Kultura Svjetla hrvatske kulture
921 prikaza

Moj Sisak je grad jakih ljudi, prije svega, jer ostajemo tu

1/16
Sandra Šimunović/PIXSELL
SVJETLA HRVATSKE KULTURE Njeno ime nije strano književnoj sceni. A ova spisateljica i ilustratorica, koja se najčešće bavi temom života u malim mjestima, upravo je osvojila Prozak

Među mladim prozaicima i pjesnicima na domaćoj književnoj sceni vjerojatno nema popularnije nagrade od Prozaka i Na vrh jezika. Prva ikad dodijeljena nagrada otišla je u ruke Olje Savičević Ivančević i Marka Pogačara, sad već ostvarenih pisaca, a od tada se, već 16. godinu zaredom, dodjeljuje iznova. Nagrada je ukoričenje rukopisa, a pretendenata je mnogo. Ovogodišnja dobitnica Prozaka je Mima Juračak, rođena 1986. godine u Sisku. Prozak je osvojila za svoj rukopis u nastanku “Sitan život”. Mimino ime nije strano onima koji prate domaću književnu scenu ili koji u njoj sudjeluju. Ova spisateljica i ilustratorica, koja se najčešće bavi temom života u malim mjestima, s malo životnih preokreta, ali puno promišljanja tog istog života, objavljivala je u svim važnijim domaćim književnim časopisima i na internet-stranicama, usput osvojivši nekoliko bitnih nagrada za kratku priču. Rođena je u Sisku, odrasla je u Sisku, studirala je u Zagrebu, no odmah se po završetku studija vratila u Sisak. Povodom osvajanja nagrade Prozak pričamo o njezinoj poetici, ali i provinciji koja je toliko zaokuplja, a koja je u fokus domaće javnosti dospjela zbog razornog potresa krajem prošle godine. 

Express: Dugo si spremala ovaj rukopis, priča se nagomilalo kroz godine otkad pišeš i objavljuješ. U međuvremenu si osvojila sve vrijedne regionalne nagrade za kratku priču koje su se mogle osvojiti: Ulaznica, Lapis Histriae, Vranac, Stjepko Težak... Što se promijenilo kod tebe u izričaju ili tematskom fokusu otkad si se prije nekoliko godina prijavila na Prozak? 
Lapis još nisam osvojila, jednom za dlaku, s pričom ‘Dlake’. Volim taj natječaj i bilo bi lijepo jednom osvojiti nagradu i otići malo lunjati po Istri, koju jako volim. Taj stari rukopis za Prozak nije bio dobar i drago mi je da 2016. nisam dobila nagradu. Priče su se nagomilale kroz godine, Kruno Lokotar je nedavno izjavio da su to ‘priče o... koječemu’, što me nasmijalo, ali je točno. Tematski su raznorodne, iako, meni se uvijek čini kao da pišem o istoj stvari, pokušavam doseći isti osjećaj. U stilskom smislu, čini mi se da sam se ipak promijenila. Prije svega, dogodila se promjena u stvarima koje čitam. Prije mi je bilo važno da se u priči nešto dogodi, sad mi je to najmanje važno. Prije sam pisala iz nekog muškoga glasa, sad napokon pišem kroz ženski. Kako se mijenja lista čitanja, mijenjam se i ja. To je dobar osjećaj. Nije dobro kad je sve stalno isto.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Imam dojam da je na domaćoj sceni bio ‘boom’ s kratkom pričom prošlo desetljeće. Čini mi se da je roman opet forma kojoj se priklanja većina domaćih pisaca, iako je i poezija proteklih godina postala popularna i čitana, možda baš posredstvom društvenih mreža. Kako ti vidiš kratku priču? Što ti znači?
Uvijek sam voljela kratke priče, kao i kraće romane. Volim kad ti stvari oduzmu petnaest minuta i nakon toga si drugačija osoba. Kratka priča odgovara brzom vremenu u kojem živimo, ali nije jednostavno napisati zaista dobru. Meni je ista predstavljala način da svoje pisanje testiram pred žirijem do kojeg mi je bilo stalo. Prva nagrada koju sam osvojila bila je Metafora KGZ-a, i tu me zanimalo postoji li šansa da Kristian Novak, koji je te godine bio u žiriju, kaže: ‘E, ovo je dobro’. Što se tiče poezije, pratim, ali teško pronalazim nešto što mi se baš jako sviđa. Volim pjesnički jezik koji podsjeća na prozni, jasne i jednostavne rečenice. Recimo, poezija iz filma ‘Paterson’ Jima Jarmuscha, to mi je sjajno. Super je pjesnička scena koja se oformila kod nas, to su sve odlični ljudi.

Express: Rukopis ti je naslovljen ‘Sitan život’, s aluzijom na male živote, koji se vode daleko od velike pozornice, daleko od ičega što je pretjerano važno, osim za mikrokozmose tih ljudi, njihovih nadanja i strepnji. Otkud interes za pisanjem? I otkud interes za te sitne živote?
Uvijek sam se osjećala dobro pišući, nekad je to bilo intenzivnije, nekad manje intenzivno, ali uvijek se javljalo. Bilo bi lijepo samo pisati. Upravo sam pročitala ‘Komo’ Srđana Valjarevića, i to je nešto što bi bilo idealno, otići nekamo, istraživati, nakon toga napisati savršen nepretenciozan roman. Voljela bih svijet u kojem pišeš jer ti to ide i jer je to važno za kulturu tvoje zemlje, a da ne moraš raditi cirkus od sebe da bi preživio od pisanja. Naziv ‘Sitan život’ nametnuo se spontano, kroz jednu ljubavnu priču iz zbirke. To je jedini stvaran život, jedino zaista bitno. Kao osoba ne volim velike pozornice, ne volim čak ni velike koncerte, festivale i slično, sve mi je to previše i atak na osjetila. Volim promatrati male ljude, oni su zanimljivi. Mali životi, jednostavno provođenje dana, zdrava rutina, uranjanje u suštinu. Ove ‘velike’ tako i tako svi stalno gledaju, zanimljiviji su mi ovi drugi.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Odrastanje i neimaština dva su temeljna lajtmotiva u tvojoj prozi, tempo života je usporen, kao što je to često u manjim gradovima, dok ljudi imaju više vremena da shvate tko su i kamo idu. Rođena si u Sisku, no i ostala si u Sisku. Koliko je taj grad utjecao na tvoju prozu? Uopće, čini se da je cijela ova zbirka posvećena životu u provinciji i tome što ona nudi i oduzima svojim stanovnicima.
Kad čovjek čita moje priče, pomislio bi da sam odrasla u neimaštini, no to nije ni približno tako, imala sam sve. I više od toga, kasnije sam znala osjećati krivnju zbog nekih stvari koje sam imala, a drugi nisu. Živjela sam u Zagrebu tijekom fakulteta, no uvijek sam se vraćala u Sisak, nedostajao mi je. Volim otići u Zagreb, ili bilo koji drugi veći grad, ali se i vratiti. Volim biti na raspolaganju svojim prijateljima i obitelji, izaći iz stana i osjećati se kao da sam izašla u svoje dvorište, a ne u grad, i volim što svoj grad mogu čitav prehodati. Mali grad je sigurno utjecao na moju prozu, mislim na dobar način.

Express: Sisak ima epitet industrijskoga grada - tu su bile rafinerija nafte, željezara koja je u jednom trenutku zapošljavala 14.000 ljudi, tvornica kemijskih proizvoda Herbos, tvornica alkoholnih i bezalkoholnih pića Segestica, Mlin i pekare... Može li se samo tranziciju i privatizaciju okriviti za pustošenje gradske industrije? Kako danas Siščani gledaju na tu vrstu propasti grada?
Ljudi koji su u svojim najboljim godinama ostali bez zaposlenja morali su biti iznimno snažni kako bi uopće mogli dalje. Mislim da smo grad jakih ljudi, prije svega, jer ostajemo. Ne mogu govoriti za sve stanovnike, ali meni se čini da imamo energije, da stalno nešto guramo i pokušavamo, prevrćemo, pogotovo mi mlađi. Sad smo izgubili podosta energije zbog nedavnih događaja, no držimo se zajedno. Živimo u vremenu velike promjene sustava rada i poslova, koje od nas zahtijeva brzu transformaciju. Poslovi nestaju naočigled i dolaze novi za koje se potrebno neprestano prekvalificirati. I moj će posao možda u jednom trenutku nestati. Vrijeme velikih tvornica iz našega grada je prošlo, kako i zašto, nisam dovoljno stručna da to oblikujem u riječi, no to je naša stvarnost. Žao mi je što su brojnim ljudima najbolje godine otišle u tuzi, strepnji za egzistenciju. Čini mi se da se sad okrećemo novim tehnologijama i industrijama, ne toliko opipljivima, to bi mogla biti neka nova sisačka revolucija. Naši roditelji su za nas preuzeli golemu žrtvu, sad je na nama red da smislimo nešto drugo. I sama razmišljam što bih još mogla, gledam daleko u budućnost i vidim sebe kao još nešto novo.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Zanimljivih je umjetnika došlo iz Siska. Bambi Molestersi (sadašnji LHD), Marijan Crtalić, Tatjana Gromača, Marijan Glavnik, Marija Čudina, Ana Brnardić, Miroslav Arbutina, Goran Dević, Ivan Antolčić... Kako danas izgleda kulturna scena u Sisku? Cirkuliraju li zanimljive ideje, rade li se nove stvari? Ima li života u tome smislu?
Unazadio nas je potres, no isplivat ćemo. Oko Galerije Striegl je uvijek zanimljivo, to je jedno živo mjesto, sretna sam što je imamo. Trenutačno radi samo virtualno. Zgrade su nastradale, ali popravit ćemo ih, nadam se što brže. U Sisku živi gomila kreativaca. Sisak je sad u fazi zbrinjavanja svojih stanovnika koji su ostali bez smještaja. Još nije moguće potpuno sigurno hodati po pješačkim stazama. U fazi smo pokretanja osnovnog. Ima ideja, ali nam treba vremena i novca da zakrpamo stvari.

Express: Motiv koji se kroz tvoje pisanje provlači je i starost, uz koju neminovno ide i bolest, a ponekad i siromaštvo. Dvije su priče u kojima se pojavljuje djed: u jednoj je on rezignirani starac koji je shvatio život i sad živi kao odmetnik od svijeta, a u drugoj unuka živi s djedom i bakom, radi u parfumeriji i djeda vozi na dijalizu. Uvijek je tu protagonistica mlada žena koja pokušava shvatiti sebe i svoj život i starija osoba na zalazu života. Otkud kod tebe interes za starost?
Starost najočiglednije pokazuje što je zapravo život, tu se sve bitno otkriva u trenutku. Kako ću ostarjeti? Hoću li biti vesela starica ili ću postati neki stari davež, to mi je zanimljivo. Kako treba živjeti da bi se dobro ostarjelo? U današnje vrijeme postoji zaista veliki nesrazmjer između mladosti i starosti, neprirodan. Mislim da bi nam svima godio jedan zdraviji pristup starenju i smrti. U svakom slučaju, zanimljivo je tu temu istraživati u prozi, možda kroz to nađem neku formulu za uspjeh, pa ipak lijepo ostarim.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Svi koji su svjedočili velikom potresu na Baniji i dalje imaju traume. Gdje je tebe potres zatekao i kako se danas nosiš s traumom uzrokovanom potresom? Kad nešto zatrese, pomisliš li: evo ga, stiže...?
Bila sam u stanu s dečkom kad se to dogodilo, na trećem katu. Kao da se stan urotio protiv nas, gađao nas je stvarima, prijetio, zidovi su pucali. Sve se raspadalo, ljudi su plakali, sve je bio oblak prašine. Spavali smo u autima, bojali smo se vlastitog stana. Naši prijatelji ostali su bez krova nad glavom, ljudi su izgubili živote. Ukratko, bilo je užasno. Zbog birokracije i sporosti sustava ljudi žive u kontejnerima. U ovakvim situacijama osjeti se koliko je država jaka ili nije. Ne osjeti se to kad treba organizirati veliku utakmicu ili festival, izgraditi neku grandioznu zgradu, to je sve jedna velika glupost, u ovakvim bi se situacijama trebalo osjetiti. Još nas trese, nasreću, manji potresi, navikli smo živjeti s njima. Pred prirodom smo nemoćni, ali s uređenim sustavom se može mnogo učiniti, samo što ga mi još nemamo.

Express: Osim što pišeš, baviš se i vizualnom umjetnošću. Na koji način se kod tebe spajaju, ili bolje rečeno sastaju, ta dva svijeta? Bi li za sebe rekla da si primarno spisateljica ili vizualna umjetnica? 
Primarno sam oboje, ne mogu se odlučiti, jer kad god kažem sama sebi da sam više jedno, na nekoliko mjeseci intenzivno ispliva ono drugo. Volim jednako oba svijeta, a voljela bih i dugo živjeti da stignem naučiti sve ono što me još zanima. Sjajno je imati više stvari, nije mi dosadno. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: U tvojim pričama primjetna je bliskost prema grotesknom, rubno bizarnom, iako je to glas koji je bio prisutniji kad si bila nešto mlađa. Međutim, osjeti se odsutnost generacijskoga glasa. Tvoje junakinje kao da su zarobljene u adolescentskim godinama ili ranim dvadesetima, kad još imaju nekog životnog izbora, kad stignu pogriješiti i po drugi put donijeti ispravnu odluku. Koliko ti je bitna generacijska priča i uopće povezanost s ljudima sličnog umjetničkog afiniteta, a koji su ti bliski po godinama?
Čini mi se da svi supostojimo pojedinačno, povremeno se susretnemo na književnim događajima, raziđemo se i djelujemo za sebe. Možda će se ta neka neobična generacijska priča osjetiti tek za nekih pedeset, stotinu godina, kad će biti jasnije i koliko je to sve što smo radili valjalo. Volim groteskno i bizarno, to je ono nešto što imaju korejski i japanski filmovi, ta neka finoća čudaštva. Moje junakinje na neki su način okrenute same sebi i u samoći se proučavaju, otkrivaju što sa životom, kako dalje. Čini mi se da ću ipak uskoro iscrpsti tu temu, da će se eventualno odraziti u još jednoj zbirci priča i da će onda biti gotovo. 

Express: Deprimira li te to što tako malo ljudi čita i kupuje knjige? Misliš li da to uopće nekoga može i treba obeshrabriti od toga da postane pisac ili spisateljica?
Kad bi pozicija pisca bila malo prestižnija, čini mi se da bi se i ti parametri promijenili. Sad smo u obrazovanju fokusirani na STEM i jasno mi je zašto treba odgojiti čitavu jednu hordu programera, ali tek će u budućnosti biti još vidljivije oskvrnuto polje umjetnosti, osim ako se djecu ne uvjeri da je ona korisna i svijetu kakav dolazi. Kad netko napiše odličnu knjigu, on bi trebao moći dugo sjediti i pisati sljedeću, bez drugih obaveza, u svoj potrebnoj dokolici. U obiteljima bi se trebalo više čitati, jer kad djeca dođu u školu, već je pomalo kasno, čudno im je vidjeti da se netko oduševljava knjigama. Kod nas postoje određeni poticaji za pisanje, no čine mi se nedovoljnima da pisce itko shvati ozbiljno ili da se oni osjećaju sigurnima. Stalno moraju rondati uokolo, a pisanje dođe kao neki hobi, ništa ozbiljno. No to nipošto ne bi trebalo nikoga odvratiti od pisanja. Uvijek postoji šansa da se stvari preko noći promijene nabolje. Treba biti uporan pa dočekati. Nikad ne znaš.

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.