Kultura
287 prikaza

Marina Otero:Ponekad se čini kao da mi tijelo opsjedaju zli duhovi

1/4
Diego Astarita
Kao unuka časnika tajne službe u vrijeme argentinske vojne diktature, plesačica i koreografkinja Marina Otero u predstavi ‘FUCK ME’ otkriva mračne tajne koje su njezini djed i baka ponijeli sa sobom u grob...

“Uvijek sam sebe doživljavala kao centar svemira, heroinu koja se osvećuje svima i svemu. Ali moje tijelo nije bilo dovoljno snažno. Danas prepuštam svoje mjesto izvođačima i gledam kako posuđuju svoja tijela za mojoj narcisoidni cilj.” Argentinska plesačica i koreografkinja Marina Otero sjedi na rubu pozornice u predstavi “FUCK ME” i promatra kako pet golih muškaraca pleše za nju. Nasuprot neuništivim mišićavima muškarcima, Otero priča o tragovima koje je život ostavio na njezinu krhku tijelu. Govori o tome kako je provela više od godinu dana u bolničkim sobama, dok goli muškarci radikalno predočavaju njezinu autofikciju. Kao unuka časnika tajne službe u vrijeme argentinske vojne diktature, ona otkriva mračne tajne koje su njezini djed i baka ponijeli sa sobom u grob. Stoga, kako bi konačno ispričala ono što se do sada tajilo, Otero otvoreno protestira nad osobnom poviješću. Za to je spremna razbiti svaki tabu i utažiti svoju žeđ za osvetom. “Dvosmislen poput naslova, ‘FUCK ME’ je i radikalno otvoren životni performans te radikalna kritika meritokracije”, zabilježili su kritičari nakon premijere predstava, u studenom 2020. godine na Međunarodnom festivalu u Buenos Ariesu, koji je uz skupinu Theater Les Tanneurs bio i producentom te u svakom slučaju iznimno provokativne predstave koju sam prije nekoliko dana gledala na Festivalu ILT u Aarhusu.

 | Author: Diego Astarita Diego Astarita

Rođena u Buenos Airesu 1984. godine, s trenutačnom adresom u Madridu, Marina Otero je izvođačica/plesačica, spisateljica, redateljica, istraživačica i učiteljica, jedna od najpoznatijih predstavnica nezavisne scene u svom rodnom gradu. Autorica je projekta “Remember to Live”, koji se temelji na beskonačnom istraživanju vlastitog života što će završiti onoga dana kad ona umre. Neke od njezinih predstava poput “Remember 30 Years To Live 65 Minutes” i “200 Golpes de jamón serrano” predstavljene su u kazalištima i na festivalima u Singapuru, Švicarskoj, Španjolskoj, Italiji, Francuskoj, Peruu, Čileu i Argentini. Kao izvođačica, sudjelovala je u produkcijama Pabla Rotemberga i Emilija Garcíe Wehbija, a zapažene su i njezine kreativne radionice pod nazivom “Tijelo kao djelo i svrha samo po sebi”.

U “FUCK ME” Marina Otero pokušava stvoriti beskonačan kazališni komad o svom životu. Ta je predstava, uz “Andree” i “Remember 30 years to live 65 minute”, treći dio iznimno efektne scenske trilogije. No ono što se čini da je u toj predstavi i najviše zanima je prolaznost vremena koja se upisuje u tijelo. Beskompromisno pripovijedajući o tijelu, verbalno i pokretom, ona svjedoči o fragilnosti vlastitog tijela i duše, kao i o nemoći koja dolazi s bolešću, a potom neminovno i sa starenjem. U ulozi i koreografkinje i izvođačice, ona poziva na pozornicu pet muških seks-simbola, odjevenih u crne čizme i steznike za koljena, da se uz glazbu koja je istodobno i eksplozivna i sentimentalna (na mjestima jasno koketirajući s kičem), prepuste erotizmu kože i lateksa, burlesknim, naelektriziranim pokretima i plesu koji naizgled smiono prelazi granice tradicionalnog izričaja. Suočena s njima, Marina Otero priča priču o svom životu, karijeri, sposobnosti i nesposobnosti za ples. To je priča o obitelji i umjetnosti, koju priča ilustrirajući je kućnim video zapisima, a u nju uključuje povijest Argentine, u luku od vremena diktature do danas. “Djelo u djelu, pomalo dijabolično djelo, o odnosu sjećanja, tijela i pozornice. ‘FUCK ME’ ide preko rubova, postavlja se negdje između dokumentarnog govora i fikcije, plesa i performansa, nezgode i reprezentacije”, zabilježeno je u programu predstave.

 | Author: Diego Astarita Diego Astarita

Na pozornici, prateći pomno show golih plesača, Otero objašnjava publici i sebi zašto više ne može plesati. Započinje priču o sumnjivoj upletenosti njezina djeda u argentinsku diktaturu, zatim govori o operaciji kojoj je bila podvrgnuta i spoznaji o svom fizičkom propadanju, a onda nastavlja govoriti o svojoj strasti prema ljubavi i putovanjima i životu te o onaj najjačoj strasti, prema pozornici. I baš kad još posve vjeruješ da je nemoćna, skrhana operacijom kralježnice i njezinim posljedicama, ona se u posljednjem prizoru predstave svlači i samo trči u krug po pozornici dok posljednji gledatelj ne izađe iz dvorane.

Da je “kazalište bilo bitnije od njenog života” dokazuje predstavom “LOVE ME” - solo radom u kojem isprva nepomična i u potpunom mraku pred publikom ažurira svoj privatni dnevnik i ispovijesti o strankinji koja je emigrirala iz svoje zemlja. Nakon “FUCK ME”, Marina Otero se novom predstavom, osmišljenom u suradnji s redateljem i dramaturgom Martínom Floresom Cárdenasom, vraća na pozornicu kao izvođačica. I dok je u “FUCK ME” prakticirala referentne točke intimne biografije uz pomoć pet muških izvođača, u vrijeme kad se njezino tijelo borilo da se oporavi od operacije, ovoga je puta za razgovor o ljubavi odabrala trezveno okruženje i predstavu koja se neprestano razvija, čiji se sadržaj revidira za svaku izvedbu. Sjedeći okrenuta prema publici, iznosi svoje “tjeskobne namjere”, govoreći o potrebi za plesom, ljubavnicima, razdvojenosti, želji za napuštanjem Argentine... Autobiografija ispisuje prizore predstave izravno na tijelu Marine Otere. “Ponekad se čini kao da mi tijelo opsjedaju zli duhovi”, reći će Otero.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.