Kokan Mladenović (55), kazališni redatelj i profesor na čuvenoj beogradskoj Akademiji dramske umetnosti te glasan i beskompromisni kritičar aktualne vlasti u Srbiji, buntovnik koji sanja o slobodnoj i europskoj Srbiji, postavlja u Dramskom kazalištu Gavella autorski projekt “Carmina burana”, koji će biti praizveden 12. ožujka na velikoj sceni. Mladenović zadnjih godina sve više radi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini jer već 14 godina, nakon Frljićeve predstava “Zoran Đinđić” u Ateljeu 212, ne smije raditi u Srbiji pa je tako realizirao nekoliko značajnih i vrlo kritičnih predstava u Hrvatskoj, od Zagreba i Rijeke pa do Splita. Zagrebačka publika imala je prilike prošle godine vidjeti njegova dva projekta - “Što na podu spavaš” i “Blank” - kojima je oduševio publiku, pa se i ovaj njegov najnoviji projekt očekuje s velikim interesom.
Express: Čime se najviše bavite u autorskom projektu “Carmina burana”, koji nastaje prema srednjovjekovnoj zbirci pjesama gdje se progovara o vinu, ljubavi i mladosti, ali također se govori na satiričan način o Crkvi i kleru? I kako ste uopće izabrali taj naslov, koji pamtimo po kantati Carla Orffa?
Divno je što ravnatelj i redatelj Dražen Ferenčina daje odrešene ruke saradnicima da odaberu tekst koji je njima uzbudljiv, a meni je ‘Carmina burana’ već dugo jako uzbudljiv materijal. Codex Buranus sadrži 228 pesama i dramskih dela, pisan je od 11. do početka 14. veka u raznim generacijama, a izvodili su ga golijardi, studenti koji su putovali Evropom, živjeli jako slobodno i formirali vrlo kritički odnos prema tadašnjem svetu. Jedan od tih tekstova kaže da 80 feudalaca drži naš svet pod svojom nogom, dok Crkva odlučuje što je istina, a što nije, u što možemo verovati i što smijemo da znamo. A to tako neoprostivo liči na vreme u kojemu mi živimo gde postoje samo doktrine, novac i moć, konkretno vojna, oružana moć, besramno bogatstvo 80 ljudi i dominacija Crkve. Mi sa sjajnim Gavellinim ansamblom filtriramo taj materijal i prepoznajemo u njemu teme našega doba milijardera, novog feudalizma ili, kako kaže Janus Varufakis, tehnofeudalizma, dakle besramno bogatstvo nekolicine ljudi koji odlučuju o celom svetu, verski ratovi, religijske pobune itd., a onda ih konvertiramo u srednji vek. Tako imamo motiv dvora kralja Karla, koji inzistira da uzme puteve svile zbog novca, trgovine začina i mediteranske luke, kao i motiv prvog krstaškog pohoda, kad je u dva dana ubijeno 40 tisuća ljudi, što muslimana, što Jevreja. No to više nije masakr i pljačka kakva je bila u nameri, nego je sveti rat. I to jako liči na ovu trumpizaciju ili putinizaciju sveta.
Express: Kao angažirani redatelj koji smatra da kazalište treba upozoravati na probleme i anomalije, ali i ljepote svijeta u kojemu živimo, koje poruke želite poslati ovim projektom? Dakle, što je poanta i što će predstava pokrenuti kod gledatelja?
Neki stihovi iz originalne “Carmine burane” govore o propasti sveta koju će izazvati čovek, dakle naša neodgovornost prema svetu u kojemu živimo i prema vlastitim slobodama. To zvuči kao da je danas pisano. Mi se kroz čitavu predstavu pitamo kako je moguće da smo do ove mere uništili svet u kojem živimo, koji je zamišljen puno boljim od njegova sadašnjeg oblika. Također, propitujemo kako je moguće da smo pristali da je ovaj neoliberalni fašizam, kojemu svedočimo i kojemu se prilagođavamo, konačni oblik uređenja sveta. Netko zaradi više, netko manje, netko je potlačen, a netko dobro pliva u tome, ali nemamo nikakav upitnik pred nemoralnošću takvog poretka sveta. Nije normalno da nekolicina prebogatih ljudi odlučuje o tome što će ostatak ljudi raditi, koji će pritom biti sirotinja. Nije normalno da pravdu kroje oružjem uglavnom jaki i moćni, kao u ranom srednjem veku, i da mi smatramo da je normalno da tako funkcionira svet. Nakon divljaštva Putinove Rusije i obesti Trumpove Amerike, nakon samoukidanja UN-a, mi se svi pravimo da je to i dalje normalan poredak sveta, a svet živi svoju ekscesnu nenormalnost. Zato je pitanje naše nenormalnosti i našeg kukavičluka te našeg odnosa prema sebi i svetu tko smo mi ako sve to podnosimo bez velike pobune ili platforme za promenu sveta.
Express: Kako se može kazalište, ili mi samo, kao pojedinci, u ovo vrijeme trumpizacije i putinizacije svijeta, tome suprotstaviti?
Ovu našu predstavu smatram činom te borbe i pobune. Uostalom, kazalište opstaje na temelju toga što o svetu koji nas okružuje govori iz kritičkog ugla. Ako je dobro, ono je element koji ne dozvoljava tim obesnim vlastima da hodaju slavodobitno i lagodno po svetu. Mislim da se svi mi moramo opsesivno boriti za sopstvenu slobodu, koja je danas jako ugrožena, jer nam je nitko neće darivati. Mi smo i dalje u neukoj demokratiji, a demokratija traži angažovanog građanina koji sve vreme promatra devijacije, reaguje na to i koriguje društvo svojim izborom onih koji će odlučivati u njegovo ime. Ali mi više volimo da jednom u četiri godine zaokružimo neko ime koje nam je najmanje problematično i da o tome ne razmišljamo do sledećeg ciklusa izbora. Abolirali smo sami sebe od odlučivanja o sopstvenom životu. Onda smo kivni i jako patimo što ti kojima smo dali vlast vode svet i naše živote u pogrešnom pravcu. Mislim da moramo mnogo samokritičnije i poštenije da se suočimo sa svojim doprinosom svetskoj katastrofi.
Express: U Srbiji se u zadnje vrijeme politika žestoko upliće u kulturu, postavlja ravnatelje kazališta i kulturnih institucija, stvaraju se crne liste i cenzuriraju umjetnici, smanjuje se budžet za kulturne djelatnosti i slično, a kulminacija se dogodila potkraj prošle godine, kad je aktualna vlast zabranila gostovanje renomiranog švicarskog umjetnika Mila Raua i zbog toga nije održan BITEF. Mogu li kulturni djelatnici utjecati na promjenu trenutačnog stanja u kulturi?
Vi ste pre nekoliko dana imali mali državni udar te je progresivna Hrvatska bila šokirana nepoštivanjem Ustava i zakona. E pa ja živim u zemlji u kojoj je to svakodnevnica. Ne postoji kontinuitet skaradnog ponašanja onih koji su na vlasti, naš predsjednik Vučić dnevno krši Ustav i zakon stotinu puta, također i Vlada i vlast, ne poštujući elementarne zakone po kojima država treba da funkcioniše. Katastrofa koja se desila u Novom Sadu pokazuje da je korupcija te kriminalne grupe, koja upravlja državom i otima sve za sebe, počela da ubija ljude svojim nemarom.
Studenti su u Srbiji pokrenuli nezaustavljivi proces koji koji je ogolio tu nakaradnu vlast i pokazao da je dosta, pa tako više nema ni privida demokratije. Postalo je jasno da je to jedna interesna grupa koja pod svaku cenu čuva svoje privilegije i svoj položaj upotrebom i zloupotrebom mehanizama sile državnog aparata. Što se tiče kulture, na delu je ogoljena odmazda prema ljudima iz kulture. Gotovo sve institucije kulture, uključujući sva kazališta, podržala su studentski protest, što učešćem u protestima, što deklarativnom podrškom nakon svake predstave. To je rezultovalo odmazdom da je bukvalno suspendovan repertoar beogradskih kazališta. Mi inače imamo jedan od najsramotnijih budžeta za kulturu u Evropi: predviđeni budžet za prošlu godinu bio je 0,62 posto. Ako oni napišu nula na početku budžeta, to znači da misle da smo mi - nula. Ali niti to 0,62 ogromnom većinom nije realizovano jer su otkazani festivali, produkcije, beogradska pozorišta imaju po jednu, dve premijere, uglavnom započete ranije. Očigledno je da je teatar ipak prostor slobodnog mišljenja, a vlast nikako ne bi želela da postoji okupljanje slobodnih ljudi na jednome mestu, kao što su teatar i pozorišni festivali.
Pa su ukinuti Dani komedije, jedva je održano Sterijino pozorje s drastično smanjenim budžetom, a vrhunac sramote bilo je da BITEF, najznačajniji pozorišni festival ovih prostora, prvi put u svojoj historiji nije održan. Kao što su oni ogolili svoju nedemokratičnost kao vlast, tako su ogolili i svoju nekulturu - njima kultura ne treba! Oni decenijama prave od Srbije kontinuirani reality program, estradiziraju društvo da bude što primitivnije, jadnije i strašnije, ukidaju svako kritičko mišljenje i modeliraju onakav oblik naroda koji im treba da bi mogli da beskonačno vladaju.
Express: Na Gavellinim večerima gostovali ste s predstavom “Blank” u izvedbi sarajevskog Kamernog teatra 55, koja je nastala prema tekstu pisca i glumca Feđe Štukana. Je li on na neki način paradigma te cenzure u Srbije?
Feđa je prisustvovao na onim prvim protestima u Srbiji “Jedan od pet miliona” sa Zoranom Kesićem i nakon toga mu je zabranjen ulazak u Srbiji. Mi njegov tekst igramo u Sarajevu, Zagrebu i Crnoj Gori, imamo ponude za razne festivale, čak i u Srbiji, ali svakako nećemo praviti kompromis da autora i učesnika zamenimo kako bismo udovoljili srpskim vlastima. Ili će mu se ukinuti zabrana ulaska u Srbiju ili tamo nećemo igrati. To je još jedan dokaz besmislenih obračuna srpske vlasti sa svima koji drugačije misle.
Express: Studenti protestiraju već mjesecima, a krajem prošle godine zatražili su izvanredne izbore i sastavili studentske liste, zahtijevajući da na listama nema opozicijskih političara. Jesu li takvi izbori mogući i je li opozicija u Srbiji dovoljna jaka da sa studentima pokrene proces promjene?
Ta naša nejaka i dobrim delom posvađana opozicija nije u stanju da kapitalizuje ogroman potencijal onoga što su studenti postigli u godinu dana. Studenti i dalje nisu registrovani kao pokret, premda imaju dobre namere i napravili su mnoge plemenite stvari, ako ništa drugo onda tu reintegraciju Novog Pazara u sastav Srbije, ne u geopolitičkom smislu nego u smislu jedinstva novopazarskih, uglavnom muslimanskih studenata i studenata Beograda, Novog Sada i Kragujevca. Time su pokazali da neki mladi ljudi imaju viziju Srbije koja nije nacionalna država, koja nije stvar nacionalnih, verskih i političkih obračuna, nego progresivna zemlja za neku buduću generaciju. Bojim se da ne postoji sistem koji bi mogao da iskordiniše taj val pobune i da će to ova vlast iskoristiti. Uzdamo se da će ta studentska lista, makar je na njoj bilo i nama moralno upitnih ljudi, postaviti jasnu alternativu aktualnom režimu. Očigledno treba smanjiti ambicije i ne očekivati od studenata da naprave program idealne demokratije. Svođenje njihovog programa na državu zakona i reda već je ogroman iskorak u odnosu na ovaj apsolutni nered u kojem živimo. Neki budući građanski, demokratski i socijalno odgovorni izbori trebali bi iskristalisati neke političke programe. Ne očekujem da će studentski pokret uspeti sve to da reši, a ne bi bilo ni normalno da trideset i više godina sunovrata jedne zemlje reše deca u godinu dana.
Express: Studenti su zapravo formulirali novu politiku i ideološku paradigmu, poništavajući klasičnu podjelu na desnicu i ljevicu. Jesu li srpski studenti svojim protestom uspjeli donijeti nešto novo na političku scenu Europe?
Ja predajem kao profesor na Fakultetu dramske umetnosti u Beogradu i imam dnevne kontakte sa studentima. Ta nova generacija ima sasvim drukčiji odnos prema domovini, njihove domovine nisu ni Srbija ni Hrvatska, niti bilo koja druga država, oni žive u nekoj viralnoj sferi koristeći elektronske sprave. Njihova domovina je svet i tu se oni bolje snalaze nego u ovim našim lokalnim sredinama. Ali za razliku od hrvatske domovine koja živi thompsonizaciju zemlje, kao i razne druge probleme, ali ipak ima stabilan okvir Europske unije, naši studenti shvataju da je ogromna disproporcija između onoga kako oni žive i kako žive njihovi vršnjaci u svetu. Svesni su da je sistem u kojem žive naopako postavljen, da ne postoji normalnost države, sloboda izražavanja i mogućnost napredovanja znanjem, pa je samim time besmisleno da išta uče. Ako politička pripadnost i podobnost odlučuju o svemu čemu onda škole? Ako se od studenata i profesora traži poslušnost, čemu onda učenje bilo čega, jer učiti znači misliti svojom glavom, a to znači ne biti podatan za svaku vrstu manipulacije, nego imati kritički stav prema svetu u kojem živimo. Ta ružna razlika između njihovih života i normalnosti života svuda uokolo tera ih napred da smanje tu razliku i priključe Srbiju nekim normalnim zemljama. Zaostatak naše zemlje je ogroman i pitanje je možemo li uopće stići svet. Također je pitanje hoće li Srbija imati snage da napokon završi svoju sramotnu istinu iz devedesetih godina. To je ta crta koja nije podvučena od 5. oktobra 2000. godine što je bila revolucija moje generacije, kad smo pomislili da je zlo završilo s Miloševićem, da ćemo se suočiti s time što smo radili sebi i narodima u regionu te da ćemo napraviti jednu uistinu demokratsku zemlju i brzo postati deo EU. Međutim, nakon ubistva premijera Đinđića, Srbija se vratila korak unazad, ne samo s istom ideologijom i nacionalnim kičem, nego bukvalno s istim figurama.
Express: Vaš mandat upravnika Ateljea 212 završio je predstavom Olivera Frljića “Zoran Đinđić” 2013. godine, kad se pokazalo da Beograd i Srbija nisu spremni za takav komad. Kako ste doživjeli sve te napade koji su uslijedili nakon te predstave, a kulminirali su vašom smjenom?
Frljić i njegova predstava “Zoran Đinđić” bila je okidač tih lomova u Ateljeu 212, i to je uvjetovalo moje pozorišno izgnanstvo, koje sad već traje 14 godina. Ali ja sam i dalje beskrajno ponosan na tu predstavu. Oliver i naša sjajna kompozitorica Olivera Popović došli su s idejom da radimo predstavu o Zoranu Đinđiću u povodu desete godišnjice njegova ubistva. Razgovarali smo o tome da je Srbija kompromitovala revoluciju iz 2000-e godine, da se ništa kapitalno nije promenilo, pogotovo nakon Đinđićevog ubistva i da kola idu nizbrdo. Pristao sam, ali pod uvjetom da odmah počnemo raditi predstavu jer sam mislio da nije realno očekivati da će demokratska Srbija dočekati desetu godišnjicu njegova ubistva. Samo tjedan dana nakon premijere predstave “Zoran Đinđić” Tomislav Nikolić, četnički vojvoda, postao je predsednik Srbije. To nije bila samo predstava o egzekuciji jednog progresivnog premijera, nego o tome da svaki put, još od kneza Mihajla, svaka proevropska, demokratska, normalna linija naše istorije završi, atentatom ili ubistvom, radikalnim kontraudarom onih koji time gube - Pravoslavne crkve, lokalnih bogataša, rusofila itd. Uostalom, u Frljićevoj predstavi se sudilo Vojislavu Koštunici kao inspiratoru ubistva Zorana Đinđića, kao i konkretnim ljudima. Do toga suđenja nikad nije došlo, samo su osuđeni egzekutori, dok su politički motivatori potpuno abolirani. Dakle, mi smo platili skupu cenu, ali ja sam ponosan na tu predstavu jer ona sublimira sve ono što čini naopaku istoriju zemlje u kojoj živimo.
Express: Spomenuli ste pokušaj državnog puča u Hrvatskoj u povodu dočeka brončanih rukometaša s Thompsonom na Trgu bana Jelačića. Kako vi iz Beograda vidite Hrvatsku danas u odnosu na Thompsona i val neoustašizacije zemlje? Kako se to može prelomiti na situaciju u regiji?
S jedne strane, mi ne možemo da ne zavidimo Hrvatskoj na članstvu u EU što ipak stavlja sve radikalizme pod neke krovne zakone, koji ih kontrolišu. S druge strane, ta ista EU zbog formalnog poštovanja demokratije dopušta registracije moralno upitnih partija, o čemu je Frljić također napravio sjajnu predstavu u Teatru Maksim Gorki u Berlinu “Alternativa za Nemačku”, postavljajući pitanje mogu li se iz državnog proračuna plaćati fašisti samo zato što je to demokratski? Ti politički ustupci aktualne političke vlasti desničarima, tolerisanje ustaških pozdrava, taj flert sa zlom kad gurate pogrešne poteze za trenutnu političku manipulaciju, posle se vrate s kamatom. Prošle godine radio sam “Robija K/Crvenkapa je mrtva” prema Viktoru Ivančiću, za koju smo dobili Nagradu HDKKT-a Ivo Hergešić i bili nominovani za nagradu Hrvatskoga glumišta. Prezadovoljan sam s tom predstavom, ali nakon što se promenila vlast u Splitu, njezin status je postao upitan jer je jako kritička prema protestima desničara, crnim uniformama i ustaškim pozdravima na rivi. Kad je jedan pevač jasno naklonjen sramotnom hrvatskom ustaštvu i ima toliku popularnost i moć, a podržava ga jedan od čelnika države, to su dugoročno opasne stvari koje zlo čine legitimnim. Tako je Srbija rehabilitovala Dražu Mihailovića i četnike te se sad snimaju serije o četnicima. Hrvatski antifašizam i ogromne žrtve dalmatinskih i svih ostalih brigada u ratu davale su legitimitet jednoj kompromitovanoj zemlji, koja je bili nacistički vazal i činila monstruozne zločine. Srpski partizani su dali autoritet jednoj zemlji koja je imala nedićevsku vlast i koja je kolaborirala s Nemcima, a koja je također imala logore za Jevreje i činila zločine. Dakle, partizanska i antifašistička istorija im je dala autoritet da se upišemo u pobedničke narode u Drugom svetskom ratu. Srbija i Hrvatska su dve nenormalno nelogične zemlje koje su požurile da se upišu u gubitnike Drugog svetskog rata, da rehabilitujemo zlo koje nas historijski kompromituje. To je van svake logike ponašanja. To busanje u četničke grudi u Srbiji uvek pojačava nacionalistički naboj u Hrvatskoj, a svi događaji oko Thompsona jako pogoduju aktualnoj vlasti i desnici u Srbiji, pa taj sistem spojenih sudova drži kao taoce normalne građane u obe zemlje.
Express: Kako se onda dogodilo stanje kakvo imamo danas, je li to pitanje poltronstva, apatije, gluposti...?
Jedna od strašnijih posljedica uništenja Jugoslavije, koja je po meni bila fantastična zemlja i koja je morala da nađe načina da demokratski evoluira ili da se makar demokratski razdruži, uništenje je svesti o kolektivnom dobru. Mi smo bili na tome vaspitavani, to je bilo imanentno našim generacijama. Tito je rekao: “Ne možete biti srećan pojedinac u nesrećnom društvu”. Jer sreća pojedinca zavisi od sreće društva i obrnuto. Mi smo se toga odrekli i izgubili smo sve plemenite tekovine jugoslovenskog socijalizma, od socijalne odgovornosti, školstva i zdravstva do suštinske ravnopravnosti svih ljudi, i počeli smo se stideti nečega čega se normalni ljudi ne bi smeli stideti. Uz sve probleme i devijacije komunizma, ta država deluje, barem za nas koji živimo s one strane granice EU, kao Periklovo zlatno doba koje je nama sad apsolutno nedostižno. Antifašistička borba je temelj te naše bivše zemlje, koja ju je učinila važnom i slavnom zemljom u svetskim okvirima. U današnjem nacionalističkom, balkanskom mraku ima dosta nelogičnosti i zloupotreba u koji mi stalno vučemo nove generacije kojima pripada čitav svet, borba protiv bolesti, digitalno doba, veštačka inteligencija, odnos prema svemiru, sačuvanje ekologije i svemira itd. Mi ih potpuno van svakog razuma vučemo u glib prošlih generacija samo zato što je to beskrajno isplativo političkim elitama i što se lako da kapitalizirati i naplatiti mržnja. A mržnja je uvek bolji kapital od nečeg drugog.
