Kultne knjige "Rosemaryna beba" i "Momci iz Brazila" govore o neuništivosti zla

Teško je naći pisca poput Ire Levina (1929. - 2007.), koji je s poprilično skromnim opusom, koji se sastoji od šest knjiga proze, desetak kazališnih komada i nekoliko filmskih scenarija, ostavio neizbrisivi trag u popularnoj kulturi druge polovice 20. stoljeća. To se prije svega odnosi na romane “Rosemaryna beba” iz 1967., koji je nedavno objavila izdavačka kuća Vorto Palabra u prijevodu Martine Pranić, i “Dječaci iz Brazila” (1976.). Oba ova romana doživjela su filmsku adaptaciju, pri čemu treba izdvojiti “Rosemarynu bebu” u režiji Romana Polanskog, kome je to bio prvi holivudski projekt u kojemu je pokazao svu raskoš redateljskog talenta. Riječ je o filmu koji mnogi smatraju najboljim horor filmom svih vremena, iako nije riječ (samo) o hororu. (Polanski je 1999. godine snimio “Deveta vrata”, još jedan film o sotonizmu koji je po izvedbi i koncepciji sličan “Rosemarynoj bebi”.)

Glavni junak romana “Dječaci iz Brazila” je Yakov Liebermann, lovac na naciste koji vodi centar u Beču koji dokumentira zločine protiv čovječnosti počinjene tijekom Holokausta. Zaplet započinje kad Liebermann primi telefonski poziv od nepoznatog mladića iz Brazila koji tvrdi da Josef Mengele šalje šest bivših pripadnika Wafen SS-a sa zadatkom da u Europi i Sjevernoj Americi ubiju 94 muškarca između kojih ne postoji jasna veza, osim podatka da su svi oni državni službenici i da moraju biti ubijeni kad navrše 65 godina. Liebermann u prvi mah pomisli kako je riječ o šali, a kad se ubojstva počinju događati, počinje ih istraživati. Dok pokušava utvrditi zašto se ubijaju naizgled nevažni muškarci, slučajno otkriva da su djeca dvojice muškaraca identična. Na kraju se ispostavi da svaka od 94 mete ima sina od 13 godina, genetskog klona Adolfa Hitlera, kojega je podmetnuo Mengele i, preko korumpiranih zaposlenika agencije za posvajanje, smjestio u obitelji koje imaju slične životne uvjete kao i Hitlerova obitelj u vrijeme njegova odrastanja. Mengele želi stvoriti novoga Führera i revitalizirati nacistički pokret te pokušava osigurati da životi klonova slijede životni put sličan onom Hitlerovu. Svaki otac, državni službenik, oženjen je 23 godine mlađom ženom, a njihovo ubojstvo pokušaj je oponašanja vremena smrti Hitlerova oca. Liebermann uspije razotkriti cijelu operaciju, zbog čega Mengele opozove ubojice te odlazi u Sjedinjene Američke Države s namjerom da ubije što više muškaraca s popisa. Liebermann u završnici romana, nakon Mengeleove smrti, uništava popis 94 klona kako mlađi lovac na naciste ne bi mogao ubijati ono što bi se još moglo pokazati kao bezopasni dječaci, izjavljujući da moral zahtijeva da se ne spuštaju na razinu nacista ubijanjem djece.

Međutim, knjiga završava s jednim takvim kloniranim dječakom, amaterskim umjetnikom, koji crta scenu u kojoj netko premješta mnogo ljudi, koja podsjeća na internacije Židova u koncentracijske logore, slično kao što je to radio Hitler. Ova završnica neodoljivo podsjeća na šokantni kraj “Rosemaryne bebe”, zbog čega sam je i spomenuo, jer na neki način simbolizira neuništivost Zla. Roman je važan još zbog jednog detalja: Levinova premisa temeljena na biološkom inženjerstvu, koja je u vrijeme pisanja romana bila daleka fantazija, danas je znanstveno izvediva.

Levinov najpoznatiji roman je “Rosemaryna beba”, horor priča o modernom sotonizmu, smještena u Upper West Side na Manhattanu. Godine 1968. adaptiran je u film koji je napisao i režirao Roman Polanski. U glavnim ulogama bili su Mia Farrow i John Cassavetes. Film gotovo u cijelosti prati radnju knjigu. Jedini usporedivi primjer, koji mi u ovom trenutku pada na pamet, je film “Ovo nije zemlja za starce” braće Coen, koji je rađen prema istoimenom romanu Cormaca McCarthyja i koji na sličan način vjerno prati predložak. Film Romana Polanskog važan je i zbog toga što je značajno utjecao na filmsku industriju u cjelini, kojim je začet jedan poseban žanr horor filmova koji govori o sotonizmu. Dva najpoznatija filma koja su nastala po uzoru na “Rosemarynu bebu” su “Egzorcist” Williama Friedkina iz 1973. i “Pretkazanje” Richarda Donnera iz 1976. godine. Oba filma rađena su prema književnim predlošcima. “Osjećam se krivim što je ‘Rosemaryna beba’ dovela do do ‘Egzorcista’ i ‘Pretkazanja’, čime je čitava naša generacija razotkrivena kao generacija koja je više vjerovala u Sotonu. Ja ne vjerujem u Sotonu. I imam osjećaj da današnji fundamentalizam ne bi bio toliko snažan da nije bilo ovih knjiga”, izjavio je Ira Levin u jednom intervjuu koji je dao 2002. godine.

“Rosemaryna beba” je bila druga objavljena knjiga Ire Levina, koja je postala najprodavaniji horor roman 1960-ih, koji je prodan u više od četiri milijuna primjeraka. Glavna junakinja romana je mlada Rosemary Woodhouse, koja je iz američke provincije došla u New York, koje se njezina katolička obitelj odrekla jer se udala za protestanta Guya, glumca u usponu, koji se do sada pojavio samo u malim ulogama u kazališnim predstavama i televizijskim reklamama. Obitelj se useljava u Bramford, povijesnu stambenu zgradu u neogotičkom stilu, unatoč upozorenju Rosemaryna prijatelja Edwarda Hutchinsa da Bramford ima uznemirujuću povijest koja uključuje vještičarenje, ubojstva i kanibalizam, ali oni to zanemaruju. Susjedi Minnie i Roman Castevet, ekscentrični stariji par, dočekuju Rosemary i Guya u Bramfordu. Zastrašujući niz događaja koji razbijaju Rosemarynu svakodnevicu je samoubojstvo djevojke koja je radila kod Castevetovih, koju je Rosemary upoznala u podrumskoj praonici rublja i sprijateljila se s njom. Rosemary stari bračni par smatra nametljivima i dosadnima, ali Guy ih počinje često posjećivati. Nakon što glavni glumac u novoj kazališnoj predstavi iznenada oslijepi, Guy dobiva ulogu. Odmah nakon toga Guy se neočekivano slaže s Rosemary da bi trebali imati svoje prvo dijete. Te noći Rosemary sanja o grubom seksualnom odnosu s golemim, neljudskim stvorenjem sa žutim očima. Sljedećeg jutra Rosemary pronalazi tragove kandži na svojim grudima i preponama, nakon čega sazna da je trudna.

Levin nevjerojatno vješto vodi priču, ispreplićući komadiće svakodnevnog života, od kupovine namještaja i opremanja novoga stana pa do planiranog posjeta pape Pavla New Yorku, o kojoj svakodnevno pišu mediji, dok u pozadini, gotovo neprimjetno, filigranski precizno plete zlokobnu mrežu, i to na jedan vrlo jednostavan i pristupačan način. Levinov roman naišao je odličan prijam i kod kritike i kod čitateljske publike. Posebno je dobro primljen od strane žanrovskih pisaca. Stephen King je za Levina napisao da mu je svaki roman koji je napisao “čudo od zapleta” te da svi drugi romani, uključujući i njegove, u usporedbi s “Rosemarynom bebom” izgledaju poput “satova od pet dolara koje možete kupiti u drogerijama s popustom”. Novozelandska znanstveno fantastična spisateljica Cherry Wilder (1930. - 2002.) napisala je da je “Rosemaryna beba” jedan od “najsavršenije napisanih trilera ikad”. Pogotovo je efektna i šokantna sama završnica knjige (i filma).

Unatoč svemu, “Rosemaryna beba” nije velika književnost. Likovi su plošni, crno-bijeli, što je očekivano za ovaj tip proze. U tom segmentu treba izdvojiti Rosemaryna muža Guya, koji je po mojemu mišljenju najkompleksniji i najbolje razrađeni lik u cijelom romanu, koji je mnogo više prostora dobio u knjizi, što je i razumljivo, nego na filmu u kojemu je pretvoren u gotovo sporedan i nevažan lik. Levin preko Guya u svoj roman uključuje srednjovjekovni sotonistički motiv “prodaje duše vragu”, koji je sve, pa i Rosemarynu budućnost, faustovski žrtvovao radi vlastitih glumačkih ambicija, s ciljem da se dočepa Hollywooda i potpiše ugovor s nekim od najvećih holivudskih studija, poput Warner Brosa i Columbije, što je i jedan od glavnih provodnih motiva Levinove priče, koja na jedan nevjerojatno sugestivan način progovara o holivudskoj filmskoj industriji.