnošću doživljenih emocija nesuspregnutom elektriziranom kućom otvorena ne samo jedna stranica krepkog rada mladog Splićanina, kritičar je bio u jednom sasvim izuzetnom položaju. Učinila ga je premijera smiješno suvišnim'. 'Mala Floramye' uskoro će krenuti iz Splita na svoj put slave pronoseći daleko izvan njega i Dalmacije ime svog autora i vedre odzvuke njegova zavičaja. Tko je mogao u tim kazališnim okolnostima pomisliti da će moja opereta izazvati tisuće repriza u svim našim kazalištima. Silom prilika, i Korolija je morao priznati 'Malu Floramye'. To je bilo jedino domaće djelo koje se davalo neprestano pred potpuno rasprodanim gledalištem.
Istini za volju, treba još napomenuti da je i Bartulovićeva dramska preradba 'Bijedne Mare', eposa splitskog pjesnika Luke Botića, uz odličnu glazbu našega Josipa Hatzea, punila gledalište, kao i još poneka dobra izvedba stranih opera. Ali sve je to bilo nedovoljno da se sanira situacija, novca je bilo sve manje, novčanik sve tanji i tanji pa su neki glumci počeli napuštati Split u strepnji za svoju budućnost. Jednog je dana stigao dekret iz Beograda da se ovo pozorište raspusti... Zadnja predstava prije raspusta bila je prava tragikomedija. U ledenom kazalištu pred početak jedne dramske predstave stajala je iza pozornice kompletna uprava i cijeli tehnički personal, ja također, da bi posramljeni i pogureni u zimskim kaputima čekali kad će predstava započeti. Prošlo je već pola sata preko osam, kad su redovito bile zakazivane predstave, ali se iz gledališta nije čuo nikakav žamor, čak ni šum. Nitko se stoga nije odvažio pogledati kroz malo glumačko okno na zastoru kako izgleda danas gledalište. Naposljetku, Korolija se obrati čuvaru zgrade Dragičeviću da on poviri kroz to nesretno okno i vidi hoćemo li ili ne započeti s predstavom. Dragičević je poslušao kazališnu vlast i pogledao kroz okno. Kako je imao piskutljiv, poluženski glas, prozbori, kao da uživa, kroz suspregnuti smijeh: 'Asti ga Mande, jema dvi puplike, mogli bi poče, ha, ha, ha!'. Te dvije 'puplike' sastojale su se od jednog žandarmerijskog kapetana i jednog pravoslavnog popa s veličanstvenom bradom. Suvišno je isticati da smo svi na to prasnuli u neobuzdan, crni smijeh. Čak se je zeleno nehotice i Korolija nasmijao kad je i on pogledao kroz ono fatalno okno. Međutim, brzo se snašao u svojoj orjunašoj, velikosrpskoj ulozi i strogo zavikao: 'Pssst, psssst! Dosta! Idemo, diži zavesu!'. Predstava je bila pravi pogreb, danse macabre, nekrolog i requiem. Split je na taj način ostao bez stalnog kazališta za koje se je decenijima borio kao za svoju nasušnu potrebu."
U to vrijeme Tijardovića poziva intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu dr. Vladimir Treščec (Presvetli, kako su ga onda i službeno nazivali) da hitno dođe u Zagreb.
"Kad sam stigao u Zagreb i sutradan se pojavio pred intendantskom sobom, naišao sam na golemi rep: dirigenti, redatelji, pjevači i glumci, a nitko se od njih ne usuđuje pokucati na vrata. Toliko je bilo strahopoštovanja prema Presvetlome. Dr. Vladimir Treščec bio je zbilja veliki intendant, čovjek visoke kulture, kazalište je vodio velikom ljubavlju... Direktor opere bio je tada Fridrih Rukavina, čudna figura, istodobno voljena i omražena, prijateljska i nepodnošljiva, genijalan dirigent i šarlatan prve kategorije u isto vrijeme. Tako se onda o njemu u kazalištu i izvan njega govorilo. Ja, naravski, nisam znao za taj način ophođenja, to čudno strahopoštovanje. Preskočim odlučno rep i nakon što sam kratko pokucao na vrata uđem u njegovu sobu, a za mnom se okuraži te uleti i Rukavina. Kad nas je ugledao, Presvetli odloži havanu pepeonik, obriše monokl i pogleda nekako mrko, strogo i poluznatiželjno njemu neko novo lice. Opravdam se što sam naglo upao, da mi je žao, ali da nemam mnogo vremena...
"A vi ste?!!" - upita onako sad napola strogo.
"Ivo Tijardović!" - odgovorim očekujući nešto neočekivano.
"Aha, Floramye, pa da! Da dobro... Izvolite samo sjesti! Dakle... pa da! Mi ćemo postaviti tu Vašu Floramye... kažite mi samo, molim Vas, u kojem se činu pjeva ona 'To nenji knedla'?!"
Ja se začudim i reknem da te pjesme nema u 'Floramye'. Zinuo je... Rukavina, koji se skrio iza mene, šapne mi iza leđa: 'Ficchi la dentro, zuccon, ficchi, questa knedla... ficchi la!' (Zabij je unutra, tikvane, zabij tu knedlu..., zabij je!) Kako smo Rukavina i ja oba Primorci, prešao je na talijanski da Presvetli ne shvati što mi kaže, a mene da nekako istodobno smekša. Obojica smo bili dobri poznavatelji toga u operi neizbježnog jezika. Presvetli nastavi pomalo razočaran:
"Dajte, kažite, a ne bi li se to dalo, recimo, nekako ugurati u treći čin?" Odlučno to odbijem:
"Ali gospodine intendante... to je nemoguće, ne spada!"
Rukavina skoro iskoči iz kože ponovno šapćući mi:
"Vis' de mona... ficchi la dentro in III. atto!" (Pizdune... zabij je u III. čin!)
Nakon tog dijaloga s Presvetlim kasnije mi je, izvan kazališta, potanko rastumačeno što se sve zbivalo s tom 'knedlom'. Kritičar zagrebačkog Morgenblatta bio je također kompozitor opereta. Njegova posljednja izvedena opereta nije imala potrebnog odjeka u publici. Krivicu je za tu situaciju kompozitor bacio na Presvetloga, da on to djelo nije shvatio ozbiljno, dolično opremio itd. Zatim su iz osvete slijedile same nepovoljne kritike u Morgenblattu. Sve opere je redom slistio bez obzira na kvalitetu izvedbe. Bila je to objava otvorenog rata... Ali da, Presvetli je doznao da u Splitu ima neki kompozitor koji bere velike uspjehe s operetom 'Floramye'. Kompozitoru-kritičaru htio se osvetiti i odatle ono hitno pismo meni u Split. U Zagrebu je u to vrijeme odasvud odzvanjala komična arija 'To nenji knedla, a palačinka' iz moje druge operete ('Kraljica lopte'). Presvetli je htio s tom arijom u 'Floramye' imati garantiran uspjeh. Kazalište u kazalištu. Smiješno i veselo, zar ne?! Vratio sam se u Split u nadi da će se iz toga ipak nešto izleći. Nisam se dobro ni odmorio u Splitu, kad uslijedi novo, hitno pismo s porukom da odmah dođem u Zagreb jer da se 'Floramye' već punom parom studira. Otputovao sam, naravski, prvim brzim i pomagao režiji, u izradi scene i kostima (po mojim nacrtima), čak i koreografiji. Premijera je već bila utvrđena za 27. lipnja 1929. u velikoj zgradi Hrvatskog narodnog kazališta s reprizama 28. i 29. lipnja, tri zadnja dana sezone. Za sve tri predstave ulaznice su bile razgrabljene, s tim da će se i nova sezona otvoriti s 'Malom Floramye'. Zbilja velik uspjeh i u Zagrebu, mnogo aplauza i cvijeća, više no što ga je bilo u Splitu. Analizirajući taj uspjeh zaključio sam da ga treba pripisati u prvom redu našem primorskom ambijentu. Zagrepčani su dolazili vidjeti novo, uspjelo hrvatsko glazbeno djelo, ali i radi glavnog junaka Hrvata, jugoslavenskog dobrovoljca u Solunu. Službena beogradska politika nastojala je te dobrovoljce negirati i 'nipodaštavati' kao da ih uopće nije bilo, ni u Rusiji ni i Solunu, a bilo je Kraljevske srpske vojske u Solunu. Srbi su dolazili na predstavu vidjeti srpsku gardijsku uniformu na protagonistu, a ženski dio publike radi sjajne Marice Lubejeve u naslovnoj ulozi. Dakle, ogromna publika. Što se glazbe i svega ostaloga tiče kritika je rekla svoje, i to najpozitivnije. Mene je tada interesirala i politička strana te stvari, što je i zadatak ovoga što pišem."
O zagrebačkoj "Floramye" u HTV-ovoj seriji o Tijardoviću redatelja Željka Rogošića govorila je muzikologinja Jagoda Martinčević.
"Odmah je krenula u život i imala jako puno izvedaba. Sjećam se da su moji roditelji, i djed i baka, pričali da su Marici Lubejevoj bacali iz gornjih loža na pozornicu ne samo cvijeće, nego i torte. Ondašnji operetni prvaci bili su na razini današnjih rock zvijezda. A glazba Ive Tijardovića bila je toliko zarazna, ne samo u ono vrijeme, za mene ona je to još i danas, da je naprosto morala obuzimati, nazovimo to tako, široke narodne mase. Zato nije čudno da se nakon te prve zagrebačke izvedbe dogodila još jedna obnova, mislim 1934. godine. Onda je došlo do one znamenite izvedbe 1948. godine. Postoji fotografija koju sam koristila u nizu publikacija koje sam radila za ovu kuću i još u nekim drugim prigodama, gdje se vidi rep, dakle red ljudi koji su stajali od kazališne blagajne do Kazališne kavane za 'Malu Floramye'. Toliko je bio veliki interes, toliko je ta opereta bila obljubljena. Ona je dokaz da je Tijardović bio doista darovit kao skladatelj, kao libretist, scenograf, koreograf i kostimograf bio do te mjere svestran da je djelo naprosto moralo uspjeti, pogotovo jer je u to vrijeme već djelovala i druga ili čak treća generacija operetnih prvaka. Bila je obljubljena Ruža Cvjetičanin, a uz nju Ante Sladoljev, koji je pjevao Mirka. Kasnije se 'Mala Floramye' preselila u Komediju i igrala godinama u tom kazalištu."
