A Zagreb je čarobna reč/ i kao da sve ovo nije stvarno/ ti živiš na granici/ Bliža sam ti od granice/ ja sam u svetom belom gradu/ i sa prozora često/ gledam ka granici…. Tako počinje pjesma "Bliži si mi od Zagreba" srpske pjesnikinje Milice Špadijer. Preporučila mi ju je prodavačica u jednoj beogradskoj knjižari prošlog vikenda. O Milici Špadijer nisam do tada ništa znala. Nisam znala da je za zbirku pjesama koju sam kupila, "Šar-planina", dobila prestižnu nagradu "Mladi Dis" i bila u užem izboru za nagradu "Branko Miljković" godine 2019. te da je izdala još jednu zbirku pjesama pod nazivom "Novo groblje", koja je protekle godine ušla u najuži izbor za nagradu "Mika Antić". Nisam znala niti da je studirala na Katedri za klasične nauke Filološkog fakulteta u Beogradu te da je trenutačno na doktorskim studijima Fakulteta dramskih umetnosti, kao što nisam znala da prevodi s grčkog i latinskog jezika te da je bila novinarka u Tanjugu, a danas piše za nekoliko portala te objavljuje u regionalnim i inozemnim književnim časopisima. U njezinoj biografiji zapisano je "da je rođena 1989. godine, dva dana nakon pada Berlinskog zida, i da tako i živi".
"Jednom sam na pitanje kako se vole deca dobila odgovor da to ne može da se opiše, da za to 'služi poezija'. I zaista, čini mi se da poezija i onoga ko piše i onoga ko je čita 'podešava' tako da bude otvoreniji za stvari koje se 'ne mogu opisati rečima'", kaže u jednom intervjuu i dodaje: "Nije prijatno niti opisivati neke teške i bolne trenutke iz života, a kamoli znati da će zauvek biti dostupni svakom ko poželi da zaviri u vašu knjigu. Tu humor malo olakšava stvari, kao i sazrevanje. Mislim da je iskrenost prema sebi i smirenost naspram rezultata introspekcije ključna za opstanak i na toj i na drugim tačkama življenja i stvaranja".
Ono što me privuklo poeziji Milice Špadijer je istodobno dječja otvorenost i zrelost koja slijedi nakon nemogućnosti odrastanja, a u želji da se potisne strah od života. Jer u njezinim se stihovima povezuje prostor i vrijeme, javno i intimno, subjektivno i objektivno, svemir i zemlja po kojoj hoda i na kojoj se pokušava snaći. Ti prelasci iz nespojivih pjesničkih krajolika te uporaba različitih postupaka čini njezin rukopis dinamično suptilnim, a nju drugačijom od većine suvremenih pjesnika. Njezina se otvorenost iznalazi na rubovima gotovo dječje dobrohotnosti i prati je ispovjedna smionost, pa je čitanje njezine poezije poput listanja dnevnika i voajerskog pogleda u skrivene prostore koji su upravo takvom poezijom postali javni, lišeni ironije, odmaka, velikih tema, važnoga govora, presudnih zaključaka i povijesnih perspektiva.
Povezivanje različitih tematskih planova, narativnost iskaza i unutarnja dinamika pripisuju njezinoj poeziji nešto teatralno, nešto što prepoznaje kazalište, napose suvremeno, umorno od postmodernih, postdramskih i raznih "post" izričaja, koji su, tematizirajući privide, ostali s onu stranu dramskoga te su više skrivali nego što su otkrivali, ne upuštajući se u strukturu emocionalnih ispovijesti. Nešto od takve teatralnosti prepoznalo se i u predstavi koja je premijerno prošlog vikenda izvedena u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Rađena je po predlošku dramskog teksta Ferdinanda Brucknera "Bolest mladeži", onom istom predlošku po kojem je Eduard Miller početkom '90-ih godina režirao kultnu predstavu koju nitko tko ju je tad gledao do danas nije uspio zaboraviti.
Ne ulazeći u estetske domete predstave u kojoj se okupila mlada ekipa, od redateljice Jovane Tomić do iznimno zanimljivih mladih glumaca Sanje Marković, Jovane Belović, Milice Sužnjević, Natalije Stepanović, Petre Benčine, Miodraga Dragičevića i Đorđa Mišina, predstava nudi nešto od osjećaja izgubljenosti koji prati odrastanje i susret sa svijetom u kojem nikome, pa ni Brucknerovim junacima nije lako pronaći svoje mjesto. No ono što se uz svu scensku kaotičnost na pozornici izdvaja, točnije nameće, je senzibilitet vremena koje u svojoj nemoći ne ostavlja prostor za one koji dolaze, a budućnost predstavlja nemogućom. Stoga snalaženje dramskih karaktera ne vodi do nade, osobno je i u pojedinim dijelovima zastrašujuće. Oni, u samom tekstu kao i u beogradskoj predstavi, u kojoj je drama iz 1926. godine izravno prenesena u današnje izglede srpske stvarnosti, ne nalaze izlaz iz društvenog čemera i time se izravno imenuju žrtvama kriznog vremena.
Svojom poezijom Milica Špadijer, koliko god i ona u pojedinim dijelovima zvučala mračno i traumatično, priziva prostor nade. Njezini kritičari upravo ističu kako njezin pjesnički svijet iznimno vješto balansira između nasilja i ljubavi, smrti i smijeha, svakodnevice i bajke te kako se sve to nastavlja jedno na drugo i dopunjuje. "Njezina varijanta tzv. novog čitanja tradicije i njena rekontekstualizacija nesumnjivo je jedna od autentičnijih u suvremenoj srpskoj poeziji", pišu. Ona povezuje nespojivo u vremenu u kojoj se upravo to nespojivo spojilo ne samo na ulici nego i u našim životima, te stoga panično tražimo uzmake, vjerujući kako nam možda i poezija može pomoći da preživimo. Ja sam strašna žena/ Večno uplašena/ Svega mi je malo/ A previše stalo/ Žena koju prsti/ Peku kad se krsti – pjesma je Milice Špadijer pod nazivom "Autobiografija".
