Naoružan fotoaparatom, 'hranio' je Hitlerovu propagandnu mašineriju

Kao da su privučeni nekim morbidnim magnetskim poljem, sve veći broj suvremenih pisaca odlučuje se baviti nekim aspektom života iz ere Trećega Reicha. Jedna od knjiga koja se napaja iz toga izvora, ali iz sasvim drugih razloga, s obzirom na to da se bavi neposrednom obiteljskom poviješću, vlastitim nasljeđem, knjiga je “Maleni očev lik” austrijskog pisca Petera Henischa (1943.). Kod nas je naklada Leykam International već izdala dva Henischeva romana, “Majušna žena” i “Pronađi mačku”, u kojima se autor bavi svojom obitelji i sjećanjima na svoje pretke, a ovo je još jedan u nizu od sentimentalnih obiteljskih portreta. Najfascinantnija figura iz Henischeva života je, čini se, njegov otac, Walter Henisch. Walter je bio čovječuljak od 1,52 metra, otac mu je bio Čeh koji je napustio obitelj, a dječak je odrastao uz grubog i krupnog očuha Austrijanca kojeg nikad nije uspio zavoljeti. U adolescentskoj dobi pohađa kampuse Hitlerove mladeži, što je bilo nešto poput nastavka Njemačkoga gimnastičkog saveza, samo modernije. Kasnije postaje fotograf Wehrmachta, odlazi kamo odlazi i vojska, u Francusku, Rusiju, Jugoslaviju, ili po zadacima u Mađarsku, Rumunjsku, Poljsku... “Metar pedeset dva, tako nisko ruski meci ne lete”, prepričava otac sinu. Walter Henisch fotografirao je po bojišnicama, zbog visine je bio fleksibilan te se lako penjao i provlačio kamo drugi nisu mogli, vraćao se do zapovjednog mjesta, izrađivao slike i slao ih u Berlin, gdje bi ih propagandna Goebbelsova mašinerija upotrijebila u kontekstu koji im je pasao. Fotograf, i sam djelomično židovskog podrijetla, ali s pribavljenim papirima o arijevskoj čistoći, ne pita se mnogo je li ispravno to što nacisti rade. Ne zanima ga ništa osim fotografije. Sedam godina smuca se po bojišnicama, jednom biva ranjen, ali dovoljno je spretan da preživi. Fotograf je uvijek bio izložen poruzi zbog svoje visine (u školi su ga zvali “Otrovni patuljak”), no imao je jedinstveni smisao za humor zbog kojeg su ga svi voljeli. Kad završi rat, neko vrijeme radi za Weltillustrierte, novine koje su financirale ruske okupacijske snage, jer ga nijedne druge austrijske novine nisu željele, no kasnije počinje raditi i za druge medije. Peter Henisch ovaj roman piše od 1975. godine, počeo ga je još dok je otac bio živ, a dorađivao ga je gotovo trideset godina. Mnogi su ga savjetovali da se distancira od oca, kojeg osuđuje, ali i pokušava razumjeti, dok mu se otac suprotstavlja rečenicom da ni njegova generacija ne bi učinila ništa bolje.