Peti dio serijala “Arapin budućnosti” nabavljiv je kod nas od proljeća, a dobra vijest je ta da su i prethodni dijelovi dostupni preko weba izdavača. Za sve ljubitelje ovoga serijala, loša vijest je da će šesti dio biti i zadnji, tako je barem najavio The Autor, Riad Sattouf, koji, osim što crta genijalne romane, piše scenarije, režira i glumi. Nekad je i surađivao s redakcijom Charlie Hebdoa, što je fakat koji uvijek treba spomenuti, spomenica i jamstvo kvalitete.
Budući da peti dio serijala počinje od 26. poglavlja, da se i autor odlučio za kratki osvrt na prethodnih 746 stranica stripa koji s ovih 176 dostiže impresivnih 922 stranice, red je reći da ovaj dio bildungs serijala govori o patnjama mladog Riada u njegovim pubertetskim godinama, od 14. do 16., a znamo koje sve protuberance i turbulencije bića to podrazumijeva i za one koji žive mirnim životom u stabilnim, netraumatiziranim, ekonomski ugodnim i većinskim obiteljima, sve za razliku od našeg junaka. Jer Riad je najstarije dijete iz miješanog braka Francuskinje i Arapina, Sirijca, nekad liberalnog francuskog studenta koji se u međuvremenu vratio u Siriju i prigrlio tradicionalizam, a koji u to doba već skreće i prema fundamentalizmu. Odatle i naziv serijala: Arapin budućnosti je zapravo projekt Rijadova oca koji od svojih sinova ne želi učiniti autonomna bića koja biraju svoj put uz podršku roditelja, nego ultimativne panarapske intelektualce, pa još i liječnike.
Autor Riad Sattouf
Kako je nakon neuspješne avanture pokušaja obiteljskog života u Libiji, Siriji i Saudijskoj Arabiji brak pukao i majka se s tri sina vratila u Rennes, otac otima najmlađeg, Fadija, i odvodi ga u Siriju. Ovo otima treba doslovno shvatiti, jer nije bilo pristanka majke za taj čin, a dijete još nema svoju volju, no pravno tako stvari ne stoje - budući da formalno nisu razvedeni, Rijadovi roditelji su i dalje supružnici pa nema govora o otmici. Peti dio se bavi obiteljskom situacijom nakon Fadijeve otmice i Riadovim ubrzanim sazrijevanjem. Ono prvo znači da je majka psihički loše i sve gore, da klizi prema iracionalizmu, utjehu traži kod vidovnjakinja koje nalikuju na debele američke ljubiteljice sapunica i čokoladnih bombona - neka realistički opišemo barem jedan karikaturalan lik iz galerije - i mistici katoličanstva, pa će tako završiti i u Lourdesu. Francuska država u doba Mitteranda je manje-više bespomoćna u slučaju otmice, posebno prema Siriji koju birokrat državnog ureda telefonski opisuje kao kombinaciju mafijaške države i kamenog doba.
Stan u kojem Riad odrasta polako se pretvara u Fadijev mauzolej, vijesti iz Sirije su oskudne i stižu na sve gorem francuskom jeziku koji je otac Abdel zaboravio, a svode se na to da je Fadi odlično, najbolji učenik i musliman: otac još uporno zahtijeva da se cijela obitelj doseli za njima. Riad ima dovoljno posla noseći se sa svojim dvojnim identitetom, tražeći novi, vanjski i unutarnji, o čemu se govori toplo i autoironično. Skrajnut malo od najpopularnijih trendova i tipova razreda, više nesiguran nego ugrožen, ali ipak prigrljen u mini zajednici onih koji čitaju i pokazuju sklonost umjetnosti, te onaj koji se izdvaja odličnim crtanjem, kartu za širu prihvaćenost kupuje uklapanjem u generacijsku multimedijsku lektiru. Zanimljiva je to literatura i tako prirodna: u prvom se redu budi interes za mistiku i spiritizam - tu se uspostavlja paralela, ili bolje okomica, njegova sazrijevanja i majčine intelektualne degradacije iz očaja - zatravljen je duhovima i demonima H. P. Lovecrafta, pa spiritizmom Allana Kardeca. Produžit će se taj interes za duhovnost prema čitanju drugih mitova, pa ćemo vidjeti i kako doživljava priču o Luciferu, Lilit i Adamu i Evi, da bi shvatio da je “temeljnim religijskim mitovima zajednička točka mržnja prema seksualnoj slobodi, kao i dominantni položaj muškarca nad ženom, patrijarhat”. Zbog oba razloga pati: seksualno je sve zainteresiraniji, prvo za kolegice iz razreda, a onda se objektiv seksualnog interesa hipnotički širi.
Zbog patrijarhata u koji se njegov otac cementirao je pak došlo do raspada obitelji: njegov otac i dalje vjeruje da on treba biti liječnik, čitati Kur’an i nikako se zaljubiti u Francuskinju. Religije mu očito ne daju nadu. Drugi impuls su stripovi Moebiusa, Bilala i, kod nas daleko najmanje poznatog, Druilleta, koji otvaraju novu beskonačnost, jer do tada je čitao samo Tintina. Treći je, naravno, glazba: na njegovim majicama su legitimacijski istaknuti Nirvana i Slayer. To su sve generacijske krilatice i zapravo slabo formiraju individualni identitet. E pa za razliku od svojih vršnjaka, on se vršnjačkih arapskih bandi koje se pojave tu i tamo boji i istovremeno stidi, baš kao što prikriva i obiteljsku sramotu, činjenicu da mu je brat otet: pogledi sažaljenja njegovih profesora su nova dimenzija njegova stida i skrivanja. Ovaj dio serijala je skromniji po broju događaja zato što su uglavnom internalizirani. Prisustvujemo mnogim dijalozima koji se odvijaju u samom Riadu, obično su obojeni u crveno u kontrastu s dominantnom plavom bojom.
Često situacije u kojima se nalazi mjeri kroz oči i stavove svojih arapskih bratića ili oca, sanja ne baš ugodne snove ili mašta o mogućim solucijama situacija, uglavnom na stidljivo testosteronski pogon. U svakom slučaju, mozak mu ne miruje pred izazovima, slika svijeta je osjetljiva i dubinska, to je podcrtano i Riadovom osjetljivošću na mirise: žuđena ekscentrična Anaïck je lavanda i znoj, njezina seksi mama cvjetni buke. Na kraju stripa pojavit će se i otac, uznemiren svime što Zapad jest do mjere da se za njega može osjetiti i sažaljenje. Padaju tu razna obećanja, u tome je otac majstor, a što će se dalje dogoditi, ponajprije s Fadijem, za to ćemo se morati strpjeti. “Arapin budućnosti” je jedan od najboljih strip serijala svih vremena, koji iz perspektive kraja prošlog stoljeća kao da već lagano najavljuje ono što nismo slutili: nerazumijevanje civilizacija, muslimansku radikalizaciju, strah od drugačijih koji također stvara radikalizaciju...
