Mučenje Kaspara Hausera u teatru &TD

”Htio bih biti takav kakav je nekoć bio netko drugi”, mehanički ponavlja Kaspar, lik istoimene drame Petera Handkea iz 1967., u kojoj, blago rečeno, kontroverzni austrijski nobelovac istražuje granice čovjekove svijesti o sebi kroz kompleksnu izvedbenu studiju koja jeziku pristupa kao sredstvu manipulacije kojim društvo oblikuje pojedinca. Oko te se rečenice, kao središnje metafore društvenog konformizma, plete tkivo ovoga predloška inspiriranog pričom o Kasparu Hauseru, tajanstvenom “divljem” dječaku koji se u 19. stoljeću naizgled niotkuda pojavio u Njemačkoj ponavljajući samo jednu rečenicu čije značenje nije bio u stanju razumjeti: “Želim biti jahač, kao što je nekoć bio i moj otac”. Kaspar je postao predmetom zanimanja, a njegove su kasnije tvrdnje da je djetinjstvo proveo zatočen u mračnoj sobi potaknule neke prilično nevjerojatne pretpostavke oko njegova podrijetla. Umro je mlad, izboden na smrt u nerazjašnjenim okolnostima, a priča o njemu dala je ideju Peteru Handkeu za apsurdistički komad o čovjeku kao biću koje nije društveno samo po sebi, po svojem ustroju, nego se rađa kao svojevrsna tabula rasa u koju društvo, kao civilizacijski konstrukt, posredstvom jezika upisuje svoje obrasce i kodove, postupno dokidajući njegovu vezu s vlastitom autentičnom prirodom. Pretvarajući Kasparovu jedinu rečenicu u njezinu univerzalniju verziju, Handke sugerira da je indoktrinacija jezikom temeljni mehanizam na kojemu funkcioniraju moderna društva - društvo naprosto ne može prihvatiti nikoga tko nije prošao tu inicijaciju u “istost” sa svime što mu je prethodilo. ”Kaspar” na našim pozornicama nije osobito često postavljan komad, posljednji - i prvi - put bilo je 1970. u Teatru &TD, kad je predstava u režiji Vladimira Gerića i u izvedbi briljantnog Ivice Vidovića postala antologijskom, a Vidoviću priskrbila reputaciju neprikosnovenog princa neverbalnog teatra. Više od pola stoljeća kasnije upravo u tom kazalištu odnedavno je zaživjela nova verzija “Kaspara” u režiji Hrvoja Korbara, sa sjajnim Borisom Barukčićem u naslovnoj ulozi.