Nemoguće je ne upitati je li autorici bilo moguće i kakav je odnos bugarskog i hrvatskog standarda. “Uspjela sam, ali jedva. Cijene su ovdje ipak puno više nego u Bugarskoj. Možda je to zato što imate viši standard. Imate nešto više novca, pa su i cijene više.” Da tome nije doista tako, svjedoče i podaci o bugarskom ekonomskom rastu, koji je, začudo, puno veći od hrvatskog. Nazaduju, sa žaljenjem primjećuje Valčanova, po pitanju ljudskih prava.
“Vi ste barem ratificirali Istanbulsku konvenciju. Naš ju je premijer potpisao, ali to je izazvalo veliki skandal i Sofiju su preplavili prosvjednici. Parlament ju nije ratificirao. Morate razumjeti da kod nas u parlamentu sjede tri male, ali po ovom pitanju ujedinjene nacionalističke stranke. Socijalisti su u opoziciji, ali čak su se i oni protivili ratifikaciji.”
Kad je Judith Butler pisala svoje “Nevolje s rodom”, vjerojatno nije niti slutila koliko će, barem na ovim balkanskim prostorima, biti aktualan gotovo trideset godina kasnije. Jednako kao u Zagrebu, u Sofiji je nedavno održan gay pride, na kojem se okupilo relativno malo ljudi, no zato su organizirane antigay demonstracije. Čak tri. Ništa bolje nije niti sa ženskim pravima.
“Žene još vjeruju kako moraju naći muža, uzimaju si to u zadaću. To je društveno pitanje, čak se i moja junakinja udaje za muškarca kojeg su odabrali njezini roditelji samo kako bi ih zadovoljila. Kako bi, u njihovim očima, uspjela. Sama sam razvedena, drugi put se nisam udavala, živjela sam s partnerom dvadeset godina, a nije se udavala niti moja kći. Meni to nije smetalo, no već je moja majka na to malo prijeko gledala. U romanu sam to istaknula i rečenicom u kojoj Radost govori kako bi zgodno bilo da njezin muž umre jer tad bi bila udovica, a ne razvedena žena”, kroz smijeh govori Ina zaključujući da je, vjerojatno, stanje u većini balkanskih zemalja slično.
Sličnosti su razvidne i u uzletu nacionalizama i neprihvaćanju različitosti. Autorica bugarsku situaciju objašnjava, ali ne opravdava činjenicom da je njihova zemlja jako dugo živjela unutar čvrsto zatvorenih granica. Posebno je to očito u odnosu prema migrantima.
“Nemamo puno migranata, možda od 200 do 500, i svi su oni zatvoreni u centrima, nećete ih vidjeti na ulicama. Zbog prijašnje zatvorenosti, u Sofiji na ulici nećete sresti, primjerice, osobu crne boje kože, a ljudi se boje onoga što ne razumiju, boje se drugih, različitih. Bugarski rasizam počinje s Romima, u Bugarskoj ih je oko milijun. Većinom su nezaposleni jer ih nitko ne želi zaposliti, često nemaju puno obrazovanja jer roditelji ne žele da njihova djeca pohađaju školu s romskom djecom. Za većinu migranti su samo novi Romi.”
Ipak, razlika između Hrvata i Bugara postoji - u kulturi prosvjedovanja. Dok su u Hrvatskoj prosvjedi vrlo rijetki i najčešće prođu izvan javnog fokusa, u Bugarskoj su oni gotovo svakodnevna pojava. “Naši liječnici su u Sofiji stalno na ulicama. Učitelji također, no prema njima nema solidarnosti. Ljudi vrlo često kritiziraju obrazovni sustav i ukazuju na to koliko loš posao rade naši učitelji. Ipak, ljudi su u posljednje dvije godine neprestano na ulicama. Shvatili su, naime, da se naš novi premijer Bojko Borisov želi svidjeti svima, pa često popušta pred pritiskom javnosti. Dakle, želiš li nešto, odeš na prosvjed i premijer kaže ‘da’ samo kako bi se svidio narodu. Svi su shvatili da u državi postoji samo jedan vladar.
Svi prosvjeduju. Nedavno su prosvjedovali policajci i premijer je pristao povećati im plaće. No nedugo nakon toga su prosvjedovali članovi radijskog simfonijskog orkestra budući da rade za minimalac. Premijer se začudio tome što radio ima orkestar, a potom im je poručio da organiziraju koncerte, prodaju karte i zarade, da ne traže novac od države.” Je li to uobičajen odnos prema kulturi u Bugarskoj?
“Jest, naši političari ne mare za kulturu, preziru je. Ne daju novac za promociju bugarske književnosti, posljednje dvije godine nije dodijeljena niti jedna potpora za prijevod. Proveli su reformu bugarskoga kazališta, gotovo su ga ubili. Ova je vlada na vlasti deset ili jedanaest godina, a ove su godine gotovo dokrajčili bugarsku kulturu odlučivši je izvesti na tržište. Za njih su umjetnost i kultura poput kruha i sira, ako se ne prodaju - ne vrijede.”
Budući da je Ina Valčanova godinama radila kao novinarka na nacionalnom radiju, neizostavno je pitanje o stanju u medijima. Slobodu su, kaže, vidjeli u privatnim medijima. Bila je to, pokazalo se, laž. “Svi vlasnici privatnih medija imaju svoje interese, političke prijatelje, i nastoje im ugoditi kroz svoje programe. Ispada naposljetku da su nacionalni radio i televizija najslobodniji. To govori dovoljno.”
Jednako kao i postojanje takozvanog Lukov-marša, povorke što je u veljači organiziraju mahom mlađi članovi ekstremne desnice da bi, uz baklje i kostimirani u crne odore, odali počast bugarskom generalu Hristu Lukovu, velikom Hitlerovu savezniku za Drugog svjetskog rata. Što reći osim citirati jednu rečenicu iz romana: “Možeš se ponašati kako želiš, pravila su tu da zaplaše uljeze”. Odnosila se, zapravo, na ponašanje u nudističkom kampu. No, zaključuje Ina Valčanova, iako joj to nije bila inicijalna namjera, sad misli da se odnosi i na državu. I našu i njihovu
