"Moj Tuđman izgleda kao on, ali ne prolazi na natječajima"

Prikazivali su ga kao “ukočenog robota”, u kamenoj “pregači”, s rupama umjesto očiju, teško iščašenog vrata, s rockabilly frizurom, čak i s ozbiljnim anatomskim pogreškama... Nakon godina diletantskih grijeha na račun umjetnosti, na red je došao pokušaj u Zagrebu sa spomenikom Franji Tuđmanu kraj “Fontana” renomiranog kipara Kuzme Kovačića. Jedni će reći da je stvar ukusa, drugi da je riječ o umjetničkoj slobodi. Činjenica je, ipak, da je Stjepan Tuđman zavapio da mu otac nije tako izgledao, a da su mnogi okupljeni na otkrivanju spomenika u ponedjeljak primijetili da kip jako podsjeća na Pavla Kalinića, Bandićeva gradskog pročelnika za izvanredne situacije.

U tom trenutku su kulminirale godine frustracija s, feralovski rečeno, “nagrđivanjem lika” pokojnog Tuđmana, čiji spomenici danas baš nagrđuju pojedine gradove u Hrvatskoj. Pokazalo se da ipak postoji mladi akademski kipar koji, osim što radi vjerne kipove sasvim dostojno realistične za spomenik na javnome mjestu, ima i duha. Pa, primjerice, napravi biste Kolinde Grabar Kitarović i Josipa Broza kao dio iste, simbolički eksplozivne skulpture. Ili idejno rješenje za spomenik gdje Tuđman, vjerno izveden, pruža djevojčici crvenu kockicu, a ona njemu bijelu.

Možda je razlog tako efektnom obrađivanju političkih povijesnih tema, punom duha, to što je riječ o umjetniku rođenom 1989., koji se Tuđmana baš i ne može nešto sjećati pa je time i neopterećen. Nikoli Vudragu struka priznaje da mu stil nosi snažnu filozofsku crtu, da je “tehnički dosegnuo sam vrh kiparstva”, pa smo odlučili provjeriti kako to da njemu od Tuđmana uspijeva napraviti umjetničko djelo.

Nije li bizarno da se došlo dotle da se rađaju čak i teorije da je Franjo Tuđman imao takvu fizionomiju lica koja onemogućuje kipare da ga prepoznatljivo reproduciraju?

Gledano s umjetničkog stajališta, vrlo je zanimljivo što se toliko priča o umjetnosti, pa makar u kontekstu javnog spomenika. Ne nastaje problem pri izradi samog likovnog djela, nego pri usklađivanju standarda struke kao slobodne likovne forme s konceptom javnog spomenika kao univerzalnog i prepoznatljivog djela. 

Robert Anić/PIXSELL

Prije dvije godine vidio sam članak o tome da nitko ne može izmodelirati portret dr. Franje Tuđmana. I, naravno, potaknut time, pitao sam se u čemu je problem i uhvatio se posla. Da ne radim tri različita, počeo sam s konstruktivističkim pristupom u plohama i bilo je u redu. Ali sam onda nastavio preko tog stila na jedan više ekspresionistički, pa na kraju i na realistični. Naočale su bile u pitanju u smislu izgleda, ali opća logika nalaže da ako je spomenik prikazan u odjeći, onda idu naočale, a ako nije, ne idu. I stvar riješena! Odlio sam ga takvog realističnog, pa se pojavio natječaj za Park dr. Franje Tuđmana na Ilici te sam smislio idejno rješenje u skladu tog promišljanja. Kad sam završio projekt, shvatio sam da bi rješenje koje sam smislio savršeno odgovaralo potezu ‘Fontana’, i to s druge strane, preko puta NSB-a, gdje bi zatvorilo krug šetnice i spomenik bi stajao kao ‘točka na i’ na cijelom urbanističkom rješenju.  

Kad bi javnost mogla dočekati vašeg Tuđmana kao spomenik?

Nakon tolikih natječaja lagano odustajem od silnih prijava jer uvijek nešto negdje zapne - tehnički, ovako ili onako. A i prilično sam ‘mlad’ da bi me se shvaćalo ozbiljno, iako smatram da godine nisu nikakav uvjet procjene rada i ljudskih mogućnosti. Odradio sam do svoje 29. godine šezdesetak izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, te autorstvo 12 metalnih skulptura koje s izložbom ‘Tesla mind from the future’ putuju svijetom. A i iste te godine, 2017., radio sam s cijenjenim profesorom Garćevićem na 12-metarskoj Gospi od Loreta u Primoštenu. Dizajnirao sam razne nagrade, od medalje za AMAC Sveučilišta u Zagrebu, nagradu ‘Žarko Dolinar’, Inovacijsku nagradu za Njemačko-hrvatsku trgovinsku komoru, pa do nagrada za životno djelo Oliveru Stoneu i Joshui Oppenheimeru te slično.

Kako vam se sviđaju ili ne sviđaju spomenički Tuđmani koji su u nekoliko godina inflatorno izrasli po Hrvatskoj? Jesu li to, recimo to blago, dovoljno dobri radovi?

Svi oni imaju određenu likovnu vrijednost, funkcioniraju kao slobodna likovna forma koja korespondira u odnosu autora i materijala s nekim likovnim stilom. Problem nastaje kod univerzalnosti tog djela kao javnog spomenika, gdje treba uskladiti sve elemente da to funkcionira. To za početak treba biti vjeran portret, nebitno u kojem stilu, ali da je prepoznatljiv, što je onda najbolje napraviti u zanatski najtežem realističnom narativnom stilu, pa nadalje to uskladiti izgledom i stilom s urbanističkim planom, u kontestu okoline. Bitno je da li je to neki park, gdje onaj Kuzme Kovačića savršeno odgovara po stilu i izričaju, da okolina podiže spomenik, a spomenik okolinu, ili je to neki moderniji prostor, poput ‘Fontana’, koji zahtijeva drugačije konceptualno rješenje.

Robert Anić/PIXSELL

Stvar je jednostavna: postoji ideja, i to ideja ‘prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, generala i čovjeka’ te treba samo pomno i studiozno uskladiti ideju sa stilom, stil s izvedbom, izvedbu s konceptom, koncept sa svrhom i kontekstom, i sve to s okolinom. To je jedan konkretan studiozni projekt. Možete to banalno usporediti sa slaganjem Rubikove kocke. Treba unaprijed razmišljati i posložiti elemente tako da, kad odradite svo djelovanje, dobijete usklađenu stvar. 

Priznaju li vam stariji kolege da imate duha i drskosti u djelima? Zaratustru ste prikazali vjerno nalik Satiru, s antilopa-rogovima i punđicom, Teslu vam predstavlja konstrukcija dalekovoda skupa s kabelom u jednoj ruci...

Taj duh i drskost o kojoj pričate, to je samo moj način prizivanja i manifestiranja neke univerzalne istine ili simbolike. Imam neki kognitivno-lingvistički pristup razmišljanju s elementima smboličkih struktura, pa ono što promišljam, na taj način izlazi iz mene. Teslu sam takvim razmišljanjem radio baš da bude i Tesla i dalekovod, funkcija i forma, duh i struktura, sve usklađeno u jednoj skulpturi. 

Što je najviše utjecalo na vaš i stil i način doživljaja svijeta prije umjetničke interpretacije?

Elektrodu sam imao u ruci prije olovke. Sad je ta elektroda čarobni štapić koji mi je predao djed kao varioc i kovač, uz svo znanje o metalu koje je imao. Otac mi je kao majstor za tehničke stvari također prenio neki konstruktivistički način razmišljanja. A i nikad se nisam uklapao s vršnjacima. U školi, dok bi oni igrali nogomet ili što već, ja bih hodao okolo i razmišljao o tome je li oko mene forma ili materija, je li svijet stvarnost ili lingvistička halucinacija i slične stvari, koje baš i nisu prikladne za mladića u pubertetu.

Imali ste jedinstven životni put prije nego što ste otkrili umjetnika u sebi.

Krenuo sam u Zagrebu u sjemenište za svećenika, u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, koja mi se sviđala zbog školskog sadržaja. Nakon nekog vremena shvatio sam da mi je umjetnički put ipak prikladniji, ali je u meni i danas ostala ta intenzivna želja za istraživanjem one ‘Istine’, gdje sežu samo teologija, psihologija i antropologija kao svojevrsne znanosti. Nakon godine u sjemeništu, upisao sam u Varaždinu školu u smjeru dizajna i likovne umjetnosti, koja se promijenila u Prirodoslovno matematičku gimnaziju, tako da sam otprilike završio gdje sam i počeo. Nakon toga slijedi Akademija u Rijeci, APURI, smjer profesora za slikarstvo, pa sam nakon tri godine prebačen na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, kod prof. Mataušića. Tu je konačno ozbiljno krenuo taj moj umjetnički put. Ovo sve prije bilo je, rekao bih, eksperimentalno.